Na Badnje jutro stajala je na pijaci sa skromnim novcem stisnutim u ruci, pokušavajući da zadrži dostojanstvo pred prodavcem i pred samom sobom. U tom trenutku imala je samo jednu misao da njen sin ne osjeti koliko je stvarnost teška.
- Stari kaput, izblijedjele boje i nepoznatog mirisa, bio je jedino što je mogla priuštiti. Nije to bio poklon kakav je zamišljala, ali bio je topao, a to je tada bilo najvažnije. Kada ga je navukla na ramena svog sina Stefana, tiho mu je rekla da ove godine Deda Mraz nije imao više mogućnosti. U tim riječima bila je sakrivena čitava istina njenog života.
Stefan ju je pogledao bez trunke razočaranja. Nasmešio se i rekao da mu je kaput savršen jer miriše na toplinu. Te dječje riječi zaboljele su je jače od zime, jer su razotkrile koliko se trudi da sakrije strah i siromaštvo. Prema podacima domaćih humanitarnih organizacija i izvještajima portala kao što su BiH-Index i slični društveno-informativni izvori, sve je više porodica koje praznike dočekuju s istom knedlom u grlu – pokušavajući djeci objasniti zašto je ono osnovno postalo luksuz. Ona je bila jedna od njih, ali tada to još nije znala.
- Kada su stigli u mali, hladni stan, pomagala mu je da skine kaput, izbjegavajući pogled na njegovu tanku postavu. Tada je dječak iznenada zastao i rekao da nešto šuška iznutra. Pomislila je da je riječ o staroj krpici ili poderanoj maramici, nečemu bezvrijednom što je neko zaboravio. Ipak, ruka joj je zastala kada je napipala nešto tvrđe, skriveno duboko između dva sloja tkanine. Izvukla je požutjelu kovertu, pažljivo ušivenu, kao da je neko namjerno želio da ostane neotkrivena.
Dok ju je okretala drhtavim prstima, osjetila je kako joj se grlo steže. Stefan je stajao pored nje, zbunjen suzama koje su same krenule niz njeno lice. Nije to bila obična koverta – u sebi je nosila tuđu sudbinu. Kada ju je otvorila, pronašla je pismo pisano sitnim, nesigurnim rukopisom. Prve rečenice govorile su o čovjeku koji „nikada nije imao mnogo, ali je imao srce“. Te riječi su je oborile na stolicu.
- Pismo je napisao Petar, čovjek koji je očigledno znao da mu se bliži kraj. Pisao je o kaputu koji ga je grijao tokom najhladnijih noći, o samoći i gubicima koji su ga pratili čitav život. Naveo je da u postavi ostavlja nešto važno, ali samo za onoga ko kaput kupi iz potrebe, a ne iz hira. Te rečenice su bile kao ogledalo njenog života, jer je znala da je baš ona ta osoba. Kao da je pismo pronašlo nju, a ne obrnuto.
Kako je nastavila čitati, otkrivala je priču o čovjeku bez porodice, o siromaštvu koje ne bira i o vjeri da se dobrota uvijek nekako vrati. Najteža joj je bila rečenica u kojoj Petar piše da se nada da će njegov kaput završiti kod nekoga kome je zaista potreban. Tada je već glasno plakala. Stefan ju je pitao zašto plače ako je pismo lijepo, a ona mu je samo rekla da su nekada suze znak zahvalnosti.
- U koverti se nalazio još jedan presavijen papir. Na njemu je bio ispisan broj računa i iznos koji joj je u tom trenutku djelovao nestvarno. Petar je godinama odvajao sitne sume, prodajući male stvari i čuvajući novac „za nekoga kome će trebati više nego njemu“. To nije bio bogatstvo, ali za njih je značilo izlaz iz tame. Prema pisanjima domaćih ekonomskih portala i savjetodavnih stranica poput Aktuelne.com, upravo takvi mali iznosi često prave najveću razliku u životima ljudi na ivici egzistencije. Stefan je tiho rekao da je to sigurno poklon od Deda Mraza.
Te noći nije spavala. Razmišljala je o čovjeku kojeg nikada nije upoznala, a koji je učinio više za njeno dijete nego mnogi koji su prošli kroz njihov život. Shvatila je da sudbina ponekad čeka trenutak kada si na dnu da bi poslala pomoć, često u najneobičnijem obliku. Sljedećeg dana otišla je u banku, držeći pismo kao da je jedina veza sa stvarnošću. Podaci su bili tačni, a novac stvaran. Umjesto euforije, osjetila je tihu odgovornost.
- Prvo što je uradila bilo je da sinu kupi novi, topli kaput. Gledala ga je kako ga oblači bez griže savjesti koju je do tada stalno nosila. On ju je zagrlio i rekao da mu je stari kaput i dalje draži jer „u njemu živi čika Petar“. U tim riječima bila je sva dječja mudrost svijeta. Prema svjedočenjima psihologa i porodičnih savjetnika koje često prenose domaći portali poput Zdravisavjeti.info, djeca mnogo dublje osjećaju humanost i empatiju nego što odrasli pretpostavljaju.
Njihov život se nakon toga nije čudesno pretvorio u bajku, ali se promijenio. Računi su se mogli platiti, strah je popustio, a povjerenje u ljude se polako vraćalo. Kaput je oprala i pažljivo složila u ormar, dok je pismo stavila u ram na zid, kao podsjetnik da dobrota postoji. Stefan bi često stajao ispred tog rama i tiho ga dodirnuo, kao da se javlja nekom ko je još tu.
- Jednog dana vratili su se na pijacu. Pronašla je istog prodavca i ispričala mu cijelu priču. Čovjek je ćutao, skinuo kapu i rekao da je taj kaput mjesecima stajao neprodat, kao da je čekao baš njih. Na povratku kući, Stefan ju je pitao mogu li i oni nekome pomoći. Rekla mu je da mogu, čak i bez novca, jer je ponekad dovoljno ne okrenuti glavu.
Od tada, za njih Božić više nije bio u poklonima. Bio je u pričama, u simbolima i u vjeri da se toplina može pronaći i u najvećoj hladnoći. Kaput je postao dio njihove porodice, a ime čovjeka kojeg nikada nisu upoznali – trajni podsjetnik da jedno tiho, humano djelo može promijeniti čitav nečiji svijet
