Milku Perić iz okolice Udbine mnogi su upoznali tek kroz snimke na internetu, prepoznajući je po brojnim kapama koje je nosila jednu preko druge i rečenicama koje su se brzo širile društvenim mrežama. Iza slike žene kojoj su se pojedini ljudi smijali, međutim, nalazio se život obilježen ranim gubitkom majke, nesrećom na radnom mjestu, siromaštvom, usamljenošću i upornom vezanošću za rodni kraj koji nije željela napustiti ni onda kada joj je život postajao sve teži.
Milkin život nije počeo pod okolnostima koje bi nagovijestile koliko će kasnije biti težak. Kao mlada djevojka bila je opisana kao veoma lijepa, voljela je nositi crvenu boju i imala je rukopis zahvaljujući kojem je već sa šesnaest godina dobila posao u pilani. Ipak, prije nego što je uopšte stigla zakoračiti ozbiljnije u odrasli život, već je doživjela prvi veliki gubitak.
Majku je izgubila sa svega trinaest godina. Otac se kasnije ponovo oženio, a Milka se, prema priči, nakon toga još više udaljila od osjećaja porodične topline. U godinama kada većina djece još uvijek traži sigurnost u vlastitom domu, ona je morala veoma brzo odrastati i početi raditi.
Nesreća u pilani promijenila je tok njenog života
Najvažnija prekretnica dogodila se upravo na radnom mjestu. Prema priči koja se prenosi o njenom životu, mašina u pilani zahvatila joj je kosu i počupala je. Posljedice nisu ostale samo fizičke. U tekstovima o Milki navodi se da je nakon tog događaja doživjela ozbiljne psihičke poteškoće i da više nikada nije bila ista.
Od tog perioda počela je nositi kape. Vremenom ih nije stavljala samo jednu, već nekoliko jednu preko druge, sve dok taj prizor nije postao njen prepoznatljivi znak. Ljudi koji su je kasnije gledali na snimcima često su prvo primjećivali upravo kape, ne znajući zbog čega ih nosi niti kakav se događaj povezivao s tom navikom.
Za Milku, međutim, one nisu predstavljale samo neobičan komad odjeće. U okviru priče o njenom životu postale su simbol perioda nakon nesreće, ali i svojevrsni štit od okoline koja je nije uvijek razumjela. Ono što je drugima izgledalo čudno ili smiješno za nju je bilo dio svakodnevice koja je nastala nakon jednog traumatičnog događaja.
POZADINA DOGAĐAJA
Milka Perić rano je ostala bez majke, već kao tinejdžerka počela je raditi u pilani, a zatim je na radnom mjestu doživjela nesreću u kojoj joj je mašina zahvatila kosu. Prema dostupnoj priči, nakon tog događaja počela je imati ozbiljne psihičke poteškoće i nositi više kapa jednu preko druge, po čemu je kasnije postala poznata.
Nakon nesreće više se nije vratila životu kakav je ranije vodila. Dobila je prijevremenu penziju, a godine koje su uslijedile bile su obilježene siromaštvom i sve većom izolacijom. Stanovala je u napuštenim kućama, često bez osnovnih uslova poput vode i električne energije, i skupljala predmete koje su drugi odbacivali.
Za nekoga ko ju je slučajno vidio sa strane, takav način života mogao je izgledati kao niz neobjašnjivih odluka. Ipak, Milka je tokom godina izgradila svoj način preživljavanja i nije lako prihvatala mogućnost da neko drugi odlučuje umjesto nje. Upravo zato odbijala je i odlazak u dom, iako su joj radnici povremeno donosili hranu i pokušavali pomoći.
Prema navodima iz priče, strahovala je da bi odlaskom u ustanovu mogla izgubiti ono malo prihoda koje je primala kroz penziju. Radije je ostajala u poznatom okruženju, čak i kada je to značilo mnogo teže životne uslove.
Ni rat je nije trajno odvojio od Udbine
Poseban dio Milkine priče bila je njena vezanost za rodni kraj. Čak ni tokom rata i perioda Oluje nije željela trajno napustiti Udbinu. Na kratko je otišla u Banju Luku, ali se ubrzo vratila. Za nju je, prema načinu na koji je živjela, pripadnost tom kraju bila važnija od mogućnosti da negdje drugdje pronađe udobniji život.
Imala je braću i sestru, a u tekstu se navodi pretpostavka da su oni tokom ratnih godina otišli u Srbiju. Milka je ostala sama, a uspomene na porodicu nastavile su je pratiti. Često je govorila o majci, ocu i maćehi, vraćajući se događajima iz mladosti koji su očigledno ostavili dubok trag.
Tokom posljednjih decenija života selila se između nekoliko napuštenih kuća. Nije imala klasičnu porodičnu svakodnevicu niti sigurnost koju većina ljudi smatra osnovnom. Uprkos tome, nije pokazivala veliku želju da napusti sredinu koju je smatrala svojom.
VAŽAN TRENUTAK: Iako je život u Udbini za Milku podrazumijevao siromaštvo, napuštene kuće i veoma teške uslove, čak ni rat nije doveo do trajnog odlaska. Nakon kratkog boravka u Banjoj Luci vratila se u kraj kojem je ostala privržena do kraja života.
