Oglasi - Advertisement

Analiza bosanskohercegovačkog politologa Jasmina Mujanovića, objavljena u uglednom američkom pravnom časopisu, ponovo je otvorila raspravu o ustavnom poretku Bosne i Hercegovine, ulozi međunarodne zajednice i političkim strategijama koje se godinama prelamaju preko leđa države. U tekstu koji je objavljen 16. oktobra 2026. godine u publikaciji Harvard Journal of Law & Public Policy: Per Curiam, Mujanović odgovara na raniji rad Josepha E. Schmitza i Briana T. Kennedyja, a u središtu njegove argumentacije nalaze se Dejtonski mirovni sporazum, Evropska konvencija o ljudskim pravima, budućnost OHR-a i političko djelovanje Milorada Dodika i SNSD-a.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Iako je riječ o stručnom polemičkom tekstu, a ne o zvaničnom stavu američke administracije ili Univerziteta Harvard, njegova objava je privukla pažnju jer se ne bavi samo dnevnom politikom, nego širim pravnim i historijskim okvirima u kojima Bosna i Hercegovina već tri decenije traži funkcionalan institucionalni model. Mujanović u svom odgovoru osporava pojedine tvrdnje iz ranije analize i smatra da autori nisu dovoljno uvažili složenost bosanskohercegovačkog ustavnog sistema.

Takav pristup daje dodatnu težinu raspravi, jer se u američkom akademskom prostoru ponovo otvara pitanje kakvu ulogu Washington treba imati prema Bosni i Hercegovini. U isto vrijeme, tekst pokazuje da se ovdašnji politički sporovi više ne vode samo u domaćim institucijama, nego i kroz međunarodne akademske debate u kojima se ukrštaju pravo, geopolitika i iskustvo poslijeratne stabilizacije Balkana.

Mujanovićev odgovor prvenstveno je usmjeren na ocjenu da su Schmitz i Kennedy u svom tekstu prenaglasili određene političke argumente, a zanemarili dio pravnih i historijskih činjenica koje su ključne za razumijevanje današnjeg ustavnog poretka BiH. U središtu te polemike nije samo pitanje šta SAD treba da radi, nego i kako se uopće tumače odnosi između domaćih institucija, međunarodnih sporazuma i obaveza koje proističu iz evropskog pravnog okvira.

Dejton, evropski standardi i pitanje jednakosti građana

Jedno od centralnih mjesta u analizi zauzima pitanje Ustava Bosne i Hercegovine i obaveza koje proizlaze iz međunarodnih sporazuma. Dejtonski mirovni sporazum postavio je temelje današnjeg državnog uređenja, ali su neka od njegovih rješenja tokom godina postala predmet dubokih političkih i pravnih sporova. Mujanović tu raspravu ne posmatra kao puku institucionalnu tehniku, nego kao pitanje koje direktno utiče na to ko može učestvovati u političkom životu zemlje i pod kojim uslovima.

Posebno naglašava značaj jednakosti građana i njihove mogućnosti da se kandiduju za najviše državne funkcije bez diskriminacije. U tom kontekstu podsjeća na presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu „Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine“, koja je godinama jedan od najčešće spominjanih primjera neraščišćenih ustavnih problema. Ta presuda ukazala je na diskriminatorne odredbe koje ograničavaju kandidovanje za određene pozicije, a upravo zbog toga rasprava o reformama u BiH ostaje nedovršena i politički osjetljiva.

U Mujanovićevoj interpretaciji, pitanje suvereniteta države ne može se odvojiti od vladavine prava i poštovanja međunarodnih presuda. Zato on ustavne reforme ne vidi samo kao unutrašnji dogovor političkih elita, nego kao dio šire obaveze Bosne i Hercegovine prema evropskim institucijama i standardima. Takav pogled direktno povezuje domaće političke prijepore s evropskom budućnošću zemlje, koja je i dalje uslovljena sposobnošću institucija da provedu odluke koje su već ranije donesene.

Upravo zbog toga ova rasprava prevazilazi granice jedne polemike među autorima. Ona se dotiče samog temelja političkog sistema u kojem se već godinama ponavljaju ista pitanja: ko ima pravo da odlučuje, kako se tumače ustavne nadležnosti i na koji način uskladiti domaće aranžmane s međunarodnim obavezama. U tom smislu, analiza postaje još jedan podsjetnik da pravna neriješenost nije apstraktna tema, nego svakodnevni politički problem.

