Jedan mutan videozapis sa mobilnog telefona, snimljen u šumi kod Delfaja u Indijani, postao je presudan trag u slučaju koji je godinama zbunjivao istražitelje i potresao cijelu zajednicu. Na snimku su bile dvije djevojčice, Liberty “Libi” Džerman i Abigejl Vilijams, koje su tog februarskog dana 2017. godine krenule u šetnju šumskim stazama, a završile kao žrtve brutalnog ubistva.
Pet godina kasnije, trag koji je dugo djelovao kao tek fragment u moru nejasnoća doveo je do hapšenja Ričarda Alena, lokalnog apotekara čije je ime dugo ostalo izvan fokusa istrage zbog administrativne greške.
Slučaj je od početka nosio elemente koji su ga činili posebno uznemirujućim: djevojčice su same prepoznale da ih neko prati i pokušale su zabilježiti čovjeka koji im se približavao. Iako je video bio mutan i drhtav, upravo je on policiji dao prvi konkretan uvid u posljednje trenutke njihovih života.
Na snimku se vidi muškarac umotan zbog hladnog vremena, spuštene glave i ruku u džepovima, kako hoda iza Abigejl, dok se u pozadini čuje uznemiren razgovor. Sve je prekinuto kada je izgovorena kratka naredba: „Devojke, nizbrdo“.
Već sutradan policija je pronašla njihova tijela u šumi, nedaleko od mjesta gdje su posljednji put viđene. Obdukcija je pokazala da su im grla bila prerezana, a na tijelima su bile poređane tanke grane, što je cijelom događaju dalo jeziv, gotovo ritualni prizvuk. Ipak, nije bilo znakova seksualnog zlostavljanja, što je dodatno usmjerilo istragu ka drugim motivima i mogućim objašnjenjima koja su se tokom godina smjenjivala bez konačnog odgovora.
Odmah nakon što su snimci dospjeli u javnost, istraga je dobila ogromnu pažnju. Policija je već dva dana kasnije podijelila fotografiju izvučenu iz videa, ali je slika bila toliko mutna da je jedva mogla poslužiti kao jasna identifikacija. Uslijedili su fotoroboti, različiti opisi i niz imena koja su kružila među istražiteljima i stanovnicima Delfaja, malog mjesta od svega nekoliko hiljada ljudi.
U takvoj atmosferi svaka nova informacija dobijala je težinu, a svaka greška mogla je odvesti istragu u pogrešnom pravcu.
Jedan od ranijih osumnjičenih bio je Ron Logan, vlasnik imanja na kojem su tijela pronađena. Njegova prošlost bila je burna, a činjenica da je lagao policiji dodatno je pojačala sumnje. Međutim, kasnije se pokazalo da je to učinio kako bi prikrio vožnju u pijanom stanju, a ne zbog umiješanosti u ubistvo.
Iako je istraga u jednom trenutku morala razmotriti i njega, nije postojao čvrst dokaz koji bi ga povezao sa zločinom.
Drugi važan pravac vodio je prema Keganu Klajnu, čovjeku poznatom po lažnim internet profilima preko kojih je obmanjivao djevojčice da mu šalju fotografije. On se dopisivao s Libi neposredno prije ubistva, a na njegovom računaru pronađeno je više od stotinu kompromitujućih slika maloletnica. Ipak, ni u njegovom slučaju nije pronađen dokaz da je učestvovao u samim ubistvima, zbog čega je i ta linija istrage ostala bez konačnog zaključka.
Godine sumnji, glasina i pogrešnih smjerova
Dok je istraga tapkala u mjestu, u Delfaju je rasla nelagoda koja je uticala na svakodnevni život stanovnika. U gradu su se širile glasine, a tabloidi su dodatno podgrijavali priču tvrdnjama o ritualnom ubistvu Odinista, navodnih pripadnika paganskog kulta. Pojedini detalji, poput grana poređanih preko tijela, hranili su takve teorije, ali dokazi nisu potvrdili nijednu od tih spekulacija.
