Od trenutka kada se Ifunwa uselila u kuću svog supruga, nešto u njezinu ponašanju djelovalo je neobično, iako to u početku nitko nije znao jasno definirati. Bila je tiha, povučena i uvijek na oprezu, ali ono što je najviše upadalo u oči bila je njezina neobjašnjiva nelagoda u dodiru s vodom.
- Nije se radilo o običnoj navici ili hiru – voda je u njezinu životu bila gotovo zabranjena tema. Dani su prolazili bez kupanja, ponekad i čitav tjedan, a tek nakon suprugovog inzistiranja pristajala bi otići u kupaonicu.
Čak i tada, ritual je bio čudan: zatvaranje svih vrata i prozora u kući, zaključavanje kupaonice i višesatni boravak unutra. Kad bi napokon izašla, oči su joj bile crvene i natečene, a koža neobično sjajna, gotovo nestvarno glatka, kao da je netko pažljivo ispolirao svaki njezin centimetar.
- U početku je suprug sve to promatrao s dozom humora i blagim nerazumijevanjem. Vjerovao je da je riječ o nekoj posebnoj rutini njege ili osobnoj navici koju nije željela dijeliti. Međutim, s vremenom su se znakovi počeli gomilati. Svaki nagovještaj kiše izazivao je u njoj vidljivu paniku. Ako bi se nebo samo malo zamračilo, Ifunwa bi postajala napeta, ubrzavala korak i molila da se što prije vrate kući, kao da bježi od nečega mnogo opasnijeg od običnih kapi kiše. Suprug je to tumačio naivno, misleći da jednostavno ne voli kišu ili da ima neku vrstu osjetljivosti. No, strah u njezinim očima bio je previše stvaran da bi bio bezazlen.
Kada su se vjenčali, suprug je zamišljao brak ispunjen spontanošću, smijehom i intimnim trenucima koje su mu prijatelji često opisivali. Posebno je maštao o zajedničkim tuširanjima, bezbrižnim trenucima bliskosti pod mlazom vode. Ali svaki put kada bi to predložio, atmosfera bi se naglo promijenila. Ifunwa bi problijedjela, oči bi joj se ispunile nelagodom, a tijelo bi joj reagiralo kao da je suočena s ozbiljnom prijetnjom. Bilo je jasno da se ne radi o običnoj sramežljivosti, već o duboko ukorijenjenom strahu. On bi tada povlačio svoje riječi, pokušavajući umanjiti napetost, ali osjećaj razočaranja ostajao je visjeti u zraku.
- Kako su dani prolazili, počeo je primjećivati i druge neobične detalje. Ifunwa nikada nije pila vodu pred njim. Čak ni u trenucima kada bi jela izrazito ljutu hranu, odbijala je posegnuti za čašom. Tvrdila je da pije vodu kada on nije u blizini, a on joj je, iz povjerenja i ljubavi, vjerovao. No, sumnje su se tiho uvlačile u njegove misli. Posebno ga je zbunjivala kuhinja – posuđe je uvijek bilo savršeno čisto, ali sudoper suh, bez ijedne kapi vode. Činilo se kao da je voda u toj kući postojala samo kao zvuk, nikada kao trag.
Ovakve priče o neobičnim ponašanjima unutar braka često izazivaju veliku pažnju javnosti, što potvrđuju i domaći portali koji se bave društvenim fenomenima. Kako je jednom pisao Index.hr, „ljudi često ignoriraju prve znakove neobičnog ponašanja iz straha da ne naruše mir u vezi“, a upravo se to dogodilo i u ovom slučaju. Suprug je birao šutnju umjesto suočavanja, nadajući se da će se stvari same razjasniti.
- Prijelomni trenutak dogodio se jednog dana kada je Ifunwa cijeli dan provela bez kupanja. Suprug ju je nježno podsjetio da bi se trebala okupati, ne sluteći da će time pokrenuti niz događaja koji će promijeniti sve. Nevoljko je ustala i uputila se prema kupaonici, a ubrzo se začuo zvuk tekuće vode. Ipak, nešto u njemu nije mu dalo mira. Znatiželja i nagomilane sumnje nadjačale su razum. Tiho se približio vratima, ali prije nego što je uspio išta učiniti, njezin glas probio je tišinu – hladan, udaljen i prijeteći. Upozorenje da ne ulazi bilo je dovoljno da ga zaustavi, ali ne i da umiri njegov um.
Slične priče, koje balansiraju između stvarnosti i neobjašnjivog, često se dijele i analiziraju u regionalnim medijima. Prema pisanju Večernjeg lista, „ljudska psiha zna skrivati traume i tajne koje se godinama manifestiraju kroz naizgled nelogične strahove“, a Ifunwin odnos prema vodi savršeno se uklapao u takav opis. Njezin strah nije bio površan – bio je dio njezina identiteta.
- Emocionalna težina cijele situacije ležala je u suprugovoj nemoći. Volio je svoju ženu, ali je osjećao da između njih stoji nevidljiv zid. Svaki pokušaj približavanja nailazio je na otpor, a svaka šala o vodi završavala je napetošću. Brak se polako pretvarao u prostor tišine i neizgovorenih pitanja. I dok je on pokušavao razumjeti, ona je sve dublje tonula u vlastiti svijet straha.
Ovakve priče često završe kao upozorenje drugima. Kako je jednom naglasio Jutarnji list u analizi o skrivenim strahovima u partnerskim odnosima, „ljubav ne znači zatvaranje očiju pred problemima, već hrabrost da se o njima govori“. U ovom slučaju, šutnja je samo produbila misterij i udaljila dvoje ljudi koji su se zakleli na zajedništvo.
Na kraju, ostaje pitanje koje visi u zraku: što se zapravo skrivalo iza Ifunwinog straha od vode? Je li riječ o traumi, tajni iz prošlosti ili nečemu što nadilazi racionalno objašnjenje? Suprug je znao samo jedno – trenutak kada je gotovo otvorio vrata kupaonice zauvijek je promijenio njegov pogled na ženu koju je volio. Neke istine, koliko god ih željeli otkriti, dolaze s cijenom na koju nitko nije spreman
