Almedin Hubljar iz Bugojna danas sam podiže četvero djece, gradi veću kuću i nosi teret porodičnih lomova koji su mu promijenili život, ali nije odustao od rada, poštenja i brige za porodicu.
Priča ovog 33-godišnjeg samohranog oca iz Bosne ne počinje ni lako ni jednostavno. On je, zajedno s bratom, godinama gradio život od nule: radili su fizičke poslove, prevozili robu, sjekli drva i uzgajali stoku, prihvatajući svaki pošten posao koji im je mogao donijeti dinar.
Od skromnih alata i bez oslonca na bilo kakav kapital, vremenom su uspjeli da podignu vlastitu firmu, kupe kamione i stvore posao koji je porodici donosio sigurnost.
U toj slici upornosti, kakva se rijetko viđa, dugo je djelovalo da je i privatni život Almedina Hubljara jednako stabilan. Imao je suprugu i dvoje djece, a iz današnje perspektive taj period on opisuje kao vrijeme kada je vjerovao da je pred njim mirnija budućnost. Posao je napredovao, djeca su rasla, a porodični život je, barem spolja gledano, imao sve elemente skladnog doma.
Međutim, upravo u takvim pričama najčešće dođe trenutak kada se sve počne raspadati tiše nego što okolina primijeti. U slučaju ove porodice, promjene su, prema onome što je ispričano, dolazile postepeno i bile vezane za društvene mreže, poruke i nova poznanstva koja su mijenjala odnos njegove supruge prema domu. Ono što je na početku izgledalo kao udaljavanje, kasnije je postalo potpuni prekid i ostavljanje djece ocu na brigu.
Od rada do porodičnog sloma
Dok je Almedin radio i pokušavao da održi ono što je godinama stvarano, svakodnevica je postajala sve zahtjevnija. Briga o djeci, obaveze oko posla i stalna kretanja nisu ostavljali prostora za predah. U tom periodu, kako je ispričano, njegovu najveću potporu dali su roditelji, koji su uskočili u svakodnevnu brigu o djeci, hranili ih, čuvali i pomagali koliko god su mogli.
Time je porodica, iako teško ranjena, ipak zadržala minimum stabilnosti.
Ta vrsta oslonca u širim porodicama često presudno znači razliku između potpune propasti i opstanka. U Almedinovom slučaju roditelji nisu samo pomagali, nego su praktično postali svakodnevni stub za unuke, dok je on nastavljao da radi i pokušava održati ritam života koji je odjednom postao mnogo teži nego ranije.
Sve se to dešavalo dok je on, kako proizlazi iz njegove ispovijesti, pokušavao sačuvati dostojanstvo i ne pokazati koliko ga sve boli.
U takvim okolnostima, ono što je nekada bila priča o braći koja zajedno grade posao pretvorilo se u priču o preživljavanju. Iza uspjeha koji su ljudi vidjeli ostajala je privatna drama, porodični raskol i osjećaj da se sve ono za šta su radili godinama može urušiti zbog odnosa koji su izmakli kontroli.
Almedin danas ne govori samo o poslu, već i o cijeni koju je njegova porodica platila zbog povjerenja, ljubomore i uticaja koji, prema njegovom uvjerenju, dolaze i iz svijeta društvenih mreža.
Njegov pogled na ono što se dogodilo ne svodi se samo na lični gubitak. On za promjene u porodičnom životu posebno izdvaja uticaj društvenih mreža, ljubomoru i loše odluke koje, po njegovom iskustvu, mogu razbiti ono što je godinama građeno. U toj slici Facebook i Instagram nisu tek komunikacijski alati, nego prostor u kojem se, kako on smatra, otvaraju vrata udaljavanju, sumnji i emotivnom raspadu.
Almedinova priča, međutim, tu ne staje. Dok je on pokušavao da zadrži porodicu na okupu, još teži udarac pogodio je njegovog brata, s kojim je godinama dijelio posao i planove. Taj drugi porodični lom, prema njegovim riječima, pokazao je koliko duboko jedan čovjek može potonuti kada ostane sam sa svojim bolom i kada problem ne pronalazi način da izgovori naglas.
