U jednoj običnoj apoteci, na samo nekoliko koraka od usmene magle jesenje kiše, odvijala se dirljiva scena koja je slomila srca svih prisutnih.
- Apoteka je bila prepuna nervoznih kupaca, koji su žurili s poslom, zaranjeni u svoje svakodnevne brige, dok su mirisi mokrih kaputa i specifičnih farmaceutskih proizvoda ispunjavali zrak. Na samom kraju reda, među odraslim ljudima, stajao je mali Lazar, osmogodišnji dječak sa velikim očima, čije je srce bilo preplavljeno brigom za svoju bolesnu majku.
Lazar nije došao u apoteku da kupi slatkiše ili vitamine. Njegov cilj bio je mnogo ozbiljniji. Majka mu je ležala kod kuće, bolesna i iscrpljena od rada, dok je on, mali dječak sa velikim teretom na svojim ramenima, znao da mora nešto učiniti kako bi joj pomogao. Čuo je njene tihi jecaji kroz zidove, čuo je kako doziva Boga, i to ga je natjeralo da krene na misiju.
- Kada je došao na red, morao je da stane na prste kako bi njegova glavica provirila iznad staklenog pulta. Njegov glas je bio tih, pomalo drhtav, dok je tražio specifičan lijek za svoju majku. Apotekarka ga je pogledala s čudnim pogledom, primijetivši njegovu mokru kosu zalijepljenu za čelo i pogled pun nečega što djeca obično ne bi trebala osjećati – brige odraslih. Lazar joj je s ponosom ponudio sve što je imao. Njegov mali novčanik bio je pun žutih dinara, nekoliko metalnih novčića, i na vrhu, za njega najdragocjeniji predmet – kliker. Bilo je to šareno staklo, koje je on nazvao “Srećko”. Bio je njegov talisman, njegovo jedino blago, kojeg je ponosno stavio na pult, nadajući se da će mu to pomoći da donese lijek koji će njegovu mamu osloboditi boli.
Apotekarka je pogledala dječaka, na trenutak se borila s pravilima, a zatim mu objasnila da lijek košta mnogo više nego što on ima. Svi su prisutni u apoteci počeli komentirati, mnogi su se smijali i komentirali dječakov “neprikladni” pokušaj, dok je Lazar, zbunjen i tužan, počeo da skuplja svoje sitniše. Ipak, u tom trenutku, nešto neočekivano se dogodilo. Došao je gospodin Dragan, visoki čovjek u sivom kaputu, koji je poznat u svom gradu po strogosti. Međutim, danas nije bio strogi autoritet – njegovo srce bilo je mekano i puna empatije. Svojom prisutnošću stvorio je nevjerojatnu promjenu.
- Gospodin Dragan nije samo pomogao dječaku da dobije lijek za svoju majku. On je, na neki način, pokazao svima šta znači biti čovjek. Platio je lijekove, vitamine i čak veliki paket čokolade za dječaka, koji je bio presretan. Ali nije tu stao. Kleknuo je pred Lazarom, pogledao ga u oči, i pomilovao mu ruku s klikerom. Taj kliker, koji je za Lazara bio dragocjeniji od svega, postao je simbol nade i ljubavi koju je Dragan donio. Sada je Lazar imao lijek za svoju majku, a kliker je postao simbol unutrašnje snage koju ne može kupiti nijedna suma novca.
Ovaj trenutak nije prošao bez traga. Apotekarka je plakala, a i ljudi u redu, koji su prvo kritizirali dječaka, sada su osjećali duboku stidljivost i poniznost. Gospodin Dragan je svojim postupkom pokazao kako biti istinski veliki čovjek – ne po materijalnim stvarima, već po srcu.
- Iako je bio samo jedan mali trenutak u apoteci, on je imao ogroman utjecaj na sve koji su svjedočili ovom događaju. Neki su očistili suze, dok su drugi stajali, razmišljajući o tome koliko često zaboravljamo da vrijednost stvari nije u njihovoj cijeni, već u tome koliko ljubavi, pažnje i saosjećanja u njih ulažemo.
Na kraju, mali Lazar je pobjegao iz apoteke, noseći lijekove svojoj majci, a svi u apoteci su ostali sa jednim pitanjem: Koliko smo mi svi sposobni učiniti za druge, kao što je to učinio gospodin Dragan? U njegovoj gesti nije bilo ničeg “sitnog” ili “nevažnog”, jer na kraju, kliker je, zapravo, simbol nečega mnogo vrijednijeg – ljudskosti.
