Pitanje šta se događa s ljudskom sviješću u trenucima kada srce prestane kucati već dugo privlači pažnju naučnika, liječnika i šire javnosti. Pojedini ljudi koji su preživjeli srčani zastoj opisuju neobična iskustva, osjećaj napuštanja vlastitog tijela ili susrete s preminulim članovima porodice. Istraživanja provedena na hiljadama pacijenata pokazala su da neki preživjeli zaista imaju sjećanja povezana s periodom reanimacije. Međutim, naučnici naglašavaju važnu razliku između privremenog srčanog zastoja, tokom kojeg je oživljavanje još moguće, i nepovratne smrti, nakon koje nastavak svijesti nije naučno dokazan.
Smrt je jedno od rijetkih ljudskih iskustava o kojima ne možemo dobiti neposredno svjedočenje osobe koja je nepovratno preminula. Upravo zbog toga istraživači proučavaju iskustva pacijenata koji su preživjeli stanja opasna po život, posebno srčani zastoj. Njihova sjećanja mogu pružiti informacije o tome šta se događa s mozgom tokom ozbiljnog poremećaja cirkulacije i postupaka oživljavanja.
Kada srce prestane učinkovito pumpati krv, mozak više ne dobiva potrebne količine kisika. Svijest se u takvim okolnostima obično gubi veoma brzo, često u roku od nekoliko sekundi. Međutim, prestanak rada srca ne znači automatski da su sve moždane ćelije istog trenutka nepovratno prestale funkcionisati. Upravo je taj složeni proces jedan od razloga zbog kojih su istraživanja svijesti tokom reanimacije toliko značajna.
Dodatnu pažnju izazivaju iskazi ljudi koji tvrde da su tokom srčanog zastoja čuli razgovore medicinskog osoblja, posmatrali događaje iz neobične perspektive ili doživjeli intenzivne prizore nalik snovima. Takva iskustva često se nazivaju iskustvima bliskim smrti. Iako su za osobe koje ih opisuju veoma stvarna, nauka još istražuje kako i kada nastaju te koliko pouzdano odražavaju događaje iz okoline.
Šta je pokazalo veliko istraživanje Univerziteta u Southamptonu?
Posebnu pažnju međunarodne javnosti privuklo je istraživanje AWARE, čiji su rezultati objavljeni 2014. godine. Projekt povezan s Univerzitetom u Southamptonu obuhvatio je 2.060 slučajeva srčanog zastoja u 15 bolnica. Istraživački tim, predvođen dr. Samom Parnijom, želio je bolje razumjeti sjećanja, moguće znakove svijesti i iskustva pacijenata tokom perioda u kojem su liječnici pokušavali ponovo uspostaviti rad srca.
Istraživanje nije podrazumijevalo da su svi pacijenti preživjeli niti da su svi mogli govoriti o vlastitim iskustvima. Od ukupnog broja zabilježenih srčanih zastoja, znatno manji broj preživjelih mogao je učestvovati u razgovorima s istraživačima. U prvoj fazi intervjuisano je 140 osoba, dok je 101 pacijent učestvovao u detaljnijem dijelu ispitivanja.
Među ispitanicima zabilježena su različita sjećanja. Neki su opisivali strah, prisustvo članova porodice ili prizore snažne svjetlosti. Drugi su govorili o neobičnim slikama, osjećaju da se nalaze izvan vlastitog tijela ili doživljajima koje nisu mogli lako objasniti. Prema objavljenim rezultatima, približno devet posto detaljnije ispitanih pacijenata prijavilo je iskustva koja su odgovarala kriterijima iskustava bliskih smrti.
Posebno zanimljiv bio je mali broj slučajeva u kojima su pacijenti opisivali da su vidjeli ili čuli događaje povezane s vlastitim oživljavanjem. Oko dva posto detaljnije ispitanih navelo je takvu vrstu sjećanja. Međutim, ti nalazi ne znače da je kod svih pacijenata svijest ostala očuvana nakon prestanka rada srca niti da je dokazan nastavak svijesti nakon nepovratne smrti.
POZADINA ISTRAŽIVANJA
Studija AWARE iz 2014. godine obuhvatila je 2.060 slučajeva srčanog zastoja. Istraživači su analizirali sjećanja preživjelih pacijenata i pokušali utvrditi mogu li se neka njihova iskustva povezati sa stvarnim događajima tokom reanimacije. Rezultati su otvorili dodatna pitanja o moždanoj aktivnosti i svijesti tokom oživljavanja, ali nisu dokazali postojanje svijesti nakon nepovratne smrti.
