Na Balkanu se nacionalna i vjerska pripadnost toliko često pojavljuju zajedno da ih dio ljudi gotovo automatski smatra istom stvari. Bošnjak se najčešće povezuje s islamom, Srbin s pravoslavljem, a Hrvat s katoličanstvom, pa kombinacije poput Bošnjaka ateiste, Srbina muslimana ili Hrvata pravoslavca nekima djeluju neobično. Ipak, etnička odnosno nacionalna pripadnost i religijsko uvjerenje predstavljaju različite dijelove identiteta. Njihova snažna historijska povezanost može objasniti zašto ih ljudi poistovjećuju, ali ne znači da jedna kategorija nužno određuje drugu.
Pitanje identiteta na prostoru Balkana teško je posmatrati bez historijskog konteksta. Tokom dugih perioda političkih promjena, nestajanja i stvaranja država, pomjeranja granica i promjene društvenih sistema, vjerske zajednice bile su važan dio života stanovništva. Kroz njih su se čuvali običaji, porodične tradicije, praznici, kulturne posebnosti i osjećaj pripadnosti određenoj zajednici.
Zbog toga veze između Bošnjaka i islama, Srba i pravoslavlja te Hrvata i katoličanstva nisu nastale preko noći. One imaju duboku historijsku i kulturnu pozadinu. Međutim, snažna povezanost dvije karakteristike nije isto što i pravilo prema kojem jedna mora određivati drugu. Čovjek može dijeliti jezik, porodično porijeklo, kulturu i historijsko naslijeđe određenog naroda, a istovremeno imati drugačiji odnos prema religiji.
Upravo tu nastaje najveći dio nesporazuma. Kada su određene veze prisutne generacijama, lako ih je početi smatrati nepromjenjivim. Tako se iz činjenice da većina pripadnika određenog naroda tradicionalno pripada jednoj religiji ponekad izvodi zaključak da svako ko se izjašnjava kao pripadnik tog naroda mora pripadati i toj vjeri. Identitet je, međutim, složeniji od takve formule.
Nacionalna pripadnost i religija opisuju različite dijelove identiteta
Nacionalni ili etnički identitet može uključivati porijeklo, porodičnu historiju, jezik, kulturno naslijeđe, tradiciju i vlastiti osjećaj pripadnosti. Religijski identitet odnosi se na vjerovanje, pripadnost određenoj vjerskoj zajednici ili, u slučaju ateizma, odsustvo vjerovanja u Boga. Te kategorije mogu biti veoma blisko povezane kod jedne osobe, ali kod druge ne moraju biti povezane gotovo nikako.
Zato osoba može sebe smatrati Bošnjakom i istovremeno biti ateista. Može pripadati bošnjačkoj porodici, govoriti istim jezikom kao njeni preci, osjećati povezanost s kulturnim naslijeđem i vlastitim narodom, a da religija nema važnu ulogu u njenom životu. Odsustvo vjerskog uvjerenja samo po sebi ne briše porodično porijeklo niti automatski mijenja osjećaj nacionalne pripadnosti.
Na isti način, osoba koja se izjašnjava kao Srbin može prihvatiti islam, kao što osoba koja se osjeća Hrvatom može biti pravoslavac. Promjena religije ne mora značiti i promjenu nacionalnog identiteta. Neko može promijeniti svoja vjerska uvjerenja, a zadržati jezik, kulturne navike, porodične veze i osjećaj pripadnosti narodu iz kojeg potiče.
POZADINA DOGAĐAJA
Na Balkanu su vjerske zajednice stoljećima imale značajnu ulogu u očuvanju običaja, tradicije i osjećaja pripadnosti. Zbog toga su islam, pravoslavlje i katoličanstvo snažno povezani s pojedinim nacionalnim identitetima. Ta historijska veza objašnjava zašto ih mnogi ljudi doživljavaju kao cjelinu, ali sama po sebi ne znači da svaki pripadnik određenog naroda mora imati određenu vjeru.