Uprkos tome, javni prostor je dugo bio preplavljen nagađanjima koja su otežavala razlikovanje činjenica od pretpostavki.
Za porodice žrtava i za malu zajednicu, najteži dio nije bio samo užas zločina nego i osjećaj da se istina stalno udaljava. Naizgled sitne administrativne greške, neprovjereni tragovi i niz osumnjičenih bez dovoljno jake veze sa slučajem stvarali su utisak da se odgovor nalazi nadohvat ruke, ali se uvijek iznova gubi.
Upravo zbog toga je svaki novi pogled na spise, svaka ponovna provjera i svaki neobičan detalj mogao promijeniti tok istrage.
Upravo ta greška, naizgled administrativna i bezazlena, pokazala se presudnom. Radilo se o Ričardu Alenu, lokalnom apotekaru koji je godinama živio među ljudima Delfaja, a njegovo ime je zbog pogrešnog unosa ostalo skriveno od istražitelja više od pet godina.
Tek kada je Keti Šenk povezala detalje iz starih dokumenata, priča je dobila novi tok i istražitelji su došli do čovjeka koji dotad nije bio dovoljno vidljiv u sistemu traganja za osumnjičenim.
Nakon hapšenja, u njegovoj kući pronađena je kolekcija noževa i pištolj. Posebnu težinu imao je neispaljeni metak pronađen na mjestu zločina, koji je balističkim putem povezan sa njegovim oružjem. To je bio dio slagalice koji je nedostajao godinama. Iako je Allen tvrdio da nema nikakve veze sa zločinom, istraga je sada imala materijalni trag koji je mogao izdržati sudsku provjeru mnogo bolje nego raniji nagađani scenariji.
Od istrage do presude
Istraga se nije završila hapšenjem. Allen je kasnije, prema navodima iz slučaja, počeo da priznaje ubistva različitim ljudima dok je bio u zatvoru, uključujući svoju suprugu i zatvorsko osoblje. U razgovoru sa psihologom iznio je i verziju događaja prema kojoj je tog dana otišao na stazu s namjerom da napadne ženu, ali je, kada je ugledao djevojčice i osjetio da ga neko može zateći, odlučio da ih ubije.
Taj iskaz dao je dodatni uvid u njegovu navodnu logiku, ali i u hladnoću s kojom je, prema toj verziji, postupio u šumi kod Delfaja.
Na suđenju je porota nakon višesatnog većanja donijela odluku da je kriv po svim tačkama optužnice. Osuđen je na 130 godina zatvora, što u praksi znači doživotnu kaznu. Time je završeno dugogodišnje traganje za pravosudnim odgovorom na zločin koji je godinama opterećivao i porodice i javnost. Presuda je zatvorila jedan od najpoznatijih slučajeva u novijoj američkoj kriminalističkoj hronici, ali nije izbrisala posljedice koje je ostavio.
Njegova supruga i dalje je tvrdila da mu se smješta i da je on „dobar čovek“, ali većina stanovnika Delfaja nije dijelila takvo uvjerenje. Za njih je ovaj slučaj ostao podsjetnik na godine straha, nesigurnosti i neodgovorenih pitanja koja su visila nad gradom.
Ujedno je postao i primjer koliko je istraga ponekad zavisna od upornosti pojedinca izvan policijskog aparata, u ovom slučaju volonterke koja je u starim spisima vidjela ono što je drugima promaklo.
Za Libi i Abigejl, koje su tog februarskog dana krenule u običnu šetnju, priča je završila tragedijom. Njihova odluka da snime čovjeka koji ih prati ostavila je trag koji je, godinama kasnije, vodio do odgovora.
Taj mutni kadar, snimljen drhtavom rukom u hladnoj šumi, ostao je kao posljednji tihi svjedok njihovih posljednjih trenutaka i kao podsjetnik da su upravo dječja hrabrost i slučajna pažnja jednog volontera na kraju pomogle da se zatvori krug istrage.
