Oglasi - Advertisement

Prijedlog da se u Srbiji uvede četvorodnevna radna sedmica, uz punu platu i zadržana prava zaposlenih, otvorio je raspravu koja daleko nadilazi pitanje rasporeda radnih dana. Ideja je izazvala različite reakcije sindikata, poslodavaca i stručnjaka, jer se ne radi samo o tome kada bi se dolazilo na posao, nego i o tome kako bi se uopšte organizovao rad, ko bi snosio dodatni trošak i može li isti rezultat nastati u manje vremena.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

U osnovi prijedloga stoji mogućnost da pojedini sektori pređu na 32 sata sedmično, bez smanjenja zarade. To, međutim, nije zamišljeno kao obavezno rješenje za sve firme, nego kao model koji bi se primjenjivao tamo gdje priroda posla i organizacija poslovanja to dopuštaju. Upravo zato se javila i dilema koja prati gotovo svaku sličnu reformu: da li je riječ o modernizaciji tržišta rada ili o ideji koja bi u praksi mogla biti preskupa za veći dio privrede.

U prijedlogu koji je u program uvrstila Studentska lista, uz skraćenu radnu sedmicu navedeno je i pravo zaposlenih na isključenje od poslovnih obaveza van radnog vremena. Time se pokušava otvoriti prostor za fleksibilniji odnos između privatnog i profesionalnog života. Ipak, iza te naizgled jednostavne formule krije se niz otvorenih pitanja: ko bi mogao prvi da dobije slobodan petak, kako bi poslodavci izdržali promjenu i da li bi se produktivnost zaista mogla održati na istom nivou.

Model koji zavisi od djelatnosti

Ono što ovaj prijedlog čini posebno osjetljivim jeste činjenica da ne predviđa jedinstveno pravilo za sve. Primjena bi, prema ideji iz dokumenta, zavisila od djelatnosti, dogovora poslodavca i zaposlenih, ali i od toga koliko je konkretno radno mjesto pogodno za reorganizaciju. Drugim riječima, slobodan petak ne bi bio automatsko pravo svakog zaposlenog, nego mogućnost koja bi se otvarala u firmama i sektorima gdje se posao može prerasporediti bez velikih posljedica.

U tom pristupu ključna je razlika između stvarnog skraćenja radnog vremena i prostog preuređivanja istog broja sati. Dok pojedini evropski primjeri uglavnom govore o fleksibilnijem rasporedu, ovdje se govori o stvarnih 32 sata rada sedmično. Zato se i postavlja pitanje može li isti poslovni rezultat biti ostvaren za manje sati, bez dodatnog opterećenja radnika i bez naglog rasta troškova za firme.

Zagovornici prijedloga smatraju da bi takav model mogao donijeti zdraviju ravnotežu između posla i privatnog života, ali protivnici upozoravaju da dio privrede već sada radi pod pritiskom troškova i manjka radne snage. Ako bi se radna sedmica skratila, a plate ostale iste, dio poslodavaca bi morao ili da poveća efikasnost ili da zaposli nove ljude. Za mnoge firme to nije jednostavna računica.

Iskustva iz Evrope kao argument i upozorenje

Rasprava u Srbiji dobila je dodatnu težinu jer se zagovornici pozivaju na primjere iz evropskih zemalja u kojima je kraća radna sedmica već testirana. Ti primjeri pokazuju da ideja nije samo teorijska, ali istovremeno podsjećaju da se nijedan model ne može prenijeti mehanički iz jedne zemlje u drugu. Tržište rada, produktivnost, struktura privrede i način organizacije posla značajno se razlikuju, pa je i lokalna primjena mnogo složenija nego što djeluje na papiru.

Island se često navodi kao najpoznatiji primjer. U eksperimentima sprovedenim od 2015. do 2019. godine učestvovalo je približno 2.500 zaposlenih, a rezultati koje navodi izvor pokazuju da je produktivnost ostala stabilna ili je čak porasla. Uz to su zabilježena i poboljšanja vezana za stres i bolovanja, što je dodatno ojačalo argumente onih koji vjeruju da kraća radna sedmica ne mora nužno značiti slabiji učinak.