Bratov gubitak i odluka koja je promijenila sve
Prema Almedinovom svjedočenju, njegov brat je u braku prolazio kroz tešku emotivnu krizu. On kaže da je supruga varala njegovog brata i da ga je to psihički slomilo do mjere da više nije mogao nositi teret svakodnevnog života. U tom opisu nema uljepšavanja: riječ je o dugotrajnoj patnji, o čovjeku koji je, kako Almedin navodi, u tišini nosio ono što ga je iznutra razaralo.
Almedin je kasnije govorio i o riječima koje je brat koristio za ženu koja ga je, prema njegovom uvjerenju, psihički uništavala. Nazvao ju je “zmijom”, što dodatno oslikava koliko je duboko osjećao da je povrijeđen. Takav odnos nije ostao samo privatna svađa; on je, prema ovoj ispovijesti, prerastao u tragediju koja je porodicu potpuno promijenila.
Na kraju je, kako je ispričano, brat odlučio sebi oduzeti život. To je trenutak koji je zauvijek obilježio cijelu porodicu i ostavio dvoje djece bez oca. Sin i kćerka ostali su da odrastaju s boli koju nijedno dijete ne bi smjelo nositi, a posebno je potresno ono što je Almedin kasnije ispričao o kćerki koja je godinama svake noći plakala i pitala zašto tata više nije tu.
U takvom raspadu porodičnih odnosa, Almedin je pred sobom imao izbor koji je malo ko mogao lako donijeti. Umjesto da bratovu djecu prepusti drugima, odlučio je da ih uzme pod svoje i odgaja zajedno sa svojom djecom. Time je njegova kuća postala dom za četvero djece, a odgovornost, koja je već bila ogromna, postala je još veća.
Ta odluka nije samo praktična, nego duboko ljudska. U njoj se vidi pokušaj da se nešto sačuva nakon što je mnogo toga izgubljeno. Almedin sada brine o svoj četvero djece kao o vlastitoj, a njegova dnevna borba nije vezana samo za zaradu, nego i za stvaranje osjećaja sigurnosti, pripadnosti i normalnog života u kući koja je već mnogo toga pretrpjela.
Nova kuća kao simbol novog početka
Danas, dok gradi veću kuću, Almedin ne govori o luksuzu niti o nečemu što bi nadilazilo stvarne potrebe. Za njega je ta kuća odgovor na ono što je život donio poslije svih lomova: više djece, više odgovornosti i potrebu da svako dijete ima svoj prostor, sigurnost i osjećaj da pripada. U tom smislu, zidovi koje podiže nisu samo građevina, nego i pokušaj da se napravi stabilniji okvir za budućnost.
Njegova poruka drugima ostaje jednostavna i zasnovana na iskustvu, a ne na teoriji. Kaže da rad, poštenje i udaljavanje od poroka donose rezultat, te da se mnogo toga može postići ako čovjek ostane na čistom putu. U istom dahu upozorava na alkohol, drogu i zavist kao puteve koji samo ubrzavaju propadanje, dok ljubomoru i nekontrolisan uticaj društvenih mreža vidi kao posebno opasne za porodicu.
U njegovom slučaju, život nije popustio ni onda kada je porodica već bila na ivici snage. Ipak, upravo zbog toga što je kroz sve prošao bez odricanja od rada, Almedin danas djeluje kao čovjek koji bolje od mnogih razumije koliko se teško gradi mir, a koliko brzo može nestati. Zato i dalje ustaje, radi i pokušava da djeci ostavi uspomene koje neće biti obilježene samo gubitkom.
U Bugojnu se njegova priča i dalje prepričava ne zato što nudi jednostavan odgovor, nego zato što pokazuje koliko se izdržljivost i bol često nalaze u istoj osobi. Almedin Hubljar danas ne nosi samo teret posla i kuće, nego i sjećanje na brak koji se raspao, na brata kojeg više nema i na djecu kojoj mora biti i otac i oslonac.
Upravo u toj tihoj, svakodnevnoj borbi ostaje njegova najjača slika: čovjek koji, uprkos svemu, ne spušta ruke.
