U narodu se često kaže da čovjek koji cijelog života pjeva iz duše, i kraj osjeti drugačije. Život i odlazak Zorana Kelezića ostali su upravo takvi tihi, dostojanstveni i duboko prožeti sviješću o pripadanju narodu kojem je posvetio svaku svoju pjesmu.
- Rođen u Podgorici, odrastao u duhu tradicionalnih vrijednosti i narodne muzike, Kelezić je tokom decenija karijere izgradio status umjetnika koji nije pjevao zbog slave, već zbog ljudi. Često je govorio da je ponosan što ga publika doživljava kao narodnog pjevača, jer je to, po njegovom shvatanju, bilo najviše zvanje koje jedan muzičar može imati.
Tokom dugogodišnjeg rada ostavio je iza sebe bogat opus pjesama koje su se pjevale po kućama, kafanama, koncertnim salama i porodičnim okupljanjima. Numere poput „Moj dobri anđele“, „Dobro veče izgubljena nado“ i „Moj život je tužna priča“ postale su svojevrsne ispovijesti mnogih ljudi, jer su govorile o čežnji, gubitku, ljubavi i sudbini. Kelezić nije bio estradna senzacija kratkog daha, već pjevač koji je strpljivo gradio odnos s publikom, osvajajući povjerenje i poštovanje generacija.
- Kako su godine prolazile, njegov glas je nosio sve više životnog iskustva, a u isto vrijeme sudbina mu je namijenila tešku borbu. Dijagnoza raka pluća promijenila je tok njegovog života, ali ne i način na koji je gledao na svijet. O bolesti nikada nije govorio sa patetikom, već otvoreno, gotovo pomireno, svjestan da se protiv nje mora boriti, ali i da ne želi izgubiti dostojanstvo. Liječenje je započeo u Crnoj Gori, uvjeren da mu snagu daje upravo to što ostaje među svojim narodom.
U javnim istupima često je isticao da terapije ne vidi kao čudo, već kao priliku da se vrijeme produži, da se još nešto otpjeva, da se još nekome ostavi uspomena. Govorio je da hemoterapije mogu „kupiti“ nekoliko godina života, ali da mu je važnije gdje i kako će te godine provesti. Nije želio da ide u inostranstvo i moli za pomoć, jer je smatrao da čovjek koji je cijeli život pjevao svom narodu treba i posljednje dane da provede tamo gdje je i započeo put.
- O njegovoj borbi često su izvještavali domaći mediji, a portali poput Kurira i Stila redovno su prenosili njegove iskrene izjave, bez uljepšavanja i senzacionalizma. Upravo kroz te tekstove javnost je mogla da vidi koliko je Kelezić ostao dosljedan sebi – skroman, čvrst u stavovima i svjestan realnosti. Nije krio da je liječenje skupo, niti da živi od skromne penzije koju je stekao dugogodišnjim radom, ali je uvijek naglašavao da ne želi da se ponižava ili priklanja političkim strukturama radi lične koristi.
Tokom liječenja prošao je i kroz operativne zahvate, uključujući uklanjanje dijela plućnog krila zahvaćenog karcinomom. Iako je zdravstveno stanje bilo ozbiljno, do posljednjeg trenutka zadržao je duh borca. Podrška supruge Irene bila mu je oslonac u najtežim danima, jer su djeca živjela daleko – sin u Americi, a kćerka u Beogradu. U rijetkim trenucima intime govorio je da je tek tada u potpunosti shvatio šta znači biti narodni umjetnik, jer su mu ljekari i medicinsko osoblje svakodnevno pokazivali poštovanje i toplinu.
- Posebno mjesto u njegovoj priči zauzima i specijalna bolnica za plućne bolesti „Brezovik“ u Nikšiću, gdje je primao terapije. O toj ustanovi i njenom medicinskom osoblju govorio je s velikim poštovanjem, naglašavajući da vjeruje domaćim stručnjacima i sistemu, uprkos svim manama. O tome su pisali i crnogorski mediji poput RTCG-a, koji su isticali njegovu odluku da ostane i liječi se u svojoj zemlji kao primjer dostojanstva i lične hrabrosti.
- I pored bolesti, Kelezić nije prestajao da razmišlja o muzici. Pjesma je za njega bila način života, a ne profesija. Za posljednji rođendan govorio je o svojoj najvećoj želji – da još jednom zapjeva u Domu sindikata, mjestu koje je smatrao hramom muzike. Prisjećao se svog prvog koncerta iz sedamdesetih godina, kada je nastup posvetio djeci iz Škole učenika u privredi, uvjeren da muzika mora imati i humanost u sebi.
Posebno ga je boljelo to što diskografske kuće nisu imale interes da objave album sa pjesmama na stihove Alekse Šantića i Vita Nikolića, koje je snimio u poznim godinama. Smatrao je da te pjesme predstavljaju vrhunac njegovog umjetničkog sazrijevanja, ali je sudbina htjela da ostanu manje poznate široj publici. Ipak, nije gajio gorčinu, već je prihvatao stvari onakve kakve jesu, svjestan da vrijednost umjetnosti ne određuje tržište.
- U jednom od posljednjih intervjua priznao je da osjeća kako se kraj približava. Nije to govorio sa strahom, već sa nekom tihom sigurnošću čovjeka koji je pomiren sa sobom. Smrt je doživljavao kao dio prirodnog toka, vjerujući da će iza njega ostati pjesme koje će nastaviti da žive. Predosjećaj vlastitog odlaska nije ga slomio, već ga je učinio još smirenijim, kao da je znao da je svoj zadatak ispunio.
Kada je u 73. godini izgubio bitku s bolešću, vijest je odjeknula među publikom koja ga je decenijama slušala. Domaći mediji, među njima i Kurir, podsjetili su tada na njegove riječi o tome gdje želi da skonča – među svojim narodom, bez pompe i lažnog sjaja. Njegova smrt nije bila kraj, već završetak jednog dugog, poštenog puta, na kojem je muzika bila i radost i lijek.