Dodik, SNSD i spor oko tumačenja nadležnosti

Posebno oštar dio Mujanovićeve analize odnosi se na Milorada Dodika i SNSD. Autor smatra da pojedine političke stavove te stranke i njenog dugogodišnjeg lidera treba posmatrati kroz prizmu dugotrajnog spora oko državnih nadležnosti i odnosa Republike Srpske prema institucijama Bosne i Hercegovine. U tekstu se, prema njegovoj ocjeni, određene Dodikove politike mogu čitati kao secesionističke, što je političko-pravna kvalifikacija autora, a ne činjenica koja bi imala jednoznačno tumačenje u svim političkim krugovima.

Sa druge strane, predstavnici SNSD-a svoje poteze godinama pravdaju zaštitom entitetskih nadležnosti i pozivanjem na izvorni Dejtonski sporazum. Upravo tu nastaje jedan od najvažnijih sporova u Bosni i Hercegovini: različito razumijevanje toga šta Dejton dopušta, šta zabranjuje i gdje prestaje autonomija entiteta, a počinje obaveza prema zajedničkim institucijama države. Mujanović smatra da se takve interpretacije ne mogu odvojiti od šireg američkog interesa za stabilnost zemlje.

U njegovom odgovoru posebno mjesto zauzima i odnos prema političkim narativima koji se pokušavaju predstaviti kao dio savremene zapadne konzervativne tradicije. Autor takva poređenja razmatra kroz historiju američke vanjske politike i kroz iskustvo Zapada na Balkanu nakon rata, tvrdeći da se američki strateški interesi ne mogu svesti na podršku bilo kojem domaćem političkom bloku koji zagovara slabljenje državnih institucija. Time se rasprava premješta iz sfere unutrašnje politike u mnogo širi okvir međunarodnih odnosa.

Mujanovićev tekst pritom ne ostaje samo na Dodiku. On se osvrće i na pozicije HDZ-a BiH i Dragana Čovića, čiji se stavovi također često pojavljuju u raspravama o ustavnom uređenju države. To pokazuje da je problem širi od jedne političke ličnosti i da se u bosanskohercegovačkom prostoru godinama prepliću različite koncepcije države, identiteta i institucija, često bez trajnog rješenja.

OHR, bonske ovlasti i politička težina međunarodnog nadzora

Još jedan važan segment analize odnosi se na Ured visokog predstavnika, odnosno OHR, čija je uloga od potpisivanja Dejtonskog sporazuma predmet stalnih sporova. Visoki predstavnik ima zadatak da nadgleda provođenje civilnog dijela mirovnog sporazuma, ali je taj mandat godinama praćen raspravama o dometu ovlasti i o tome koliko je međunarodni nadzor i dalje potreban. Mujanović osporava interpretacije koje dovode u pitanje tu ulogu i naglašava da se pravni okvir ne može posmatrati izolirano od historijskog konteksta.

U tom dijelu posebno se spominju takozvane bonske ovlasti, mehanizam koji je korišten za donošenje odluka i uklanjanje prepreka provođenju mira. Takve intervencije u BiH su više puta izazvale političke reakcije, ali i otvorile pitanje može li se zemlja uopće stabilizirati bez vanjskog nadzora dok god domaći akteri ne postignu dogovor o ključnim temama. Mujanović upravo tu vidi razlog zbog kojeg je OHR i dalje relevantan dio međunarodnog poretka u BiH.

U raspravi se pojavljuje i agenda „5+2“, skup ciljeva i uslova koji su postavljeni kao osnova za eventualno zatvaranje OHR-a. Među njima su državna i vojna imovina, vladavina prava, fiskalna održivost i stabilnost institucija. Kako ti uvjeti godinama nisu u potpunosti ispunjeni, pitanje zatvaranja OHR-a i dalje ostaje otvoreno i politički osjetljivo, naročito u zemlji u kojoj dogovor o osnovnim pitanjima često izostaje.

Za građane Bosne i Hercegovine to nije samo daleka diplomatska tema. Pitanje OHR-a, provedbe odluka i funkcionalnosti institucija direktno se odražava na pravnu sigurnost, kvalitet odlučivanja i sposobnost države da rješava probleme bez stalnog institucionalnog zastoja. Zato ovakvi tekstovi, iako akademske prirode, u javnosti često dobiju šire značenje od same objave u stručnom časopisu.

Mujanović uz to podsjeća i na jednu važnu činjenicu: Milorad Dodik u novembru 2026. godine više nije predsjednik Republike Srpske, nego predsjednik SNSD-a, dok je dužnost entitetskog predsjednika 16. novembra preuzeo Savo Minić. Taj detalj dodatno pokazuje koliko se političke okolnosti u BiH mijenjaju, dok glavna pitanja ostaju ista. U tom kontinuitetu sporova i prijepora, nova analiza samo je još jedan dokaz da se budućnost Bosne i Hercegovine i dalje promatra kroz spoj prava, politike i međunarodne odgovornosti.