Himzo Polovina ostao je upamćen kao jedan od najpoznatijih izvođača sevdalinke, ali njegova biografija bila je mnogo šira od muzičke scene: završio je medicinu, specijalizirao neuropsihijatriju i radio s pacijentima, dok je istovremeno snimao pjesme koje su postale dio kulturnog pamćenja Bosne i Hercegovine i nekadašnje Jugoslavije. Njegov život pratila je i kontroverza vezana za pjesmu „U lijepom starom gradu Višegradu“, čije se autorstvo i izmjene teksta u izvoru povezuju s Dragišom Nedovićem i kasnijom Polovininom izvedbom.
Himzo Polovina pripadao je rijetkoj grupi umjetnika kod kojih profesionalni i kreativni život nisu bili odvojeni. Za publiku je bio prepoznatljiv po emotivnim interpretacijama sevdalinki, dok su ga kolege iz medicine poznavale kao ljekara koji se ozbiljno bavio neuropsihijatrijom. Upravo je spoj te dvije oblasti obilježio veliki dio njegovog rada i stvorio sliku čovjeka koji je muziku doživljavao mnogo šire od same pozornice.
Rođen je 11. marta 1927. godine u mostarskoj Donjoj Mahali. Prve susrete s muzikom imao je u porodici, jer je njegov otac Mušan svirao šargiju. Takvo okruženje dalo mu je rano iskustvo s tradicionalnim pjesmama, melodijama i načinom interpretacije koji će kasnije postati njegov zaštitni znak. Ipak, život nije usmjerio samo prema muzici.
Završio je Medicinski fakultet u Sarajevu i specijalizirao neuropsihijatriju. Radio je u Bolnici za mentalnu rehabilitaciju Jagomir u Sarajevu, gdje je, prema izvornom tekstu, u radu koristio psihijatriju, socioterapiju i muzikoterapiju. Objavljivao je i stručne radove iz tih oblasti, zbog čega njegov medicinski angažman nije bio usputna epizoda uz muzičku karijeru, već važan dio profesionalnog identiteta.
Za njega pjesma nije bila samo zabava, nego i način da se čovjeku olakša težak trenutak
Ljudi koji su ga poznavali opisivali su ga kao duhovitog i neposrednog čovjeka. Pacijentima je znao pričati viceve, dosjetke i pjevati pjesme, pokušavajući tako ublažiti težinu njihovog stanja. Njegov odnos prema narodnoj muzici bio je duboko povezan s uvjerenjem da pjesma može čovjeku donijeti utjehu.
„Snimao sam i pevao pesme koje su rezultat našeg narodnog trajanja. Te pesme su za našeg čoveka melem na svaku ranu. To sam znao i pre nego što sam postao lekar“
— Himzo Polovina
U privatnom životu bio je oženjen Fikretom Medošević, s kojom je imao kćerku Rubinu i sina Edmira. Iako je javnost prvenstveno pratila njegovu muziku, Polovina je paralelno godinama održavao medicinsku karijeru i nije odustajao od struke čak ni kada je njegova popularnost postala velika.
Još kao student bio je uključen u kulturno-umjetnička društva. Od 1950. godine nastupao je u Studentskom KUD-u „Slobodan Princip Seljo“, a potom i u društvima „Ivo Lola Ribar“, „Proleter“, „Vaso Miskin Crni“ i „Miljenko Cvitković“. Takvi nastupi bili su važni jer su mu omogućili da upozna širi repertoar tradicionalne muzike i razvija vlastitu interpretaciju.
POZADINA DOGAĐAJA
Polovina nije napustio medicinu kada je počeo sticati muzičku popularnost. Dvije karijere razvijao je istovremeno, a iskustvo s pacijentima i njegovo razumijevanje psihičkog zdravlja uticali su i na način na koji je govorio o muzici. Za njega sevdalinka nije bila samo repertoar za koncert, već dio života ljudi kojima je i kao ljekar pokušavao pomoći.