Jedna od tvrdnji koja se često pojavljuje u medijskim izvještajima jeste da čovjek može ostati svjestan nekoliko minuta nakon što mu srce prestane kucati. Takva formulacija najčešće se povezuje s pojedinačnim iskustvom analiziranim u okviru istraživanja AWARE. Ipak, važno je razumjeti da se nije radilo o dokazu da svijest kod svih ljudi traje tri minute nakon srčanog zastoja.
Kod prekida cirkulacije svijest se u pravilu gubi brzo, a moždana aktivnost prolazi kroz složene promjene. Ako se započne kardiopulmonalna reanimacija, pritisci na grudni koš mogu omogućiti određeni protok krvi prema mozgu. Zbog toga iskustva nastala tokom oživljavanja nisu isto što i svijest koja bi se nastavila nakon konačnog i nepovratnog prestanka svih životnih funkcija.
U izvještajima o istraživanju spominjan je slučaj pacijenta čije su se uspomene mogle povezati s događajima tokom perioda srčanog zastoja i reanimacije. Istraživači su takav nalaz smatrali važnim za daljnje proučavanje, ali jedan slučaj nije dovoljan za izvođenje univerzalnog zaključka o tome šta svi ljudi doživljavaju u sličnoj situaciji.
Dodatni problem predstavlja utvrđivanje tačnog trenutka u kojem je određeno sjećanje nastalo. Osoba se može prisjećati događaja prije gubitka svijesti, tokom djelimičnog oporavka ili u periodu nakon reanimacije. Budući da sjećanja nastaju i oblikuju se kroz više složenih moždanih procesa, naučnici nastoje povezati subjektivne iskaze s objektivnim mjerenjima moždane aktivnosti.
Neobična svjedočenja ljudi koji su preživjeli srčani zastoj
Pored naučnih rezultata, veliko interesovanje izazivaju lične ispovijesti ljudi koji su prošli kroz životno ugrožavajuća stanja. Neki opisuju osjećaj da su se odvojili od vlastitog tijela, dok drugi govore o susretima s poznatim osobama ili prizorima koji su im djelovali potpuno stvarno. Takvi iskazi predstavljaju subjektivna iskustva i ne mogu se automatski smatrati dokazima o događajima nakon smrti.
U jednom od svjedočenja prenesenih u izvornom tekstu neimenovana osoba opisuje kako je imala utisak da posmatra vlastito tijelo izvan uobičajene perspektive. Sjećanje je bilo povezano s boravkom u vozilu hitne pomoći, a osoba nije mogla sa sigurnošću objasniti da li je doživljaj bio nalik snu ili nečemu drugačijem.
“Sećam se da sam ležao u kolima hitne pomoći, iako mi se činilo kao da scenu posmatram izvan svog fizičkog oblika. Ovo iskustvo je nesumnjivo bilo neobično, možda čak i iz snova, ali sam siguran da sam bio svjedok vlastitog tijela u kolima hitne pomoći. ”
— Neimenovana osoba, prema svjedočenju prenesenom u izvornom članku
Drugi opis odnosi se na sjećanje na medicinskog tehničara koji je navodno pratio pacijenta tokom transporta. Osoba je tvrdila da joj je posebno ostala urezana neobična zelenkasta nijansa njegove kose. Kasnije se pokušavala raspitati o tom čovjeku, ali nije mogla jasno rekonstruisati sve pojedinosti. U dostupnom tekstu nisu navedeni podaci koji bi omogućili nezavisnu provjeru ovog svjedočenja.
Još jedna osoba opisala je iskustvo nakon saobraćajne nesreće i srčanog zastoja. Prema njenom kazivanju, čula je glas koji ju je pozivao da ustane, a zatim je imala utisak da se nalazi pred pokojnim bratom. Brat je, prema tom opisu, preminuo nekoliko godina ranije od posljedica predoziranja. Iskustvo je uključivalo riječi o njihovom budućem susretu, nakon čega je prizor nestao.
Ovakve priče mogu imati snažno emocionalno značenje za ljude koji su ih doživjeli. Ipak, nije moguće na osnovu samog sjećanja utvrditi da se dogodio stvaran susret s preminulom osobom. Naučna istraživanja zato razlikuju činjenicu da je osoba imala određeni doživljaj od tumačenja šta je taj doživljaj uzrokovalo i šta bi mogao značiti.
Novija istraživanja donijela su dodatne podatke o aktivnosti mozga
Istraživanje svijesti tokom srčanog zastoja nije završeno studijom iz 2014. godine. U nastavku projekta, poznatom kao AWARE II, naučnici su koristili dodatne metode praćenja moždane aktivnosti tokom reanimacije. Rezultati objavljeni 2023. godine obuhvatili su 567 slučajeva srčanog zastoja u bolničkim uslovima i pružili nove informacije o iskustvima pojedinih preživjelih.
