Zima 2026. godine podno Vlašića bila je surova. Snijeg je zatrpao sve pred sobom, a ledeni vjetrovi su škripali kroz drveće, stvarajući zvuke poput vukova u noći.
- U dnu jednog malog sela stajale su dvije kuće koje su, na prvi pogled, imale potpunu suprotnost u svojim izgledima. Jedna, stara i oronula, pripadala je Ibri, najstarijem sinu rahmetli hadži-Smaila. Druga, nova i moderna, s PVC prozorima i fasadom boje kajsije, pripadala je njegovom mlađem bratu Nedžadu.
Međutim, ono što je prolaznicima najviše upadalo u oči nije bila razlika u bogatstvu ili stanju tih kuća, već ono što ih je dijelilo – ogromni, sivi betonski zid. Taj zid, podignut prije petnaest godina, nije bio samo fizička barijera, već simbol nesuglasica koje su počele zbog male nesuglasice – obične kruške koja je bacala hlad na Nedžadovu novu garažu. Nakon nekoliko loših riječi i optužbi, odnos među braćom se pogoršao, a ljubav je ustupila mjesto mržnji. Ibro i Nedžad su tada postali dva potpuno različita svijeta, u kojima nije bilo mjesta ni za oprost, ni za pomirenje.
- Tako je taj zid postao simbol njihovog sukoba. Dok je Ibro živio sam, u osami svoje stare kuće, Nedžad je imao svoju novu obitelj. Ibro je, uprkos godinama i bolestima, svakog dana izlazio iz kuće da bi očistio dvorište od snijega i naložio vatru u šupi. Zima tog jutra bila je nemilosrdna, ali Ibro je morao nastaviti, jer je znao da bi svaka neuredna staza pred njegovom kućom bila sramota. Njegovo svakodnevno struganje snijega bilo je poput tišine koju je njegova obitelj napustila – beznačajno, ali neizostavno.
S druge strane, Nedžad je bio u svojoj toploj kuhinji, na sigurnom, uživajući u mirisu kafe. Iako je znao da je Ibro opet izvan, čuo je zvuke lopate koja strugala po snijegu. Taj zvuk ga je uvijek nervirao, podsjećajući ga na brata, na prošlost, na sve što je ostavio iza sebe. Kada je zvuk iznenada stao, Nedžad je osjetio nelagodnost. Zastao je, čekajući da opet čuje poznat zvuk. Međutim, tišina koja je uslijedila bila je previše duboka. Zanimljivo je kako samo jedan zvuk može probuditi uspavane emocije, a to što je Nedžad čuo nije bio običan zvuk – bio je to blagi, ali prepoznatljiv jauk.
- Kroz zid koji je razdvajao braću, prolazio je zvuk koji je Nedžad odmah prepoznao – to je bio glas njegovog brata, glasić koji je odavno bio nestao iz njegovog života. Bez obzira na prošlost i sve nesuglasice, taj zvuk nije mogao biti zaboravljen. Nedžad je odmah skočio, prekinuvši miran trenutak u kojem je bio, i potrčao prema ogradi koja je dijelila njihova dvorišta. No, kapija nije popuštala. Zid koji je stajao između njih odjednom se činilo kao neprirodna prepreka, koja nije dopuštala bilo kakvu ljudsku povezanost.
- Nedžad je udarao u kapiju, dozivajući brata, ali ta vrata su bila okovana ledom, snažno zaključana godinama neotvaranja. U tom trenutku, sve je postalo jasno – Nedžad nije mogao doprijeti do svog brata, koji je bio nekoliko metara udaljen od njega, i to zbog zida koji je sam postavio. Kroz adrenalin, sve mu je bilo jasno – morao je nešto učiniti. Nije se mogao čekati da se pronađe ključeve ili telefon. Uzeo je macolu koju je koristio da bi podigao taj prokleti zid i počeo udarati, sve dok beton nije počeo popuštati.
Sa svakim udarcem, Nedžad je osjećao kako mu se tijelo puni bijesom, tugom i svim propuštenim godinama. Svaki udarac bio je krik za izgubljenim vremenima, za godinama tišine koje su prošle. Ruke su mu krvarile, ali nije stao. Konačno, nakon nekoliko udaraca, ruševni zid je popustio, stvarajući dovoljnu rupu kroz koju je mogao proći. U trenutku kada je ugledao Ibru, ležao je u snijegu, cijelo tijelo ukočeno. Nedžad je pao na koljena pored njega, podigavši mu glavu u svoje ruke, brišući snijeg s njegovog lica.
- „Ibro, brate moj! Ne daj se!” – te riječi, izgovorene kroz suze, bile su sve što je Nedžad mogao reći. Ibro je, jedva otvoreći oči, šapnuo: “Srušio si ga…”. Te riječi bile su teške, ali Nedžad nije stao. Zagrnuo je svog brata svojom jaknom, brišući snijeg sa njegovog lica, moleći za oprost. Srušio je zid, ali nije bilo vremena za povratak. Hitna pomoć je stigla na vrijeme, i Ibro je preživio.
Zid koji je prije petnaest godina podignut iz gluposti, ostao je nepopravljen do proljeća. Rupa koja je nastala postala je simbol ne samo bratove borbe za oprost, već i njihovog zajedničkog shvaćanja – „metar zemlje ostaje zemlji, a brat ostaje bratu“. Zid više nikada nije popravljan, a vrata koja su bila zaključana, ostala su otvorena