Audicija 1953. otvorila mu je vrata Radio Sarajeva
Ključni trenutak njegove profesionalne muzičke karijere dogodio se u januaru 1953. godine. Kolege su ga nagovorile da se prijavi na audiciju za pjevača Radio Sarajeva. Polovina je imao govornu manu pri izgovoru glasa „r“, ali to nije spriječilo komisiju da prepozna njegov potencijal.
Na audiciji je izveo pjesmu „Mehmeda je stara majka karala“. Primljen je, nakon čega je radio s muzičkim stručnjacima koji su mu pomagali da dodatno razvija interpretaciju. U to vrijeme program Radio Sarajeva često se izvodio uživo, pa je svaki nastup zahtijevao sigurnost, poznavanje melodije i sposobnost da se emocija prenese bez kasnijih studijskih korekcija.
Njegova pjevačka karijera trajala je više od tri decenije. Nastupao je širom zemlje i inostranstva, a posebno mjesto u njegovom repertoaru imala je sevdalinka. Napravio je veliki broj arhivskih snimaka za Radio Sarajevo, a poznat je bio i po tome što je često pjevao na humanitarnim koncertima.
Polovina nije nastupao samo u koncertnim dvoranama. Pjevao je i u bolnicama, domovima penzionera, ustanovama za stare i iznemogle, domovima za napuštenu djecu i klubovima liječenih alkoholičara, čime su se njegova medicinska i muzička uloga često neposredno dodirivale.
Upravo zbog takvog pristupa mnogi su ga doživljavali ne samo kao izvođača nego i kao čuvara pjesama koje su se prenosile generacijama. Njegov repertoar obuhvatio je veliki broj tradicionalnih melodija, a njegovo ime snažno se povezalo sa sevdalinkom kao žanrom.
Ipak, uz umjetnički ugled veže se i priča o jednoj pjesmi koja je tokom godina izazivala rasprave o autorstvu, izmjenama teksta i načinu na koji je ušla u širu javnost.
Priča o pjesmi „U lijepom starom gradu Višegradu“ ostala je predmet kontroverze
Prema verziji događaja iz izvornog teksta, u šumadijskim kafanama oko 1950. godine bila je popularna pjesma „Jutros rano slušam pevaju slavuji“. Autor se navodi kao Dragiša Nedović, narodni pjesnik, kompozitor i tekstopisac rođen 1916. godine, koji je iza sebe ostavio veliki broj pjesama što su se kasnije često doživljavale kao izvorne.
Izvor navodi da je pjesma prvobitno sadržavala i strofu u kojoj se spominju Srbija i djevojka Kika, a koja se u kasnijoj, široko poznatoj verziji više nije nalazila.
„Ustaj isprati me moram da putujum, u Srbiju idem svome rodnom gradu, za tobom ću Kiko večno da tugujem, zašto sam te samu ostavio mladu“.
— strofa pripisana originalnoj verziji pjesme Dragiše Nedovića
Prema istoj verziji priče, Himzo Polovina se našao u kafani „Park“, gdje je tada nastupao pjevač Rade Bajić. Kada je čuo pjesmu, navodno je zamolio Bajića da mu je ponovo otpjeva za stolom, dok je poznati harmonikaš Ismet Alejbegović Šerbo zapisivao tekst i note.
Nakon povratka u Sarajevo Polovina je za Radio Sarajevo snimio pjesmu pod nazivom „U lijepom starom gradu Višegradu“. U toj verziji, prema izvornom tekstu, nije bilo dijela u kojem se spominju Srbija i Kika. Upravo je ta razlika kasnije postala centralna tačka priče o autorstvu i preradi pjesme.
Izvor dalje tvrdi da je Dragiša Nedović otišao u Sarajevo s dokumentacijom SOKOJ-a kojom je dokazivao da je djelo zaštićeno pod nazivom „Jutros rano slušam pevaju slavuji“. Prema navodima u tekstu, njegovo djelovanje bilo je ograničeno tadašnjim političkim okolnostima jer mu je brat bio označen kao informbirovac, pa porodica navodno nije željela dodatno privlačiti pažnju vlasti.
