U današnjem članku želim podijeliti priču koja je potpuno promijenila moj život. To je događaj koji nisam mogao ni zamisliti, a koji je u trenutku promijenio smjer svega što sam smatrao sigurnim i poznatim.
- Desilo se dan prije nego što sam trebao vjenčati svoju novu suprugu. Otišao sam na groblje da posjetim grob svoje pokojne žene, ne sluteći da će se tamo pojaviti netko tko će preokrenuti moj svijet.
Kiša je tiho padala, stvarajući atmosferu tuge i mira. Došao sam do groba, držeći u rukama buket bijelih ljiljana, simbolom sjećanja i poštovanja. Osjećao sam da mi srce kuca ubrzano jer sutra, dan kada bih trebao reći “da” svojoj budućoj ženi, osjećao sam potrebu da još jednom ispoštujem ženu koju sam volio i kojoj sam obećao vječnu ljubav.
- Četiri godine prošle su od njezine smrti, a svaki dan nakon toga bio je borba. Sve u našoj kući podsjećalo me na nju — njezin miris na jastuku, šolja za kavu koju nisam mogao maknuti, fotografije koje su bile svuda. Unatoč tome, život mi je donio novu šansu. Moja buduća supruga bila je tu za mene, nježna i strpljiva. Nikada nije tražila da je volim, samo da nastavim disati i živjeti. I upravo zbog nje nisam mogao napraviti sljedeći korak, a da ne posjetim grob svoje bivše žene i oprostim se kako bih mogao krenuti dalje.
Kada sam spustio buket i kleknuo kraj njenog groba, osjećao sam kako me obuzima žalost i tugovanje. Dotakao sam ploču, prelazeći prstima preko njenog imena, i šapnuo joj: „Nikada te neću zaboraviti.” U tom trenutku začuo sam tihe korake iza sebe. Okrenuo sam se i ugledao ženu koja mi je uzela dah. Bila je to mlada žena u sivom mantilu, kišom natopljenom do koljena. Njeno lice bilo je blijedo, ali oči… te oči, koje nisam mogao zaboraviti.
- „Miloše?“ Tiho je rekla, a glas mi je bio poznat i stran u isto vrijeme. Srce mi je stalo. Nisam mogao vjerovati svojim očima. „Ko ste vi?“ pitao sam, osjetivši kako se ruke tresu. Skinula je kapuljaču i koraknula bliže. „Ja sam Jelena.”
Ime koje je izgovorila bilo je isto kao ime moje pokojne žene. Ali ovo nije mogla biti ona. Nisam razumio. „Moja žena je poginula“, promucao sam. „Bio sam na sahrani.” Jelena je spustila ramena, kao da je nosila težak teret, i rekla: „Znam. Bila sam tamo. Ali nisam smjela prići.”
- Srce mi je bilo zbunjeno, a misli haotične. Jelena je nastavila pričati, objašnjavajući mi da nesreća nije bila obična. Ispostavilo se da je njezina smrt bila namještena, jer su ljudi protiv kojih je svjedočila željeli njezinu smrt. Automobil koji ju je udario bio je planiran napad, ali ona je preživjela. Zbog toga su je skrivili, držeći je u tajnosti, dok nisu završili sve pravne postupke. Rekli su joj da ne smije kontaktirati nikoga, a kad je proces bio gotov, nije znala kako da se vrati.
- Tijekom tih četiri godine, ja sam nastavio dalje, pokušavajući živjeti i pronaći neku vrstu mira. Iako sam pokušao, nisam mogao zaboraviti Jelenu. „Mir?“ pitao sam, osjećajući da me ispunjava bijes i patnja. „Ti si bila moj život! Četiri godine sam živio kao duh.” Jelena je tiho rekla: „Znam. I to je bila moja kazna. Ali sada moram da ti kažem da je opasnost prošla. Želim da znaš da sam živa, da nisam željela da te ostavim.“
Moje srce bilo je preplavljeno osjećanjima. Nisam znao što da radim. Sutra bih se trebao vjenčati, a ovdje pred sobom imao ženu koju sam volio, a koja je nestala iz mog života. Jelena je čučnula pored mene, držeći moju ruku i rekla: „Ne tražim da me biraš. Samo želim da znaš istinu. Ako me voliš, reći ćeš mi. Ako ne, otići ću.”
- Tišina je bila prisutna dok je kiša padala, a osjećaji su bili toliko snažni. Konačno, pogledao sam je u oči i rekao: „Duguješ mi da ostaneš. Duguješ nam oboje. Ne mogu sutra stati pred oltar i reći ‘da’, a da tebe ostavim ovdje, živu.”
Jelena je zadrhtala. „Hoćeš da otkažeš vjenčanje?“ pitala je. „Moram“, odgovorio sam, „ne iz sažaljenja, nego zato što sada shvaćam da te nisam nikada prestao voljeti.” Te noći nisam otišao kući. Proveo sam je pišući pismo svojoj budućoj ženi, objašnjavajući joj sve, znajući da će biti bolno, ali istina je bila jedino pošteno što sam mogao ponuditi.
Na dan vjenčanja, gosti su se okupili u crkvi, a ja nisam došao. Moja buduća žena pročitala je pismo i, kako su mi rekli, nije plakala. Samo je tiho spustila veo i otišla. Ja sam otišao na groblje, na mjesto gdje je sve počelo, i tamo je čekala Jelena. „Ovo je novi početak“, rekao sam, a ona je ustala i uzela moju ruku.Na tom istom mjestu, gdje sam mislio da sam je izgubio zauvijek, ponovo sam je našao, zajedno s njom, pronašao sam i sebe
