Istraživanje provedeno među pacijentima u završnoj fazi života pokazalo je da mnogi od njih doživljavaju izuzetno živopisne snove i vizije, često povezane s osobama koje su davno izgubili. Ova iskustva kod brojnih pacijenata izazivaju osjećaj bliskosti i utjehe, a naučnici su primijetili i zanimljive promjene u njihovoj učestalosti kako se približava kraj života.

Postoje trenuci u ljudskom životu koje je teško objasniti isključivo riječima, posebno kada se čovjek suočava s vlastitom prolaznošću. U posljednjim sedmicama teške bolesti mnogi pacijenti prolaze kroz fizičke promjene, ali istovremeno doživljavaju i snažna emocionalna iskustva. Među njima posebno mjesto zauzimaju snovi koji djeluju neobično stvarno, susreti s dragim osobama iz prošlosti i osjećaj prisustva nekoga ko više nije živ.
Takve pojave dugo su bile predmet porodičnih svjedočenja, duhovnih tumačenja i razgovora među zdravstvenim radnicima. Ipak, naučnike je zanimalo nešto konkretnije: koliko se često ta iskustva zaista pojavljuju, šta ljudi tokom njih vide i osjećaju te postoji li povezanost između njihovog sadržaja i približavanja smrti. Upravo je iz tih pitanja nastalo istraživanje koje je 2014. godine privuklo pažnju stručnjaka za palijativnu medicinu.
Istraživanje među pacijentima otkrilo koliko su ovakvi snovi česti
Istraživački tim predvođen ljekarom Christopherom Kerrom proučavao je iskustva pacijenata koji su boravili u ustanovi za hospicijsku njegu u američkoj saveznoj državi New York. U radu su učestvovali stručnjaci povezani s hospicijskim sistemom i akademskom zajednicom, uključujući istraživače s koledža Canisius. Njihov cilj nije bio dokazivanje postojanja zagrobnog života, nego sistematsko bilježenje subjektivnih iskustava ljudi koji se približavaju smrti.
Podaci su prikupljani između januara 2011. i jula 2012. godine. U istraživanje je prvobitno uključeno 66 pacijenata, dok je završna analiza obuhvatila 59 osoba. S njima su obavljena ukupno 453 intervjua, tokom kojih su istraživači postavljali pitanja o snovima, vizijama, njihovoj učestalosti i emocijama koje su izazivali. Posebno su obraćali pažnju na to jesu li iskustva djelovala stvarno i jesu li pacijentima donosila utjehu ili nelagodu.
Rezultati su pokazali da su 52 od 59 ispitanika prijavila najmanje jedan upečatljiv san ili viziju. To predstavlja približno 88 posto analizirane grupe. Riječ je o značajnom udjelu, ali ga nije ispravno tumačiti kao dokaz da gotovo svi ljudi pred smrt doživljavaju isto. Istraživanje je provedeno na relativno malom broju pacijenata u specifičnim zdravstvenim okolnostima, zbog čega se nalazi ne mogu automatski primijeniti na cjelokupnu populaciju.
Zanimljivo je da se gotovo polovina prijavljenih snova i vizija dogodila tokom spavanja, dok su se ostala iskustva pojavljivala u budnom stanju. Pacijenti su ih često opisivali kao neobično uvjerljiva, ponekad toliko snažna da su im ostajala u sjećanju mnogo duže od uobičajenih snova. Istraživače je posebno zanimalo zbog čega su određeni sadržaji izazivali mir, dok su drugi bili povezani s nelagodom ili strahom.
88%
Pacijenata u analiziranoj grupi prijavilo je najmanje jedan upečatljiv san ili viziju tokom završne faze života.
Istraživanje objavljeno 2014. godine u časopisu Journal of Palliative Medicine
Najupečatljiviji nalazi nisu se odnosili samo na broj prijavljenih iskustava. Njihov sadržaj otkrio je koliko su sjećanja i emocionalne veze važne ljudima u posljednjoj fazi života. Među često spominjanim osobama nalazili su se preminuli roditelji, supružnici, prijatelji i drugi članovi porodice. Pojavljivale su se i osobe koje su još bile žive, ali su snovi o onima koji su preminuli u prosjeku izazivali snažniji osjećaj utjehe.