ŠIRA SLIKA
Tvrdnje da je Polovina „ukrao“ ili svjesno prisvojio pjesmu predstavljaju interpretaciju izvora i treba ih razlikovati od nesporne činjenice da se uz pjesmu vežu različite verzije autorstva i teksta. U samom izvornom članku navodi se da je na kasnijem izdanju Dragiša Nedović potpisan kao autor, dok je određena strofa ostala izostavljena.
Prema priči, kasnija izdanja donijela su Nedovićevo ime kao autora, ali tekst pjesme nije vraćen u potpuno isti oblik. Rade Bajić je, kako se navodi, događaj kasnije komentarisao kroz šalu, aludirajući na to da je pjesmu otpjevao za večeru i da nije tada znao kakvu će važnost dobiti.
„prodao sam najlepšu srpsku pesmu za deset ćevapa“
— Rade Bajić
Bez obzira na spor oko pojedinih verzija i okolnosti njihovog nastanka, pjesma je nastavila živjeti u širokoj publici. Polovinina interpretacija postala je jedna od najpoznatijih, a sama priča ostala primjer koliko složen može biti put tradicionalne ili popularne pjesme od autora, preko kafanskih izvođenja i radijskih snimaka, do verzije koju publika na kraju zapamti kao standardnu.
Posljednji nastup završio je tokom koncerta u Plavu
Himzo Polovina preminuo je 5. avgusta 1986. godine u Plavu, u Crnoj Gori, u 59. godini života. Prema izvornom tekstu, nalazio se na koncertu i iza sebe je već imao nekoliko izvedenih biseva. Publika ga je vraćala na scenu, a posljednja pjesma koju je zapjevao bila je „Emina“, jedno od djela koja su snažno obilježila njegov repertoar.
Tokom tog nastupa doživio je srčani udar, čije su posljedice bile kobne. Tako je čovjek koji je više od trideset godina proveo na muzičkoj sceni i istovremeno radio kao ljekar završio život upravo u trenutku kada je ponovo radio ono po čemu ga je publika najviše poznavala – pjevao.
Sahranjen je na groblju Bare u Sarajevu. Iza njega su ostali porodica, medicinski radovi, veliki broj arhivskih snimaka i pjesme koje se i desetljećima nakon njegove smrti izvode u različitim interpretacijama. Njegova biografija zbog toga ne može biti svedena ni samo na medicinu ni samo na muzičku karijeru.
Himzo Polovina ostao je figura oko koje se spajaju različite priče: Mostar i Sarajevo, medicina i sevdalinka, koncerti i bolničke sobe, umjetnički ugled i rasprave o pojedinim pjesmama. Upravo ta složenost objašnjava zašto se o njegovom životu govori i četiri decenije nakon smrti.
Za jedne je prije svega bio ljekar koji je razumio da muzika može imati posebno mjesto u radu s ljudima. Za druge je bio izvođač čiji je glas obilježio neke od najpoznatijih sevdalinki. Kontroverza oko „U lijepom starom gradu Višegradu“ ostala je zasebno poglavlje njegove biografije, ali nije poništila činjenicu da je Polovina tokom više od tri desetljeća izgradio izuzetno prepoznatljiv umjetnički opus.
Njegova smrt na koncertu samo je dodatno učvrstila simboliku koja prati njegovu životnu priču. Čovjek koji je vjerovao da pjesma može biti „melem na svaku ranu“ posljednje trenutke proveo je pred publikom, uz stihove koje je godinama nosio sa sobom. Upravo zbog toga njegovo ime ostalo je vezano ne samo za pojedinačne pjesme nego za cijelu epohu sevdalinke koju je pomagao sačuvati i približiti novim generacijama.