Neobičnost koju pojedinci osjećaju kada čuju izraze poput „Srbin musliman“ ili „Hrvat pravoslavac“ zato više govori o obrascu na koji su navikli nego o nemogućnosti takvog identiteta. Ako je neko čitav život slušao da jedna nacionalna zajednica podrazumijeva i određenu vjeru, svako odstupanje od tog obrasca može djelovati kao kontradikcija.
Međutim, identitet se ne može svesti na jednu osobinu. Ljudi istovremeno pripadaju porodicama, gradovima, državama, kulturama, generacijama i različitim društvenim zajednicama. Religija za neke predstavlja centralni dio tog mozaika, dok je za druge prvenstveno kulturna tradicija ili uopće nema važnu ulogu.
Čovjek tako ne prestaje automatski pripadati narodu s kojim se identificira samo zato što je prestao biti vjernik ili je prihvatio drugu vjeru. Njegova porodična historija i kulturno iskustvo nisu nestali preko noći. Istovremeno, način na koji pojedinac definiše sebe može se tokom života mijenjati, baš kao što se mogu mijenjati njegova uvjerenja.
Zašto ovakve kombinacije identiteta ipak izazivaju toliko rasprava?
Jedan od razloga jeste to što ljudi često vlastito iskustvo koriste kao mjerilo za tuđi identitet. Ako je nekome islam neodvojiv od njegovog osjećaja bošnjaštva, može mu biti teško razumjeti osobu koja se također smatra Bošnjakom, ali nije vjernik. Slično tome, pravoslavlje nekome može predstavljati jedan od najvažnijih dijelova srpskog identiteta, dok drugi Srbin svoju nacionalnu pripadnost može doživljavati uglavnom kroz jezik, porodicu i kulturu.
Isto vrijedi i za Hrvate i katoličanstvo. Za brojne porodice religija je duboko ugrađena u porodične običaje i način života. Vjerski praznici, crkveni obredi i tradicija mogu istovremeno biti i religijski i kulturni događaji. Ali činjenica da je takav model važan jednoj osobi ne znači da svaka druga osoba iste nacionalnosti svoj identitet mora graditi na isti način.
Dodatnu zabunu stvara miješanje etničke pripadnosti, državljanstva i religije. Te tri kategorije mogu se poklopiti, ali označavaju različite stvari. Državljanstvo prvenstveno govori o pravnoj vezi pojedinca s određenom državom, etnička pripadnost o pripadnosti određenoj zajednici, dok religija opisuje vjersko uvjerenje ili pripadnost vjerskoj zajednici.
Osoba može, primjerice, biti državljanin Bosne i Hercegovine, izjašnjavati se kao Srbin i istovremeno biti musliman. Druga može imati hrvatsko državljanstvo, izjašnjavati se kao Hrvat i biti ateista. Treća osoba može se smatrati Bošnjakom, a ne pripadati nijednoj vjerskoj zajednici.
Upravo zbog toga pokušaj da se cijeli identitet osobe odredi prema jednoj rubrici gotovo uvijek pojednostavljuje stvarnost. Država u kojoj neko živi ne mora određivati njegovu etničku pripadnost, baš kao što etnička pripadnost ne mora određivati njegovu religiju. Čovjek može istovremeno imati više slojeva pripadnosti koji se međusobno ne isključuju.
Pitanje postaje posebno osjetljivo kada okolina pokušava pojedincu objasniti šta on „mora“ biti da bi imao pravo na određeni nacionalni identitet. Tada rasprava više nije samo o historiji ili religiji, nego i o tome ko ima pravo određivati tuđu pripadnost. Porijeklo i porodična historija svakako imaju veliku ulogu, ali i vlastiti osjećaj pripadnosti ostaje važan dio identiteta.
