Dvojica odbjeglih zatvorenika, iscrpljenih nakon noćnog bijega i lutanja kroz šumu, pomislila su da su naišli na lak plijen kada su ugledali usamljenu staricu ispred drvene kuće. Umjesto brzog pljačkaškog izlaza iz priče, dočekao ih je prizor koji ih je u nekoliko sekundi natjerao da zaborave i na novac i na hranu i na planove za nastavak bijega.
Njihov bijeg počeo je duboko u noći, kada su uspjeli preskočiti zatvorsku ogradu i izgubiti se u mraku. Svjesni da će policija čim primijeti nestanak zatvorenika blokirati glavne pravce i provjeravati naselja, odlučili su da ne koriste puteve i da se drže šume. Vjerovali su da će ih gusti predjeli zaštititi dovoljno dugo da naprave razmak između sebe i zatvora.
U prvim satima to im je djelovalo kao razuman izbor. Niko ih nije zaustavio, nisu čuli policijske automobile i ostali su skriveni među drvećem. Ali kako je vrijeme prolazilo, a jutro donosilo hladnoću i umor, postajalo je jasno da se sloboda ne može dugo održati bez hrane, vode i barem nekog sredstva za kretanje.
Ono malo stvari koje su imali uz sebe bilo je gotovo bezvrijedno za bijeg koji su pokušavali da nastave.
Predveče se pred njima ukazala mala drvena kuća, izdvojena i bez susjednih objekata. Takvo mjesto je za bjegunce značilo priliku, jer nije bilo mnogo izgleda da ih neko primijeti. Ispred trema sjedila je starija žena s tamnom maramom na glavi, naslonjena na štap i okrenuta prema šumi.
Nisu znali ništa o njoj, ali su vrlo brzo zaključili da bi im upravo ona mogla biti rješenje za sve što im je nedostajalo.
Umjesto da nastave dalje i pokušaju izbjeći kontakt s ljudima, zastali su i počeli razmišljati šta bi se moglo nalaziti u toj kući. U njihovim očima, starica je izgledala kao laka meta. Vjerovali su da bi unutra mogli pronaći nešto novca, hranu, a možda i ključeve automobila koji bi im omogućio da brže pobjegnu s tog područja.
Ta procjena, zasnovana na brzom i grubom sudu, vodila ih je pravo prema trema.
Kada su prišli bliže, žena ih je primijetila tek u posljednjem trenutku. Pozdravila ih je oprezno, ali odgovor koji je dobila odmah joj je dao do znanja da nije riječ o putnicima ni o nekome ko je slučajno zalutao. Jedan od muškaraca bez uvijanja je zatražio novac i ključeve automobila. Starica je rekla da nema automobil i da gotovo uopšte ne drži novac u kući, ali joj nije povjerovao.
Umjesto toga, nastavio je da joj prilazi, uvjeren da je jednostavno pokušava prevariti.
Drugi čovjek nije želio da gubi vrijeme na razgovor. Krenuo je pravo prema vratima, odlučan da sam provjeri šta se nalazi unutra. Tada je starica stala ispred njega. Iako sitna i oslonjena na štap, nije se pomjerila. Jasno im je poručila da neće ući u kuću.
Jedan od kriminalaca se na to samo nasmijao, podrugljivo pogledao štap i zapitao je da li zaista misli da ih može zaustaviti tako slabim oružjem. Potom ju je grubo odgurnuo u stranu.
Žena je nakon udarca posrnula, ali nije pala. I dalje nije pokušavala da pobjegne niti je gubila prisebnost. Umjesto panike, ostala je pored kuće i ponovo ih zamolila da odu. Ovoga puta njen glas je bio tih, bez vike i bez prijetnji, ali je u njemu bilo nečega što je za trenutak promijenilo ton cijele scene.
Rekla im je da ih upozorava posljednji put, a muškarac se nije povukao ni tada. Prišao joj je još bliže i izazivački pitao šta će se dogoditi ako odluče da ostanu.
Starica tada više nije gledala u njega. Uputila je pogled preko njegovog ramena, prema šumi, i taj pokret je bio dovoljan da pažnju jednog od begunaca nakratko skrene. Ubrzo se iz dubine začuo dubok zvuk, a zatim i šum granja koje puca jedno za drugim. Žbunje se pomjeralo kao da se nešto veliko i teško probija prema čistini ispred kuće.
U prvom trenutku muškarci nisu vidjeli ništa osim sjenke među stablima, ali su vrlo brzo shvatili da se nešto približava.
Između drveća se pojavila ogromna tamna figura. Iz dostupnog dijela priče ne otkriva se ko ili šta je izlazilo iz šume, ali je reakcija dvojice bjegunaca bila dovoljna da pokaže koliko ih je prizor prestravio. Trenutak ranije bili su uvjereni da imaju kontrolu nad situacijom. Pred sobom su vidjeli stariju ženu, usamljenu kuću i prostor na kojem, barem na prvi pogled, nije bilo nikoga ko bi joj mogao pomoći.
Ipak, ono što je izašlo iz pravca šume potpuno je promijenilo raspored snaga.
Njihov plan da dođu do novca, hrane i vozila u jednom potezu raspao se u nekoliko sekundi. Ljudi koji su samo kratko ranije bježali iz zatvora i pokušavali da se održe u šumi sada su mislili samo na to da se što prije udalje od kuće i od onoga što joj se približavalo.
U trenutku kada su se okrenuli i dali u bijeg, više nisu razmišljali o pljački, niti o tome koliko su bili blizu da staricu natjeraju na poslušnost.
Ostala je samo slika usamljene kuće na rubu šume, starice koja nije odstupila pred prijetnjama i dvojice bjegunaca koji su, vođeni gladom i očajem, pogrešno procijenili mjesto i osobu koju su izabrali kao metu.
U dostupnom nastavku priče ne navodi se šta je tačno bila tamna figura među stablima, ali je jasno da je upravo taj prizor preokrenuo cijeli događaj i natjerao muškarce da nestanu jednako naglo kao što su se i pojavili.
Za staricu je to vjerovatno značilo da je opasnost prošla onog časa kada je iz šume dopro zvuk koji su bjegunci prepoznali kao prijetnju veću od njih dvojice. Za muškarce je, naprotiv, to bio kraj jedne loše procjene i početak novog bijega, sada bez ikakve ideje da se zaustave pred kućom ili da još jednom pokušaju da od žene uzmu ono što nisu uspjeli na silu.