Za pacijente takvi doživljaji nisu predstavljali samo neobične slike koje se pojavljuju tokom odmora. Mnogi su ih povezivali s vlastitim životnim pričama, uspomenama i odnosima koji su im bili posebno važni. Susret s preminulim roditeljem mogao je probuditi osjećaj sigurnosti, dok je san o životnom partneru neke podsjećao na godine provedene zajedno. Emocionalna snaga tih iskustava često je bila važnija od njihovog konkretnog sadržaja.

Istraživači su primijetili da su pacijenti snovima pridavali vlastito značenje, bez obzira na to jesu li imali religijska uvjerenja ili su iskustva posmatrali drugačije. Za neke je riječ bila o utješnom podsjećanju na voljene osobe, a za druge o doživljaju koji je teško bilo objasniti. Zadatak istraživača nije bio da ospore njihove osjećaje, već da razumiju kakvu ulogu takvi trenuci imaju u njihovom psihološkom i emocionalnom stanju.
Zašto se snovi o preminulim osobama češće pojavljuju pred kraj života?
Jedan od važnijih dijelova istraživanja odnosio se na promjene koje nastupaju kako pacijenti postaju sve bliži smrti. Posmatranjem njihovih iskustava tokom vremena istraživači su uočili da su utješni snovi i vizije u kojima se pojavljuju preminule osobe postajali učestaliji. To ne znači da se ista promjena događa kod svakog pacijenta, ali je među učesnicima istraživanja postojala primjetna povezanost između približavanja smrti i takvih doživljaja.
Posebnu pažnju izazivaju tvrdnje da se određeni snovi počinju javljati tačno jedanaest sedmica prije smrti. Međutim, dostupni rezultati ne podržavaju takvo univerzalno pravilo. Iskustva su se kod različitih pacijenata pojavljivala u različitim periodima, od više sedmica prije smrti do posljednjih dana. Zbog toga nije moguće odrediti nečije preostalo vrijeme života samo na osnovu snova koje prijavljuje.
Slično važi i za tvrdnje da se neobični snovi moraju javljati svakodnevno. Njihova učestalost razlikovala se među ispitanicima, a kod pojedinih su iskustva bila češća nego kod drugih. Naučnici su pratili promjene kroz ponovljene razgovore upravo zato što jedan san ili jedna vizija ne mogu pružiti pouzdanu sliku o onome što osoba doživljava tokom cijelog završnog perioda bolesti.
Jedno moguće objašnjenje povezano je s emocionalnom obradom važnih životnih iskustava. Kada se čovjek suoči s ozbiljnom bolešću, sjećanja na bliske odnose mogu dobiti poseban značaj. Ipak, nauka još nema potpuno objašnjenje svih mehanizama koji stoje iza snova i vizija na kraju života. U njihovom nastanku mogu učestvovati različiti psihološki, neurološki i fiziološki procesi, a njihova međusobna povezanost ostaje predmet istraživanja.
Važno je razlikovati naučne nalaze od popularnih tumačenja: živopisni snovi o preminulim osobama mogu se pojavljivati u završnoj fazi života, ali nisu pouzdan znak da će osoba umrijeti za određeni broj dana ili sedmica.
Upravo zato stručnjaci naglašavaju važnost razlikovanja sna, vizije i stanja zbunjenosti. Snovi se događaju tokom spavanja, dok osoba viziju može opisivati kao iskustvo koje je imala dok je bila budna. Delirij je, s druge strane, medicinski poremećaj koji može uključivati nagle promjene pažnje, svijesti, orijentacije i ponašanja. Ove pojave nije opravdano automatski poistovjećivati samo zato što ponekad mogu uključivati neobične doživljaje.
Neki pacijenti mogu biti uznemireni ili zbunjeni zbog lijekova, infekcija, metaboličkih poremećaja ili drugih zdravstvenih komplikacija. Takve promjene zahtijevaju procjenu medicinskog osoblja, posebno kada se pojave iznenada. Istovremeno, osoba koja jasno govori o utješnom snu s preminulim članom porodice ne mora nužno imati delirij. Razumijevanje razlike omogućava zdravstvenim radnicima da pruže odgovarajuću pomoć bez nepotrebnog umanjivanja pacijentovog iskustva.
