Esma Redžepova ostala je upamćena kao jedna od najprepoznatljivijih umjetnica s ovih prostora, ali iza njene duge muzičke karijere nalazila se i neobična porodična priča: sa suprugom Stevom Teodosievskim odgajala je veliki broj djece, a pred kraj života usvojila je i kćerku. Nakon njene smrti pažnju javnosti privukao je testament prema kojem je svoju imovinu ostavila državi, dok je pitanje kuće koja je trebala postati muzej kasnije preraslo u dugotrajan spor.
Esma Redžepova nije ostavila trag samo pjesmama, koncertima i prepoznatljivim glasom. Veliki dio njene životne priče bio je vezan za djecu kojoj je, zajedno sa suprugom Stevom, pružala dom, obrazovanje i priliku da odrastaju uz muziku. Prema tekstu koji je godinama pratio njen život, Esma nije mogla imati biološku djecu, pa je majčinsku ulogu pronašla na drugačiji način.
U javnosti se često navodi da je iza nje ostalo 48 usvojene djece, među kojima je bilo 47 sinova i jedna kćerka. Sama pjevačica govorila je o tome koliko joj je roditeljstvo značilo i naglašavala da činjenica što nije rodila djecu nije značila da se nije ostvarila kao majka. Naprotiv, upravo je briga o velikom broju dječaka tokom godina postala jedan od najpoznatijih dijelova njenog privatnog života.
„Stevo i ja nismo mogli da imamo decu, ali usvajanjem smo se ostvarili u ulozi roditelja više nego svi ostali. Ima žena koje su rodile desetoro ili dvanaestoro dece, ali mislim da sam jedina na svetu koja je majka četrdeset sedmoro sinova“
— Esma Redžepova
Godinama je odgajala sinove, a onda je u njen život stigla i kćerka
Posebna promjena dogodila se 2012. godine, kada je Esma odlučila da prvi put usvoji i djevojku. Riječ je o Eleonori Mustafovskoj, koja se kasnije nastavila baviti muzikom i priključila se porodičnom sastavu „Esma’s Band“. Studirala je solo pjevanje na ESRA univerzitetu u Skoplju, pa je odnos sa Esmom imao i porodičnu i profesionalnu dimenziju.
Esma je svojevremeno objašnjavala da se s Eleonorom veoma dobro razumjela i da je upravo u poznijim godinama osjetila koliko joj znači prisustvo ženskog djeteta. U toj odluci nije vidjela prekid svega što je gradila sa svojim sinovima, već proširenje porodice kojoj je već decenijama posvećivala veliki dio vremena.
„Slažemo se odlično, baš kao majka i ćerka. Shvatila sam da je u kasnijim godinama bolje imati uz sebe žensko dete nego muško i nisam se prevarila“
— Esma Redžepova
Nakon Esmine smrti Eleonora je govorila koliko joj je bilo teško da prihvati njen odlazak. Nastavila je muzički put, a kasnije se udala i dobila sina. U javnim istupima nije skrivala koliko je Esmin uticaj ostao prisutan u njenom životu i profesionalnom pravcu.
Njena izjava o smrti žene koju je smatrala majkom pokazala je koliko je odnos bio emotivan i koliko se nastavljanje muzičke tradicije za nju pretvorilo u svojevrsni način čuvanja uspomene.
„Njen odlazak me je rastužio do bola, trebalo mi je dosta vremena da počnem da živim normalno i nastavim dalje. I dalje verujem da me čuva sa neba i da se raduje što sam nastavila njenim stopama“
— Eleonora Mustafovska
Testament je pokazao kome je Esma namijenila svoju imovinu
Posebno interesovanje javnosti pojavilo se godinu dana nakon Esmine smrti, kada je u Skoplju otvoren njen testament. Uprkos tome što je tokom života odgajala veliki broj djece i iza sebe ostavila široku porodicu, prema navodima iz izvornog teksta, u testamentu je stajalo da svoju imovinu ostavlja državi.