U Velikoj Britaniji šestomjesečni pilot obuhvatio je više od 60 kompanija i oko 3.300 radnika. Prema podacima iz izvornog teksta, 92 posto firmi koje su učestvovale u programu odlučilo je da nastavi s četvorodnevnom sedmicom. Među prijavljenim rezultatima spominju se manja fluktuacija zaposlenih i rast prihoda, što je za poslodavce posebno važan signal jer ukazuje da kraći raspored ne mora značiti i lošiji poslovni ishod.

Njemačka je testirala sličan model u 41 organizaciji, a nakon šest mjeseci 73 posto kompanija izrazilo je namjeru da nastavi s takvom organizacijom rada. Kako se navodi u tekstu, razlog je prvenstveno bio vezan za privlačenje i zadržavanje stručnih zaposlenih. To otvara još jednu važnu dimenziju rasprave: u borbi za kvalifikovanu radnu snagu, fleksibilniji uslovi rada mogu postati konkurentska prednost, ali samo ondje gdje poslovni model to dopušta.

Šta bi bilo najteže u domaćoj privredi

Belgija pokazuje drugačiji pristup, ali i tu je važno razlikovati model. Tamo zaposleni mogu rasporediti svojih 38 ili 40 sedmičnih sati u četiri duža radna dana. To nije isto što i skraćivanje na 32 sata, nego samo drukčija organizacija istog broja sati. Taj primjer zato više govori o fleksibilnosti rasporeda nego o stvarnom smanjenju radnog opterećenja.

U Srbiji su se u raspravu uključili i predstavnici sindikata i poslodavaca. Asocijacija slobodnih i nezavisnih sindikata Srbije učestvovala je u pripremi dijela prijedloga Studentske liste koji se odnosi na radna i socijalna pitanja. Njihova predstavnica Ranka Savić za Blic Biznis je rekla da su sindikalni prijedlozi razmatrani tokom sastanaka sa studentima i profesorima Pravnog fakulteta, te da je gotovo 80 posto prijedloga sindikata uvršteno u početni dokument.

Sindikalna logika polazi od toga da zaposleni u Srbiji već provode mnogo vremena na poslu, pa bi fleksibilnija organizacija mogla pomoći da se lakše usklade porodične i profesionalne obaveze. Međutim, sindikati ne insistiraju na tome da svaki kolektiv mora raditi manje, već da se otvori prostor za one koji mogu preći na kraći model bez gubitka plata i drugih prava.

S druge strane, počasni predsjednik Unije poslodavaca Srbije Nebojša Atanacković upozorio je za isti medij da znatan dio domaće privrede posluje u okolnostima koje otežavaju skraćivanje radnog vremena bez smanjenja plata. Prelazak sa 40 na 32 sata znači smanjenje radnog vremena za petinu, a ako zarada ostane ista, cijena rada po satu raste za 25 posto. Za kompanije sa visokom produktivnošću to može biti prihvatljivo, ali za one koje već rade pod visokim troškovima situacija je znatno teža.

Dodatni problem je i manjak radnika u pojedinim djelatnostima. Kako se navodi u izvornom tekstu, firme koje ne mogu automatizovati procese morale bi zaposliti više ljudi da bi zadržale isti obim poslovanja. Zbog toga rasprava više nije samo ideološka ili programska, nego vrlo praktična: koliko bi koštao takav potez, ko bi ga mogao iznijeti bez gubitka konkurentnosti i da li bi država mogla postaviti okvir koji istovremeno štiti radnike, a ne opterećuje privredu do granice izdržljivosti.

Upravo tu leži i najveći izazov za Srbiju. U pojedinim sektorima, posebno tamo gdje se učinak mjeri po završenim zadacima, a ne po broju provedenih sati, četvorodnevna sedmica može djelovati kao logičan nastavak savremenijih trendova rada. U drugim djelatnostima, gdje raspored ne zavisi samo od radnika nego i od smjena, usluge prema korisnicima i stalne dostupnosti, ta promjena bi tražila znatno ozbiljniju pripremu.

Za sada je izvjesno samo da je tema prešla iz zone apstraktne ideje u zonu konkretne rasprave. Od studentskog prijedloga do pitanja zakonodavstva vodi dug put, ali upravo ta rasprava pokazuje koliko su radno vrijeme, produktivnost i kvalitet života postali međusobno povezane teme. U praksi će, čini se, odlučivati upravo to gdje se posao može prerasporediti bez lomova, a gdje bi svaki dodatni slobodan petak tražio novu organizaciju čitavog sistema.