Važna je i činjenica da sva iskustva na kraju života nisu prijatna. Dok jedni pacijenti opisuju osjećaj ljubavi, prihvaćenosti i mira, drugi mogu doživjeti strah ili emocionalnu nelagodu. Zbog toga ne postoji jedinstven način na koji bi porodica trebalo da tumači ono što bolesna osoba sanja. Najkorisnije je obratiti pažnju na to kako se pacijent osjeća i da li mu je potrebna dodatna podrška.
Šta ova otkrića znače za porodice i palijativnu njegu?
Za osobe koje brinu o teško bolesnom članu porodice razgovori o snovima ponekad mogu biti emocionalno zahtjevni. Nije neobično da se neko zabrine kada pacijent počne govoriti o preminulim roditeljima ili prijateljima. Međutim, istraživanje pokazuje da ovakvi doživljaji kod mnogih ljudi nisu povezani sa strahom, nego upravo sa smirenošću. To je važna informacija za porodice koje pokušavaju razumjeti kroz šta njihovi najbliži prolaze.
Umjesto brzog uvjeravanja pacijenta da je nešto samo san ili da njegovo iskustvo nema značenje, korisnije je pažljivo ga saslušati. Pitanja o tome kako se osjećao, koga je sanjao i šta mu je taj susret značio mogu otvoriti prostor za razgovor o uspomenama i emocijama. Takav pristup ne zahtijeva prihvatanje bilo kakvog natprirodnog objašnjenja, nego poštovanje ličnog doživljaja čovjeka koji prolazi kroz teško razdoblje.
Palijativna njega ne podrazumijeva samo ublažavanje fizičkih simptoma. Ona obuhvata i psihološku, socijalnu i emocionalnu podršku pacijentu i njegovoj porodici. Razgovori o neobičnim snovima mogu pomoći zdravstvenim radnicima da bolje razumiju ono što pacijenta brine ili tješi. Ponekad su upravo takvi razgovori prilika da osoba izrazi osjećanja koja ranije nije uspijevala podijeliti.
Kasniji naučni pregledi dodatno su pokazali da su snovi i vizije na kraju života tema vrijedna ozbiljnog istraživanja. Iako se učestalost prijavljenih iskustava razlikuje među studijama, zajednički nalaz mnogih radova jeste njihov snažan emocionalni značaj. Istovremeno, stručnjaci upozoravaju da su potrebna dodatna istraživanja kako bi se bolje razumjeli njihovi uzroci, razlike među pacijentima i načini pružanja odgovarajuće podrške.
ŠIRA SLIKA
Istraživanja snova i vizija na kraju života ne potvrđuju postojanje zagrobnog života niti pružaju mogućnost preciznog predviđanja smrti. Njihov značaj prvenstveno je u boljem razumijevanju emocionalnih potreba pacijenata, načina na koji doživljavaju završnu fazu bolesti i podrške koja im može pomoći da se osjećaju sigurnije.
Istraživanje objavljeno 2014. godine u časopisu Journal of Palliative Medicine pokazalo je da unutrašnji svijet teško bolesnih ljudi zaslužuje jednaku pažnju kao i njihovi fizički simptomi. Iako su rezultati otvorili brojna pitanja, omogućili su stručnjacima da bolje prepoznaju iskustva o kojima su pacijenti ranije često govorili samo svojim najbližima. Naučni rad dostupan je putem izvornog istraživanja.
Za porodice je možda najvažnija poruka da neobičan san sam po sebi ne predstavlja pouzdan znak neposredne smrti. Njegov sadržaj ne treba koristiti za donošenje medicinskih zaključaka, ali se osjećanja koja izaziva ne moraju zanemariti. Ako pacijent iznenada postane zbunjen, dezorijentisan ili izrazito uznemiren, potrebno je obavijestiti zdravstveno osoblje. Kada, međutim, govori o snu koji mu donosi utjehu, pažljiv razgovor može biti dragocjen oblik podrške.

Sjećanja na ljude koje smo voljeli često ostaju među najsnažnijim emocionalnim iskustvima tokom cijelog života. Kod pojedinih pacijenata ona se, prema rezultatima istraživanja, pojavljuju i kroz snove izuzetne jasnoće i intenziteta. Nauka još pokušava razumjeti zbog čega se to događa, ali je već prepoznala koliko takvi trenuci mogu značiti osobi koja se suočava s krajem života. Za nju san o nekome koga je davno izgubila ponekad nije izvor straha, već rijedak trenutak bliskosti, topline i mira.