Od ukupno 567 pacijenata, 53 su preživjela do otpusta iz bolnice, a 28 ih je učestvovalo u kasnijim razgovorima. Među njima je 11 osoba prijavilo sjećanja ili doživljaje povezane s periodom srčanog zastoja. Istraživači su zabilježili različite vrste iskustava, uključujući prizore nalik snovima, sjećanja na reanimaciju i doživljaje koje su učesnici opisivali kao posebno intenzivne.
Tokom dijela reanimacija korišten je elektroencefalogram, odnosno EEG, kako bi se pratili električni signali mozga. Kod pojedinih pacijenata istraživači su uočili obrasce aktivnosti koji mogu biti povezani s obnovom moždanih funkcija tokom oživljavanja. Takvi nalazi zanimljivi su jer pokazuju koliko proces oporavka nakon srčanog zastoja može biti složen.
KLJUČNA RAZLIKA: Istraživanja AWARE i AWARE II proučavala su pacijente koji su doživjeli srčani zastoj i kod kojih su provođeni postupci reanimacije. Zabilježena sjećanja i obrasci moždane aktivnosti ne dokazuju da ljudska svijest nastavlja postojati nakon nepovratne smrti. Oni pokazuju da odnos između moždane aktivnosti, svijesti i procesa oživljavanja zahtijeva daljnje istraživanje.
Ni novija istraživanja nisu uspjela odgovoriti na sva pitanja. Posebno je teško odrediti precizno vrijeme nastanka subjektivnog iskustva i dokazati da je ono povezano baš s određenim trenutkom srčanog zastoja. Zbog relativno malog broja preživjelih koji mogu dati detaljne iskaze, rezultati se moraju tumačiti oprezno. Potrebna su dodatna istraživanja s objektivnim mjerenjima i većim brojem ispitanika.
U popularnim tekstovima mogu se pronaći i tvrdnje da smrt nije povezana s crnom, nego s plavom bojom. Međutim, takva ideja nije medicinski utvrđena činjenica. Boje i svjetlost koje neki ljudi opisuju tokom iskustava bliskih smrti predstavljaju dijelove njihovih subjektivnih doživljaja, a ne dokaz da smrt ima određenu boju.
Istraživanje ovih fenomena posebno je važno za razumijevanje rada mozga u ekstremnim uslovima. Osim naučnog interesa, sjećanja na reanimaciju mogu imati i psihološke posljedice. Neki preživjeli opisuju osjećaj zahvalnosti i promijenjen pogled na život, dok drugi mogu osjećati strah, zbunjenost ili nelagodu zbog onoga što su doživjeli.
Zbog toga liječnici i istraživači sve više pažnje posvećuju i iskustvima pacijenata nakon uspješnog oživljavanja. Razumijevanje njihovih sjećanja može pomoći u pružanju odgovarajuće psihološke podrške, ali i u boljem proučavanju moždanih funkcija tokom kritičnih medicinskih stanja.
ŠIRA SLIKA
Savremena medicina razlikuje srčani zastoj, tokom kojeg reanimacija može biti uspješna, od nepovratne smrti. Istraživanja svijesti tokom oživljavanja pružaju nove podatke o složenosti moždane aktivnosti, ali ne nude konačan odgovor na filozofsko pitanje šta se događa nakon smrti. Izvještaji preživjelih važni su za naučna proučavanja, pod uslovom da se jasno razlikuju subjektivna iskustva, provjerene činjenice i pretpostavke.
Ono što istraživači danas mogu potvrditi jeste da određeni pacijenti nakon uspješne reanimacije opisuju neobična i veoma živa iskustva. Neka od tih sjećanja povezana su s medicinskim postupcima, a druga sa snovima, ličnim uspomenama ili slikama koje imaju duboko emocionalno značenje. Njihovo postojanje opravdava daljnje naučno istraživanje, ali ne omogućava zaključak da svi ljudi ostaju svjesni određen broj minuta nakon prestanka rada srca.
Pitanje konačne prirode svijesti i dalje ostaje predmet medicinskih, neuroloških i filozofskih rasprava. Dok naučnici razvijaju preciznije metode praćenja moždane aktivnosti, svjedočenja preživjelih nastavljaju otvarati nova pitanja. Između tih ličnih iskustava i naučno potvrđenih zaključaka postoji granica koju je važno sačuvati, posebno kada se govori o temi koja kod mnogih ljudi izaziva snažne emocije i potrebu za odgovorima.
Najvažniji doprinos ovih istraživanja možda nije u tome što nude jednostavno objašnjenje smrti, nego što pokazuju koliko još možemo naučiti o ljudskom mozgu tokom najkritičnijih trenutaka. Svako novo mjerenje, razgovor s preživjelim pacijentom i pažljivo analiziran slučaj mogu doprinijeti boljem razumijevanju svijesti, oporavka i granica medicinskog znanja.
