Subota je za nju započela potpuno obično, bez ikakvog nagovještaja da će se pretvoriti u dan koji će zauvijek promijeniti odnos jedne porodice. Plan je bio jednostavan malo kupovine, ručak i povratak kući uz osjećaj da je vikend iskorišten na pravi način.
- Ni u jednom trenutku nije mogla naslutiti da će upravo tog dana njena kćerka biti izložena nečemu što nijedno dijete ne bi smjelo doživjeti, a još manje od vlastite porodice.
Dok je slagala namirnice, zazvonio je telefon. Glas s druge strane bio je kratak, služben i hladan. Rečeno joj je da je njena kćerka zadržana u policiji zbog navodne krađe nakita. U tom trenutku svijet joj se srušio. Noge su joj klecnule, misli su se rasule, a jedino što je mogla osjećati bio je strah – ne onaj obični, već onaj duboki, majčinski, koji stegne grudi i ne pušta.
- U policijskoj stanici zatekla je prizor koji će joj se zauvijek urezati u pamćenje. Djevojčica je sjedila na metalnoj stolici, sitna, slomljena, s obrazima mokrim od suza. Pored nje, na torbi, ležao je predmet koji je trebao poslužiti kao dokaz – zlatna ogrlica, hladna i teška, kao simbol nepravde koja se upravo dešavala. Policajac je objasnio da postoje svjedoci koji tvrde da su vidjeli kako djevojčica stavlja ogrlicu u torbu. Kada je izgovorio ko su ti svjedoci, majka je osjetila novi udarac – vlastiti roditelji, djed i baka tog djeteta.
Dok je kćerka kroz suze ponavljala da ništa nije uradila, u majci se lomilo nešto staro i bolno. Sjetila se jutra tog dana, trenutka koji joj tada nije značio ništa posebno – kako je njena majka „pomagala“ unuci da zatvori torbu. U tom sjećanju, koje se sada vratilo s jezivom jasnoćom, ležala je istina. Shvatila je šta se dogodilo, ali nije povisila glas. Nije pravila scenu. Samo je tiho obećala djetetu da će je zaštititi.
- Tri dana kasnije, njeni roditelji su sjedili za istim stolom, sigurni da je priča završena i da su „uradili pravu stvar“. Tada je ona uključila snimak sigurnosnih kamera. Na ekranu se jasno vidjelo kako baka, uvjerena da je niko ne gleda, ubacuje ogrlicu u torbu svoje unuke. Nije bilo prostora za poricanje, nema nejasnoća, nema sumnje. Istina je bila neumoljiva.
Reakcije su bile burne, ali prazne. Otac je pokušao negirati, majka se pravdala pričom o „lekciji“, o razmaženoj djeci i disciplini. No, te riječi nisu mogle opravdati činjenicu da su svjesno lažno optužili dijete, izložili je policiji, strahu i sramoti. Majka djevojčice tada je jasno povukla granicu – lekcija nikada ne smije biti poniženje, a još manje kriminalna optužba.
- Odluka da se sve prijavi nadležnim institucijama nije bila laka, ali bila je jedina ispravna. Uz pomoć advokata, slučaj je prijavljen, a snimak je predan kao dokaz. Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine, lažno svjedočenje predstavlja ozbiljno krivično djelo, naročito kada su u pitanju maloljetnici, jer posljedice mogu ostaviti trajne psihološke tragove. Upravo te posljedice majka je vidjela u vlastitom domu – u noćima kada je njena kćerka spavala s upaljenim svjetlom, bojeći se da će je neko ponovo odvesti.
Suđenje je bilo kratko, ali teško. Djevojčica je bila prisutna, dovoljno hrabra da se suoči s onima koji su je povrijedili. Kada je sudija pregledao snimak i izjave, više nije bilo prostora za manipulaciju. Presuda je izrečena, a kazna, iako uslovna, bila je dovoljna da trajno promijeni živote onih koji su mislili da mogu kontrolisati istinu. Prema podacima Sudova u Bosni i Hercegovini, ovakvi slučajevi često dovode do potpunog narušavanja porodičnih odnosa, jer pravda, kada jednom izađe na vidjelo, ne pravi razliku među krivcima.
- Nakon svega, pokušaji pomirenja dolazili su prekasno. Povjerenje koje je slomljeno ne vraća se lako, naročito kada je riječ o djetetu. Mjesecima je djevojčica izbjegavala djeda, a baku nije željela ni spominjati. Pitanje koje je najčešće postavljala majci bilo je jednostavno i bolno: „Zašto?“ Na to pitanje nije postojao odgovor koji bi mogao umanjiti težinu izdaje.
Vrijeme je ipak donijelo promjene. Ne zaborav, ali snagu. Djevojčica je polako ponovo gradila osjećaj sigurnosti, znajući da ima majku koja će stati ispred nje, bez obzira na cijenu. Stručnjaci iz domaćih centara za socijalni rad i dječiju psihologiju, kako navode u svojim izvještajima, ističu da je upravo podrška roditelja ključna u oporavku djece nakon traumatskih iskustava, naročito kada trauma dolazi iz najbližeg porodičnog kruga.
Godinu dana kasnije, na školskoj priredbi, djevojčica je stajala na bini primajući nagradu za izuzetno zalaganje i uspjeh. U publici nije bilo bake i djeda. Taj izostanak govorio je više od hiljadu riječi. Pogledala je majku i nasmiješila se – osmijeh bez straha, bez bola, znak da je najteže ipak iza njih.