Šira javnost upoznala ju je zahvaljujući snimatelju Robertu Labroviću, koji je objavljivao videozapise o njenom životu. Ti snimci pokazivali su različite strane Milkinog karaktera. U jednom trenutku mogla je djelovati ljutito ili ogorčeno, a već u drugom pokazivati toplinu i zadovoljstvo zbog sasvim malog događaja.
Posebno joj je značilo kada bi mogla nekome platiti kafu. Iako sama nije imala mnogo, potreba da barem simbolično nešto ponudi drugom čovjeku ostala je dio njenog ponašanja. Upravo su takvi trenuci kod ljudi koji su pratili snimke stvarali sasvim drugačiju sliku od one koju su mogli dobiti na osnovu nekoliko kratkih, viralnih isječaka.
Jedna od rečenica koja se posebno proširila internetom bila je:
„Sunce me gleda, ono me ruši!“
— Milka Perić
Iza viralnih snimaka postojala je i sasvim druga Milka
Dok su se pojedini korisnici interneta zabavljali njenim izjavama i neobičnim izgledom, oni koji su znali više o njenom životu mogli su iste snimke posmatrati drugačije. Iza čudnih rečenica i kapa nalazila se žena koja je vrlo rano izgubila majku, preživjela tešku nesreću na radu, ostala bez stabilnog doma i veliki dio života provela gotovo potpuno sama.
Njena mladost, prema dostupnoj priči, izgledala je potpuno drugačije. Milka je svojevremeno radila čak i kao hostesa na sajmu u Zagrebu za jednu švicarsku firmu. Tamo je dobila i sat na poklon. Taj detalj djeluje gotovo nestvarno kada se uporedi sa godinama u kojima je kasnije živjela bez vode, struje i sigurnog doma.
Upravo taj kontrast možda najbolje pokazuje koliko se njen život dramatično promijenio. Djevojka koju su opisivali kao izuzetno lijepu, urednu i primijećenu na velikom sajmu nekoliko decenija kasnije postala je poznata po napuštenim kućama, skupljanju odbačenih stvari i kapama koje su joj prekrivale glavu.
ŠIRA SLIKA
Milkini snimci privukli su pažnju zbog njenog izgleda i neobičnih izjava, ali njena biografija pokazuje koliko malo jedan kratki video može objasniti nečiji život. Iza onoga što je nekima djelovalo komično nalazile su se posljedice gubitaka, nesreće, dugogodišnje izolacije i siromaštva.
Kako su godine prolazile i sve više ljudi upoznavalo Milkino životno iskustvo, počela je dobijati pakete, pisma i novčanu pomoć od osoba koje su je pratile preko interneta. Pomoć joj je svakako bila potrebna, ali čak ni tada nije potpuno promijenila svoj način života.
U tekstovima o njoj posebno se ističe činjenica da je više voljela ona nekome platiti kafu nego prihvatiti osjećaj da joj drugi stalno nešto daju. U takvim sitnim gestovima ostala je vidljiva potreba za ljudskim kontaktom i osjećajem dostojanstva koji siromaštvo nije potpuno izbrisalo.
Za ljude koji su joj prilazili nije uvijek bilo jednostavno razumjeti njene reakcije. Snimci su pokazivali trenutke bijesa, sumnjičavosti i ogorčenosti, ali i sasvim drugačije trenutke u kojima bi se radovala društvu ili prilici da nekome nešto ponudi. Njena ličnost nije mogla stati u jednu viralnu rečenicu.
Do kraja je ostala vezana za mjesto iz kojeg je potekla
Milka Perić sahranjena je u porodičnoj grobnici u selu Tolići, na području opštine Udbina. Time je njen život završen upravo u kraju kojem se uvijek vraćala i koji nije željela trajno napustiti, čak ni kada su okolnosti nudile malo razloga za optimizam.
Njena priča ostala je zabilježena ponajviše zahvaljujući snimcima koji su je učinili poznatom daleko izvan mjesta u kojem je živjela. Ipak, možda najvažniji dio tog nasljeđa nije u rečenicama koje su postale predmet šala, nego u činjenici da su ti isti snimci kasnije omogućili ljudima da vide i drugu stranu njenog života.
Iza deset kapa, napuštenih kuća i neobičnih izjava nalazila se žena čiji je život krenuo sasvim drugačijim putem nakon jedne nesreće. Nekada je bila mlada djevojka kojoj su se, prema priči, ljudi divili zbog ljepote, radila je i učestvovala na velikom sajmu, a kasnije je postala osoba koju su mnogi poznavali samo kroz nekoliko sekundi videa.
Zbog toga njena sudbina ostaje podsjetnik koliko često ono što izgleda neobično ima mnogo dužu priču iza sebe. Milka je živjela teško i usamljeno, ali ni siromaštvo ni dugogodišnja izolacija nisu potpuno ugasili njenu potrebu za kontaktom s ljudima i sitnim gestovima kojima je pokazivala da još uvijek želi nešto pružiti drugome.
