Dvanaest godina je Zorica išla na sahrane ljudi koje nikada nije upoznala, a gotovo tristo puta stajala je pored kovčega kao profesionalna narikača. Ipak, ništa je nije moglo pripremiti za ispraćaj uglednog Beograđanina na kojem je, uz neobično visok honorar, morala da ćuti, ne plače i ne postavlja pitanja, iako je upravo taj posao na kraju otvorio vrata porodičnoj tajni staroj više od tri decenije.
Zorica danas ima 61 godinu i iza sebe priču koja zvuči gotovo nevjerovatno, ali je u njenom životu dugo bila svakodnevica. Kao žena koja je za novac dolazila na sahrane, ponekad je samo stajala uz kovčeg s maramicom u ruci, a ponekad bi zaplakala ili izgovorila nekoliko rečenica kao da je riječ o daljoj rodbini. Takav angažman nije bio plod nekakvog plana, nego nužde: muž je ostao bez posla, potom obolio, a porodica je upala u ozbiljne finansijske probleme.
Da bi preživjeli, Zorica je čistila stanove, čuvala djecu i prihvatala poslove koje je mogla da nađe. U kući su bila dvoje djece, sin koji je već počeo da radi i kćerka koja je studirala, pa je svaki dinar bio važan. Upravo u tom periodu upoznala je Milenu, zaposlenicu cvjećare nedaleko od beogradskog groblja, koja joj je i predložila da postane narikača. U prvi mah Zorica se uvrijedila, ali je nakon nekoliko dana ipak pristala.
Sama kaže da je prvi ispraćaj promijenio način na koji gleda i na smrt i na ljude. Pokojnik je bio stariji čovjek sa Zvezdare koji je živio gotovo sam, a na sahrani se pojavilo tek nekoliko ljudi. Među njima je bila komšinica koja se tiho oprostila od njega, a njene riječi su, kako Zorica navodi, bile toliko potresne da je zaplakala bez glume. Tada je shvatila da iza svakog groba postoji priča koju prisutni možda nikada neće do kraja razumjeti.
Kako je vrijeme prolazilo, naučila je da broj ljudi okupljenih oko kovčega nije nužno mjera ljubavi, niti odsustvo prisutnih znači da je neko bio zaboravljen. Vidjela je porodice koje su se mirile tek nad grobom, ali i nasljednike koji su jedva čekali kraj ceremonije. U toj rutini, koja je drugima djelovala jezivo, ona je pronalazila i egzistenciju i svojevrsno razumijevanje za različite vrste tuge.

Zato je poziv koji je dobila mnogo godina kasnije odmah odudarao od svega što je do tada doživjela. Nepoznati muškarac ponudio joj je honorar deset puta veći od uobičajenog, ali uz jedan čudan i krajnje jasan uslov: nije smjela plakati. Nije želio odmah reći o čijem je ispraćaju riječ, a Zorica je, iako zbunjena, pitala zašto uopšte angažuje narikaču ako ne želi suze.
Narednog dana stigla je koverta s preciznim uputstvima. Zorica je morala da obuče potpuno crnu odjeću, da ostavi telefon kod kuće i da nikome ne govori ništa. Na papiru je stajalo i ime pokojnika, uglednog i veoma imućnog Beograđanina čije se lice povremeno pojavljivalo u novinama. Kada je to pročitala suprugu, reakcija je bila trenutna i neobična: iz ruke mu je ispala šolja, problijedio je i počeo da je preklinje da ne ide.
Nije joj objasnio kako ga poznaje, samo joj je rekao da, ako neko spomene njegovo ime, kaže da ništa ne zna. Zorica je tada prvi put osjetila da se iza tog pogreba ne krije samo neobična porodična atmosfera, već nešto mnogo dublje. Ipak, odlučila je da ode. Na dogovorenoj adresi dočekao ju je crni automobil koji ju je odvezao do velikog privatnog imanja sa visokim zidovima, gdje je sve djelovalo kao da je pažljivo organizovano i pod kontrolom.
Oproštaj bez suza i odgovor koji je došao prekasno
Na imanju su stajali skupocjeni automobili, a ispred vile ljudi u tamnim odijelima. Zorica je odmah primijetila tišinu koja nije bila uobičajena za sahranu. Niko nije plakao, gotovo niko nije razgovarao, a prisutni su izgledali kao da se ne opraštaju samo od mrtvog čovjeka, nego i od nečega što ih sve drži u napetosti. Kovčeg je bio zatvoren, bez fotografije pokojnika, što je dodatno pojačalo njenu nelagodu.