Njena dugogodišnja saradnica Zorana Kostovska tada je objasnila da takva odluka nije bila iznenadna. Prema njenim riječima, Esma je godinama govorila da želi da njen dom jednog dana bude povezan s kulturom i humanitarnim radom. Ideja je bila da prostor u kojem je živjela i stvarala dobije javnu namjenu i nastavi čuvati dio njenog naslijeđa.
POZADINA DOGAĐAJA
Prema navodima iz teksta, Esma je bila snažno vezana za Makedoniju i tokom međunarodnih nastupa često je govorila o zemlji iz koje dolazi. Upravo se ta povezanost navodi kao jedan od razloga zbog kojih je željela da njena imovina ostane državi i dobije kulturnu namjenu.
Kostovska je tada govorila da je Esma svojim posljednjim raspolaganjem zapravo ostvarila ono što je ranije javno najavljivala. Njena namjera, prema tom tumačenju, bila je da ono što je zaradila zahvaljujući publici na kraju na određen način vrati društvu.
„Godinama je govorila da želi da ostavi svoj dom kulturi i humanosti i to obećanje je uspunila. Večeras je otvoren testament Esme Redžepove Teodosijevske, u kojem jednostavno i jasno stoji da sav svoj imetak ostavlja državi. Tako je ispunila svoje obećanje. Esma je mnogo volela Makedoniju i Makedonija je volela Esmu. Kad god je putovala po svetu u svakoj izjavi i intervjuu je spominjala Makedoniju. U srcu je nosila makedonsku pesmu, dušu i misao. Stalno je govorila da je ponosna na svoju Makedoniju. Zato je sav svoj imetak ostavila Makedoniji“
— Zorana Kostovska
Kostovska je prenijela i riječi koje je Esma navodno koristila kada je objašnjavala svoju odluku. Prema toj verziji, pjevačica je smatrala da je novac zaradila zahvaljujući ljudima koji su kupovali ulaznice za njene nastupe i da je ostavljanje imovine državi način da se publici i zemlji oduži.
Vila koja je trebala postati muzej danas je simbol neriješenog nasljeđa
Plan da Esmina kuća postane mjesto sjećanja i kulture, međutim, nije ostvaren onako kako je zamišljeno. Prema izvornom tekstu, ekipa „Kurira“ je krajem oktobra obišla nekadašnju vilu površine oko 750 kvadratnih metara, smještenu na imanju od približno 1.300 kvadrata. Zatekli su veoma loše stanje objekta.
Opisano je da je imanje zaraslo u korov, da su prozori razbijeni ili izvađeni, fasada oštećena, a betonske staze popucale. U kući su navodno nedostajali brojni predmeti, uključujući lustere, vrata i druge dijelove enterijera. Stari namještaj bio je razbacan, dok su pojedine fotografije i priznanja pjevačice završili na podu.
Kuća koja je prema Esminoj želji trebala postati muzej nije pretvorena u uređenu kulturnu ustanovu, već je godinama ostala predmet spora između države i dijela osoba koje polažu pravo na njeno nasljeđe.
Urednica portala Večer.mk stanje objekta opisala je veoma direktno, navodeći da je kuća propadala i da je čak i Esmin grob bio u lošem stanju.
„Lusteri sa plafona su iščupani, ne postoje prozori, ne postoje vrata… Kuća se bukvalno raspada. To je trebalo da bude muzej. Čak je i grob u lošem stanju“
— urednica portala Večer.mk
Prema tekstu, jedan od ključnih razloga zbog kojih imovina nije uređena kao muzej jeste pravni spor. Iako je navedeno da je Esma testamentom kuću ostavila državi, dio djece koju je odgajala i drugi rođaci povezani s njenom porodicom osporavali su raspolaganje imovinom ili su tražili drugačiji ishod.
Simeon Atanasov iznio je svoju verziju spora
Jedan od ljudi koje je Esma odgajala, Simeon Atanasov, godinama živi i radi u inostranstvu. On je ranije govorio da postoje dva testamenta u kojima je, prema njegovim riječima, jasno navedeno da Esma imovinu poklanja državi odnosno Ministarstvu kulture, kako bi kuća postala muzej.
