U odjeljenju neonatalne intenzivne njege svakodnevno se susreću priče pune straha, nade i borbe za najmanje pacijente. Međutim, dolazak jednog neobičnog volontera privukao je pažnju osoblja, jer čovjek koji je na prvi pogled djelovao grubo i nedostupno pokazao je nevjerovatnu nježnost prema bebi koja je prve dane života provodila gotovo potpuno sama.
Prvi put kada sam vidjela Wadea Holdena kako ulazi u našu neonatalnu intenzivnu njegu, pomislila sam da je zalutao. U prostoriji punoj tihih alarma, inkubatora i roditelja koji su sa zebnjom pratili svaki pokret svoje djece, njegova pojava bila je potpuno drugačija od svega na šta smo navikli.
Bio je visok gotovo dva metra, širokih ramena, obrijane glave i guste bijele brade. Njegove ruke bile su prekrivene tetovažama i ožiljcima, a šake toliko velike da su na prvi pogled izgledale neprikladno za držanje tako sitnog novorođenčeta.
Ipak, iza njegovog izgleda krila se priča koju niko od nas u tom trenutku nije znao.
POZADINA DOGAĐAJA
Prema priči, Wade je bio dio bolničkog programa za pružanje podrške novorođenčadi kojoj je potrebna dodatna pažnja i blizina. Njegov zadatak nije bio liječenje, već pružanje osjećaja sigurnosti bebama koje zbog različitih okolnosti nisu imale roditelja uz sebe.
U kartonu bebe koju smo tada zvali Baby Boy Nolan nije bilo porodičnih fotografija, ukrasa pored inkubatora niti članova porodice koji bi čekali dobre vijesti. Beba je došla na svijet prije vremena i već u prvim danima života suočila se sa usamljenošću koju nijedno dijete ne bi trebalo osjetiti.
Njegova majka Shelby Nolan, prema navodima priče, nije bila u mogućnosti da ostane uz njega zbog vlastitih problema i okolnosti koje su je spriječile da bude prisutna. Otac nije bio naveden, a rodbina se nije javljala.
Za razliku od drugih beba koje su imale roditelje kraj inkubatora, ovaj mali dječak imao je samo privremeno ime i osoblje koje je svakodnevno brinulo o njemu.
Čovjek kojeg su svi prvo pogrešno procijenili
Kada je beba počela nemirno plakati, Wade se okrenuo prema inkubatoru. Umjesto da samo posmatra, prišao je i tiho pitao da li je to dijete kojem treba neko da bude blizu.
Provjerila sam njegovu volontersku značku. Imao je završenu obuku, odobrenje za program i sve potrebne provjere. Ipak, priznajem da sam na trenutak pogledala njegove ruke i zapitala se mogu li takve šake biti dovoljno nježne.
Bila je to samo trenutna pomisao, ali me je kasnije podsjetila koliko često ljude procjenjujemo prema onome što vidimo prije nego što ih upoznamo.
Wade je pažljivo sjeo u stolicu za ljuljanje i držao bebu kao da u rukama nosi nešto najvrjednije na svijetu.
Kada sam mu predala malog Noaha, beba je prvo zaplakala još jače. Nekoliko medicinskih sestara okrenulo se prema njima, a ljekar koji je prolazio zastao je na vratima.
Wade nije paničio. Samo je spustio glavu prema bebi i tihim glasom rekao:
„Polako sad, mali medo. Tu sam…“
— Wade Holden, prema priči
Nakon nekoliko minuta dogodilo se nešto što je iznenadilo cijelo osoblje. Plač se smanjio. Beba se opustila, a Wade je ostao potpuno miran, gotovo nepomičan, kao da je cijeli život pripremao upravo za taj trenutak.
