Na plantaži lješnjaka porodice Zulum u Gornjem Vakufu iznenada se otvorila ogromna rupa u zemlji, duboka i ispunjena vodom, a prizor je uznemirio vlasnika Mirsada Zuluma, komšije i cijelo mjesto koje je za kratko vrijeme počelo tražiti objašnjenje za neobičan događaj.
Mirsad Zulum je, prema opisu iz priče, ostao bez riječi kada ga je sin pozvao da vidi šta se dogodilo na imanju. Pred njim je bio prizor koji je izgledao gotovo nestvarno: zemlja je popustila, a u njenom mjestu ostao je ponor tamne vode. Uz samu ivicu rupe stajalo je drvo lješnjaka, nagnuto, ali i dalje uspravno, kao da se posljednjim snagama drži za tlo.
Dubina urušene površine nije bila sasvim jasna, ali je bacanje kamenčića pokazalo da ponor ide i dublje od vidljivih tri metra. To je odmah pojačalo osjećaj nelagode, jer niko nije znao da li je riječ o lokaliziranom urušavanju ili o nečemu što bi se moglo dalje širiti kroz tlo ispod plantaže i okolnih parcela.
Vijest se brzo proširila među mještanima Gornjeg Vakufa, a zajedno s njom i različita tumačenja. Jedni su smatrali da je riječ o prirodnom procesu, vjerovatno vezanom za podzemne vode koje su odnijele zemlju i ostavile šupljinu. Drugi su se, međutim, oslanjali na stara vjerovanja i u pojavi tražili poruku koja nadilazi ono što se može objasniti pukom geologijom.
U bosanskoj tradiciji ovakve pojave često se ne posmatraju samo kao slučajnost. Kada se zemlja sama otvori, mnogi to doživljavaju kao znak da se događa nešto neobično, pa čak i kao nagovještaj nevolje. Upravo zbog toga se i ova rupa na plantaži lješnjaka nije posmatrala samo kao tehnički ili prirodni problem, nego i kao događaj koji je dodirnuo kolektivne strahove i sjećanja.
Jedna starija mještanka prisjetila se riječi predaka i rekla da, kada se zemlja sama od sebe otvori, to uvijek nagovještava dolazak nečeg velikog. Ta rečenica ubrzo je počela kružiti među ljudima i dodatno hraniti osjećaj zabrinutosti. Bez obzira na to koliko su takva tumačenja za neke zvučala neuvjerljivo, ona su imala snažan odjek u sredini u kojoj se priče i predanja i dalje prenose gotovo jednako ozbiljno kao i provjerene vijesti.
Strah, oprez i pokušaj da se rupa zaustavi
Mirsad Zulum nije mogao samo stajati i posmatrati kako tlo nestaje. Zajedno s prijateljem pokušao je da zatrpa otvor kamenjem, vjerujući da bi makar privremeno mogao zaustaviti dalje urušavanje. Taj pokušaj bio je prije svega izraz zabrinutosti i želje da se odmah reaguje, ali i dokaz koliko brzo ovakva situacija može natjerati vlasnika imanja da djeluje instinktivno.
Komšije su, međutim, upozorile da takav potez ne treba preduzimati bez stručne procjene. Postojala je ozbiljna bojazan da bi nepromišljeno nasipanje moglo izazvati još veće pomjeranje tla ili dodatno urušavanje, a samim tim i ugroziti sigurnost ljudi, kao i obližnjih kuća i imanja. U takvim okolnostima, svaki impulsivan korak može napraviti veću štetu od prvobitne pojave.
Ubrzo je postalo jasno da je za dalji korak potrebna stručna pomoć. Očekivao se dolazak geologa i drugih stručnjaka koji bi mogli procijeniti razmjere pojave i odgovoriti na pitanja koja su se sama nizala: da li će rupa nastaviti da se širi, postoji li opasnost za kuće i zemljište oko plantaže i može li se ovakav fenomen uopće kontrolisati bez dodatnih posljedica.
Takva neizvjesnost je, prema opisu događaja, stvorila tiho ali stalno naprezanje u lokalnoj zajednici. Ljudi su se okupljali, komentarisali i razmjenjivali pretpostavke, dok je istovremeno ostajao osjećaj da niko nema potpun odgovor. U tim trenucima, samo prisustvo komšija i zajedničko čekanje postali su dio reakcije na nešto što je nadilazilo svakodnevicu.
Šira slika jednog lokalnog događaja
Ono što se dogodilo u Gornjem Vakufu brzo je preraslo okvir jedne plantaže. Za jedne je to bio primjer koliko je priroda složena i nepredvidiva, a za druge povod da se ponovo ožive stara vjerovanja koja u bosanskim sredinama i dalje imaju snažan emocionalni naboj. Iako se uzrok takvih pojava često može tražiti u tlu, vodi ili geološkim procesima, način na koji ih ljudi doživljavaju nerijetko otkriva mnogo više o njihovom odnosu prema sigurnosti i nepoznatom.
Mještani su, prema izvornoj priči, reagovali različito, ali ih je zajednički osjećaj opreza povezao više nego što bi to činila obična svakodnevnica. U takvoj atmosferi i najobičniji razgovor postaje način da se smanji napetost. Ljudi su pokušavali razumjeti šta vide pred sobom, ali i šta to znači za njihovo neposredno okruženje, za porodicu Zulum i za sve one koji žive u blizini zemljišta koje je iznenada postalo nesigurno.
Rečenica koja je među mještanima kružila — „Zemlja pamti sve, a ponekad nas opomene kada to najmanje očekujemo.“ — sažima osjećaj koji je pratio ovaj događaj. Nije to bila samo slikovita misao, nego način da se izrazi strah od nepredvidivosti i poštovanje prema sili koju čovjek ne može lako kontrolisati. Upravo zbog toga je cijela priča dobila težinu koja nadilazi granice jedne njive ili jednog dana.
Za stanovnike Gornjeg Vakufa taj događaj već je postao dio zajedničkog sjećanja. Ostaće upamćen kao trenutak kada se zemlja otvorila pred očima vlasnika, kada je jedno drvo ostalo da stoji uz ponor i kada su ljudi, suočeni s nepoznatim, birali između racionalnog objašnjenja i starog osjećaja da priroda ponekad šalje znakove koje nije lako protumačiti. U toj tišini, dok se čekao odgovor stručnjaka, najjači utisak ipak je ostavljala svijest da je zajednica uznemirena, ali i dovoljno bliska da zajedno izdrži ono što je pred njima.