Religijsko uvjerenje pritom se može promijeniti tokom života. Čovjek može odrasti u vjerničkoj porodici, kasnije postati agnostik ili ateista, odnosno prihvatiti drugu vjeru. Takva promjena ne znači nužno da će se istovremeno odreći jezika, porodičnih uspomena, običaja ili pripadnosti narodu s kojim je odrastao.
Identitet ne mora izgledati isto u dvije porodice istog naroda
Postoji još jedna važna razlika koja se lako previdi. Neko može učestvovati u tradicionalnim vjerskim praznicima iz kulturnih i porodičnih razloga, a da sebe ne smatra vjernikom. Praznik tada može biti vrijeme okupljanja porodice, dio uspomena iz djetinjstva i element kulturnog identiteta, bez nužno snažnog religijskog značenja za svakog učesnika.
Druga osoba može biti duboko religiozna i vjeru smatrati najvažnijim dijelom vlastitog života. Obje osobe pritom se mogu izjašnjavati kao pripadnici istog naroda. Njihovo razumijevanje vlastitog identiteta nije identično, ali ta razlika sama po sebi ne mora poništavati pripadnost bilo koje od njih.
Kod mlađih generacija često se može primijetiti jasnije razdvajanje pojedinih dijelova identiteta. Globalna komunikacija, migracije, mješovite porodice i svakodnevni kontakt s ljudima različitih uvjerenja doprinijeli su tome da pojedinci vlastitu nacionalnost, državljanstvo i religiju posmatraju kao odvojene kategorije koje se mogu, ali ne moraju poklapati.
ŠIRA SLIKA
Pitanje može li Bošnjak biti ateista, Srbin musliman ili Hrvat pravoslavac zapravo pokazuje koliko se na Balkanu nacionalni identitet još uvijek često posmatra kroz vjersku pripadnost. Historijska povezanost postoji i za mnoge ljude ostaje veoma važna, ali ona ne znači da svi pripadnici jednog naroda moraju vjerovati isto niti da promjena vjere automatski podrazumijeva promjenu nacionalnosti.
To ne znači ni da treba umanjivati historijsku ulogu religije u oblikovanju bošnjačkog, srpskog ili hrvatskog identiteta. Za veliki broj ljudi ta veza je stvarna, duboka i lično važna. Problem nastaje tek kada se vlastito iskustvo pretvori u obavezno pravilo za sve ostale pripadnike iste zajednice.
Neko može smatrati da njegova vjera i nacionalnost čine nerazdvojivu cjelinu i imati puno pravo da vlastiti identitet tako doživljava. Drugi može potpuno odvojiti te dvije stvari. Treći može biti nereligiozan, ali zadržati snažnu emocionalnu povezanost s tradicijama koje su historijski nastale u vjerskom okruženju.
Zbog toga odgovor na početno pitanje nije posebno komplikovan: Bošnjak može biti ateista, Srbin može biti musliman, a Hrvat može biti pravoslavac. Takve kombinacije mogu biti rjeđe od tradicionalno dominantnih obrazaca i zbog toga privlačiti više pažnje, ali same po sebi nisu nelogične ako se prihvati razlika između etničkog i religijskog identiteta.
Mnogo složenije pitanje jeste zbog čega društvo i dalje osjeća potrebu da pojedincu propiše kako bi njegov identitet morao izgledati. Balkan ima historiju u kojoj su se vjera, kultura, politika i nacionalna pripadnost često preklapale, zbog čega su današnje asocijacije razumljive. Ipak, snažna tradicija ne pretvara identitet u nepromjenjivu formulu. Za nekoga će vjera ostati centralni dio osjećaja pripadnosti vlastitom narodu, dok će za drugoga taj osjećaj počivati na porodici, jeziku, kulturi i porijeklu. Obje situacije pokazuju upravo ono što se u ovakvim raspravama često izgubi iz vida — identitet jedne osobe ne mora izgledati isto kao identitet druge.
“`
