Nakon više od pola stoljeća tišine, jedna crna kutija otvorila je priču koja je promijenila život Lorijane Saso: saznala je da nije Italijanka kako je vjerovala, već da potiče iz Srbije, da joj je pravo ime Zorica Dinkovski i da joj je biološka majka Leposava iz Perleza godinama tragala za njom.
Ono što je za većinu ljudi tek uspomena spremljena među starim stvarima, za Lorijanu je postalo ulaz u vlastiti identitet. U dokumentima koje je pronašla nakon smrti usvojitelja nalazio se crveni pasoš SFRJ, a u njemu i fotografija djevojčice od dvije godine. Taj trenutak nije samo razotkrio mjesto rođenja, nego i činjenicu da je cijeli njen život bio ispričan iz pogrešne polazne tačke.
U priči se prepliću ratovi, usvajanje, porodične tragedije i dugotrajna potraga za djetetom koje je nestalo iz jedne porodice, a odraslo u drugoj zemlji ne znajući ništa o svom pravom porijeklu. Upravo zbog toga ova ispovijest nije samo lična drama, nego i podsjetnik koliko se sudbine ponekad raspletu tek kada dokument, ime ili stara fotografija isplivaju iz prošlosti.
Crna kutija koja je promijenila sve
Prema navodima iz priče, Lorijana je tek nakon smrti italijanskih roditelja naišla na crnu kutiju u kojoj je bio sačuvan crveni pasoš SFRJ. U tom pasošu stajala je fotografija djevojčice Lorijane iz perioda kada je imala samo dvije godine, a dokument je otkrivao i njeno pravo ime – Zorica Dinkovski.
Za ženu koja je do tada živjela uvjerena da je Italijanka, taj podatak nije bio tek administrativni detalj, nego otvaranje cijelog novog poglavlja života.
Na pasošu je pisalo i da je rođena u Banatskom Novom Selu, u opštini Pančevo. To je za Lorijanu značilo da njeni korijeni vode ka prostoru bivše Jugoslavije, a kasnije Srbije, i da njena veza s tim prostorom nije bila samo osjećaj ili slučajna emotivna privlačnost. Tek tada su se fragmenti života, koje ranije nije mogla objasniti, počeli slagati u jednu cjelinu.
U isto vrijeme, ono što je za nju bilo otkriće, za Leposavu je značilo potvrdu dugogodišnje boli. Biološka majka, iz Perleza, rodila je Zoricu kada je imala samo 16 godina. Kako se navodi u priči, Leposavini roditelji, teški alkoholičari, oteli su bebu i dali je na usvajanje. Od tog trenutka počinje višedecenijska praznina u životu žene koja je, uprkos svemu, nikada nije prestala da traži svoju kćerku.
Ta činjenica daje cijeloj priči dodatnu težinu: dok je jedno dijete odrastalo pod drugim imenom i u drugoj zemlji, majka je ostajala bez odgovora, s neprekinutom nadom da će jednom ponovo vidjeti svoju Zoricu. Više od pola vijeka kasnije, upravo je jedan arhivski trag otvorio put ka susretu koji je dugo djelovao nedostižno.
Potraga koja je povezala ljude i tragove
U potragu za istinom uključio se Bata Vukić, otac prijateljice Tanje Radoice, a preko advokatskih usluga u Novom Sadu počeo je da istražuje Zoričinu prošlost. U tekstu se navodi da je upravo on došao do podataka koji su pokazali da je djevojčica u bolnici bila upisana kao Zorica Dinković, da potiče iz Perleza i da je odvojena od majke. To je bio prvi čvršći trag nakon decenija nagađanja i neizvjesnosti.
Dalji rad na pronalaženju rodbine i provjeri podataka doveo je do još jasnije slike. Prema onome što je ispričano, rođaci su otkrili okolnosti pod kojima je djevojčica nestala iz biološke porodice, a saznanja su usmjerila potragu ka Leposavi. Posebno je važno što se cijeli proces nije oslanjao na jednu slučajnu informaciju, nego na niz tragova koji su se postepeno povezivali.
U priči se spominje i da je Leposava dolazila do vlastitih tragova, ali bez uspjeha. Više od trideset godina čekanja i traženja, bez jasnog ishoda, čini konačno otkriće još snažnijim. Kada je saznala da je Lorijana zapravo Zorica, prema navodima, nije mogla da vjeruje onome što čuje.
U tom trenutku, emocije su bile izuzetno snažne. Leposava je drhtala od uzbuđenja i plakala jer je napokon saznala istinu koja joj je izmiцala 52 godine. Nakon tolikog vremena, to više nije bila samo potraga za osobom, nego i kraj jednog dugog, bolnog neznanja koje je obilježilo njen život.
Život između Italije i izgubljenog porijekla
Lorijana je odrasla u Italiji kao usvojena djevojčica, a usvojitelji nisu imali biološku djecu. Njen italijanski otac bio je bogat i uspješan, dok je usvojena majka bila brižna. To znači da je odrastala u sigurnosti i pažnji, bez osjećaja da joj nešto bitno nedostaje, što njen kasniji šok čini još dubljim.
Ona nije sumnjala da je usvojena, niti je imala razlog da preispituje priču koju je do tada znala o sebi.
Ipak, kako se navodi u priči, postojale su i sitne emotivne naznake koje su je, možda nesvjesno, povezivale s prostorom bivše Jugoslavije. Njena naklonost prema Jugoslaviji, a kasnije prema Srbiji, kao i emocije vezane za sport, sada su dobile novo značenje. Umjesto nasumičnog osjećaja, ispostavilo se da su to bili tihi odjeci porijekla koje nije poznavala.
Sada, kada su Lorijana i Leposava u kontaktu, priča više nije samo o izgubljenom djetetu i majci koja je tragala, nego i o pokušaju da se nakon više od pola vijeka izgradi odnos koji nikada nije imao priliku da se razvije. Iako vrijeme koje je prošlo ne može biti vraćeno, sama činjenica da su se pronašle daje njihovim životima novu, drugačiju mjeru.
Na kraju, ono što ostaje nije samo dokument iz fioke, nego i susret dvije sudbine koje su dugo bile razdvojene. Lorijana je dobila odgovore o sebi, a Leposava potvrdu da njena potraga nije bila uzaludna. Između Italije, Perleza i Banatskog Novog Sela stala je jedna životna priča koja je preživjela decenije šutnje i tek sada pronašla put do glasa.