Tokom cijelog oproštaja nije mogla da se oslobodi osjećaja da je ondje pozvana zbog nečega što je ostalo skriveno mnogo prije tog dana. Ljudi su se pojavljivali i povlačili, izbjegavali poglede i pažljivo pratili jedni druge, a sve je više ličilo na strogo kontrolisan susret nego na posljednji ispraćaj. Kada je odlazila, ugledala je čovjeka kojeg nikako nije očekivala — svog supruga, kako u dvorištu razgovara s jednom ženom. Pogledao ju je, prepoznao, ali nije prišao.
Tek po povratku kući pokazala je suprugu fotografiju. Njegovo lice se odmah promijenilo, a zatim je priznao da je Vera bila žena koja je mnogo godina ranije nestala pod neobičnim okolnostima. Radio je u preduzeću kojim je upravljao čovjek čijoj je sahrani Zorica prisustvovala, a Vera je tamo vodila dokumentaciju i, prema njegovim riječima, otkrila poslovne nepravilnosti. Nakon što je zaprijetila da će ih prijaviti, počeo je pritisak, pa onda i njen nestanak.
Muž je imao kopije pojedinih dokumenata, ali nije otišao u policiju. Umjesto toga, pristao je na povoljno rješenje stambenog pitanja i potpisao izjavu kojom se odrekao saznanja o Verinoj dokumentaciji. Tek tada je Zorica saznala i da stan u kojem su decenijama živjeli nije stečen onako kako joj je govorio. Sve je bilo povezano s njegovom odlukom da šuti o onome što je znao. Iz stare kutije potom je izvadio požutjelu fasciklu i kovertu s njenim imenom.
U koverti je bila fotografija žene koja u naručju drži djevojčicu u svijetlom kaputiću. Zorica je dijete prepoznala odmah — bila je to ona. Tada je saznala da žena koju je cijelog života smatrala majkom zapravo nije bila njena biološka majka. Rodila ju je Vera, koja je kao mlada žena ostala trudna s oženjenim, utjecajnim muškarcem. Njena prijateljica, koja nije mogla imati djece, prihvatila je da je odgaja, a čovjek s kojim je Zorica provela gotovo cijeli odrasli život znao je tu istinu trideset dvije godine, ali joj je nikada nije rekao.
Otac, Vera i pitanje koje nije stiglo za života

Sutradan je pronašla starijeg gospodina kojeg je primijetila tokom neobičnog oproštaja. On je nekada bio pravni savjetnik pokojnika i poznavao je detalje koje Zoričin muž nije znao ili nije htio da ispriča. Kada ga je pitala zašto je pozvana na sahranu, rekao joj je ono što je promijenilo sve što je mislila da zna o svom životu: ugledni Beograđanin kojeg je ispratila bio je njen biološki otac. Znao je da postoji, znao je gdje živi, za koga se udala i koliko djece ima, ali joj se nikada nije približio.
Tako je Zorica napokon razumjela zašto joj je posao tog dana izgledao kao kazna i poziv u isto vrijeme. Nije bila dovedena da glumi ožalošćenu ženu, nego zato što je bila kćerka koja za života nikada nije dobila priznanje. Ipak, jedna velika tajna ostala je bez odgovora: niko nije pouzdano znao šta se dogodilo Veri. Postojale su različite priče o njenom nestanku, ali nijedna nije bila potvrđena, a ni bivši savjetnik nije mogao objasniti zašto je kovčeg morao ostati zatvoren.
Nakon svega prestala je da radi kao narikača. Nije se stidjela posla koji joj je godinama pomagao da prehrani porodicu, ali više nije mogla oplakivati nepoznate ljude dok je pokušavala razumjeti vlastitu bol. Suprugu nije odmah oprostila. Ostali su zajedno, ali mu je jasno rekla da više nikada ne želi živjeti okružena tajnama. Svojoj djeci je ispričala sve, jer nije željela da jednog dana sami otkrivaju istinu o porodičnom porijeklu.
Nekoliko sedmica kasnije otišla je na grob žene koja ju je odgojila. Ponijela je njenu fotografiju i sliku na kojoj je Vera drži u naručju. Dugo je sjedila pokušavajući da spoji ljubav koju je dobila s istinom koja joj je godinama bila uskraćena. Tada je zaplakala, prvi put nakon mnogo vremena bez ikakvog honorara i bez potrebe da neko posmatra njene suze. Po povratku kući otvorila je staru svesku s imenima gotovo tristo pokojnika i na posljednju stranicu dopisala još jedno ime: **Otac**.
Godinama je mislila da nema veće tuge od smrti čovjeka kojeg nema ko oplakati. Poslije svega shvatila je da može jednako boljeti i to kada roditelj ima dijete koje nikada nije upoznao, iako je imao priliku. Ono što ju je najviše pratilo nije bilo bogatstvo pokojnika, niti njegovo ime u novinama, nego pitanje koje mu više nikada nije mogla postaviti: zašto je tokom svih tih godina nijednom nije zagrlio.