Atanasov je tvrdio i da su njemu namijenjena autorska prava, dok su testament osporavali pojedini Esmini rođaci, konkretno potomci njenog brata i sestre. Istovremeno je odbacio kritike da djeca koju su Esma i Stevo odgajali nisu dovoljno učinila kako bi sačuvala njenu uspomenu i imovinu.
„Ovim putem želim da kažem celoj javnosti da se suzdrže svih komentara u kojima okrivljuju nas, kao decu, da mi nismo napravili ništa za Esmu, za njen grob… To nije tačno i ja moram da kažem da svi mi, koji smo bili u toj školi, smo strašno povređeni što se ovo dešava od strane ministarstva kulture. Ja se nadam da će jednog dana da će muzej da se otvori, da možemo tamo da imamo našu školu, pre svega, da možemo da prenesmo svo ovo naše znanje koje smo stekli i koje smo naučili od Esme i Steve Teodosijevskog. Iako nije bila naša biološka majka, pružila nam je. Kad god smo išli u školu pravila nam je sendviče ili neko voće. Uvek je brinula da imamo nešto da se pojede“
— Simeon Atanasov
Njegove riječi pokazuju da se spor oko nekretnine ne odnosi samo na vlasništvo. Za ljude koji su uz Esmu odrasli, kuća predstavlja i prostor vezan za njihovo djetinjstvo, školovanje i muzičko obrazovanje. Upravo zbog toga Atanasov je govorio da bi muzej jednog dana mogao imati i obrazovnu funkciju, odnosno da se u njemu prenosi znanje koje su djeca stekla od Esme i Steve.
Prema informacijama iz izvornog teksta, do danas nije došlo do raspleta koji bi omogućio da nekadašnja vila bude obnovljena i pretvorena u muzej prema želji koja se pripisuje pjevačici. Sudski i imovinski sporovi ostali su glavna prepreka, dok samo zdanje nastavlja propadati.
ŠIRA SLIKA
Esmina priča zato danas ima dva potpuno različita lica. S jedne strane ostala je uspomena na umjetnicu koja je veliki dio života posvetila muzici i djeci koju je odgajala. S druge strane, njena kuća i testament pokazali su koliko pitanja mogu ostati otvorena nakon smrti poznate osobe, posebno kada se privatne porodične veze, kulturno nasljeđe i imovinsko pravo nađu u istom sporu.
Za javnost je posebno upečatljiv kontrast između Esminog života i stanja u kojem se našao dio njene ostavštine. Žena koja je decenijama nastupala širom svijeta, govorila o humanosti i brinula o velikoj porodici željela je, prema navodima bliskih saradnika i testamentu, ostaviti prostor koji će služiti kulturi. Umjesto toga, vila je godinama bila zaključana, oštećena i izložena propadanju.
Istovremeno, njen odnos prema djeci koju je odgajala ostao je jedan od najvažnijih dijelova njenog životnog nasljeđa. Bez obzira na pravni ishod spora oko kuće, izjave ljudi koji su uz nju odrastali svjedoče o svakodnevnim, mnogo jednostavnijim gestama: spremanju hrane za školu, brizi, muzici i osjećaju pripadnosti porodici koja nije bila zasnovana samo na biološkom srodstvu.
Upravo tu se nalazi i najvažniji dio priče o Esmi Redžepovoj. Njeno nasljeđe nije svedeno samo na kuću, testament ili pitanje kome će na kraju pripasti nekretnina. Ono obuhvata pjesme, generacije ljudi koje je odgajala, umjetnički rad i ideju da prostor u kojem je živjela jednog dana postane mjesto na kojem će se sve to sačuvati. Da li će ta zamisao konačno biti ostvarena zavisi od raspleta sporova koji su, prema dostupnim informacijama iz izvornog teksta, i dalje neriješeni.
