Mujo i Fata su, prema ovom vicu, nakon preseljenja u Ameriku odlučili da i svom sinu daju ime koje će zvučati „pravo američki“, ali je upravo ta odluka otvorila prostor za komičan nesporazum koji se pamti po završnoj rečenici i Mujinom logičkom obratu.
Priča počinje njihovim odlaskom iz Bosne i pokušajem da na drugom kontinentu izgrade novi život. U tom novom okruženju Mujo i Fata se brzo snalaze, usvajaju navike ljudi koji su ih dočekali i polako se uklapaju u svakodnevicu koja im je u početku bila potpuno strana. Upravo tu, u običnom razgovoru o imenima, nastaje cijeli zaplet.
Ono što ovaj vic čini prepoznatljivim jeste tipična igra između želje da se čovjek prilagodi novom mjestu i Mujinog doslovnog tumačenja stvari. Naizgled bezazlen savjet o „američkom imenu“ pretvara se u niz odluka koje vode do završnice u kojoj Fata ostaje zatečena, a Mujo potpuno uvjeren da je postupio ispravno.
Mujo i Fata u bosanskim vicevima već godinama zauzimaju posebno mjesto jer njihove zgode gotovo uvijek kreću iz sasvim obične životne situacije. U ovom slučaju to je preseljenje u Sjedinjene Američke Države, nakon kojeg se oboje nadaju boljem početku. Spakovane stvari, rastanak s rodbinom i put preko okeana samo su uvod u priču koja se na kraju svodi na jedno ime i jedno prezime.
Kako je sve počelo u novoj zemlji
Prema izvornoj šali, Mujo i Fata odlučili su napustiti Bosnu i preseliti se u Ameriku jer su vjerovali da će im tamošnji život ponuditi priliku za novi i bolji početak. Po dolasku ih je dočekalo ugodno iznenađenje: ljudi iz njihove nove sredine bili su susretljivi i spremni pomoći, pa su uspjeli pronaći stan, dobiti posao i postepeno se priviknuti na svakodnevicu koja se znatno razlikovala od one na koju su navikli.
U takvoj atmosferi, dok su učili kako funkcioniše život u novom gradu i novoj državi, upoznali su se i s lokalnim običajima. Jedan od njih odnosio se na davanje američkih imena djeci, što je Muji odmah privuklo pažnju. On nije taj prijedlog shvatio kao usputnu opasku, nego kao ozbiljan savjet koji treba slijediti ako su već odlučili živjeti preko okeana.
Fata tada nije vidjela ništa sporno u tom dogovoru. Oboje su bili zadovoljni novim životom, a pitanje dječijeg imena još nije bilo hitno. Priča se, međutim, pomjera u novi pravac kada Fata ostane trudna i kada oboje počnu zamišljati kako će njihov sin odrastati u Americi. Mujo je posebno ponosan na tu pomisao i vidi dječaka kao nekoga ko će jednog dana biti pravi Amerikanac.
Kad je stigao dan poroda, Fata je na svijet donijela zdravog dječaka. Mujo je bio oduševljen i, barem u njegovim očima, pred njim je bio važan zadatak: prijaviti dijete i upisati mu ime koje će odgovarati njihovom novom životu. Prije nego što je otišao u matičnu službu, Fata ga je podsjetila na dogovor s Amerikancima i željela se uvjeriti da nije zaboravio ono što su ranije pričali.
Ime koje je zvučalo savršeno, ali nije bilo kraj priče
Mujo ju je smirio uvjeravanjem da je sve već smislio i da nema razloga za brigu. Uzeo je potrebne papire, otišao do matične službe i, kada ga je službenica pitala kako želi nazvati novorođenog sina, ponosno izgovorio ime koje je odabrao. Prema vici, službenica ga je samo iznenađeno pogledala preko naočala, a zatim upisala ime koje je tražio.
Kada se vratio kući, Mujo je bio potpuno zadovoljan. Fata ga je odmah zasula pitanjima, najprije da li je prijava obavljena, a zatim i onim najvažnijim: koje je ime dao sinu. Mujo joj je, uvjeren da će je obradovati, rekao da je dječaku dao pravo američko ime — Džek.
Ime joj se svidjelo, ali je odmah zatim uslijedilo drugo pitanje koje je potpuno razotkrilo Mujin način razmišljanja. Kada ga je pitala za prezime, on je, prema vici, ostao začuđen što bi ga uopšte to trebalo zbunjivati. Njegov odgovor bio je upravo onaj zbog kojeg cijela priča dobija prepoznatljiv humoristični završetak: prezime treba ostati isto kao njegovo, pa je sin, u njegovoj logici, postao „Džek Mujić“.
Fata se tada uhvatila za glavu i nije mogla vjerovati kakvu je kombinaciju njen muž smislio. Iako joj se samo ime dopalo, sada joj je cijela situacija izgledala sasvim drugačije. Reagovala je pitanjem: „Jao, Mujo, pa šta će ljudi reći na ovo?!“ Mujo, međutim, nije pokazivao nikakvu zabrinutost. Za njega je sve bilo jednostavno i jasno: ispunio je obećanje, sinu dao američko ime i zadržao porodično prezime.
Njegov završni odgovor zaokružuje vic i daje mu upravo onu vrstu humora zbog koje su Mujo i Fata već dugo omiljeni likovi u narodnim šalama. Mujo ostaje pri tome da je sve uradio kako treba, jer je, kako kaže, važno da je mali Amerikanac, a prezime mu je domaće. U toj rečenici leži čitava komika: pokušaj da se usvoji novi identitet, ali bez odricanja od onoga što je njihovo i poznato.
Takav rasplet nosi i širi humoristični smisao, jer se u njemu prepoznaje tipična Bosanac-reakcija na veliki svijet: prilagoditi se koliko treba, ali sve najvažnije ipak sačuvati po svom. Zato ovaj vic i djeluje poznato, čak i kada je smješten u Ameriku. U njemu se ne ismijava samo ime, nego i način na koji ljudi katkad pokušavaju spojiti dva svijeta u jednu jednostavnu odluku.
Na kraju ostaje slika para koji je krenuo u novi život s puno nade, ali je baš u toj želji za novim početkom nastala najduhovitija scena. Fata i dalje stoji pred Mujom zatečena njegovom logikom, dok on, potpuno uvjeren u ispravnost svoje odluke, mirno brani ime, prezime i cijeli svoj mali „američki“ plan.
