Moj otac je četrdeset godina svog života posvetio radu u Beču, a iako je grad bio pun prilika, za njega je to bilo samo ogromno gradilište na kojem je ostavio svoju mladost, snagu i snove. Rintao je od jutra do mraka, štedio na svakom zalogaju hljeba, a spavao u vlažnim podrumima sa još desetoricom nesretnika.
- Sav ušteđeni novac, bilo da je bio u šilingima, a kasnije u eurima, slao je u naše malo selo, nadajući se da će uskoro doći dan kada će sve to biti opravdano. Ta nada bila je ogromna kuća sa bijelim lavovima na kapiji – symbol njegovog truda i dokaz da, kao mali čovjek sa Balkana, može postati nešto više.
Ta kuća, o kojoj je sanjao i koja je godinama rasla pred našim očima, postala je njegova opsesija. Svaki sprat koji se podigao, svaka skupocjena PVC stolarija, mermerne ploče – sve to bilo je za njega značajno jer je to trebalo biti dokaz da nije život bio uzaludan. Međutim, dok je kuća rasla, mi, djeca, nismo ostali u tom svijetu.
- Živjeli smo svoje živote, poženili se, poudavali i napustili selo, dok je otac svake godine dolazio samo na nekoliko dana, sav iscrpljen, da nadgleda radove. Iako je s nestrpljenjem čekao dan kada će kuća biti gotova, nije primjećivao da su nas godine promijenile.
Kada je napokon došao dan očeve penzije, dan kada se vratio u rodnu grudu, stigao je u svom starom mercedesu, sa koferima punim poklona, vjerujući da je sve ono što je radio bilo vrijedno truda. Parkirao je auto ispred svojih bijelih lavova i duboko udahnuo miris našeg seoskog zraka.
- Stajao je uz mene, gledajući kuću koja je bila samo zgrada, ogroman spomenik koji je čekao na prazan dom. Otvorio je ona velika vrata i ušao u prostrani hol, koji je odzvanjao od tišine. Prolazio je kroz kuhinje, spavaće sobe, luksuzna kupatila – sve prazno, sve hladno. Nema mirisa ručka, nema dječijeg smijeha, nema nikog ko bi ga dočekao. Sve te sobe bile su samo prazna mjesta, podsjetnici na žrtvu koju je podnio.
Iako je zamišljao da će kuća biti prepunjena ljubavlju, srećom i veseljem, ubrzo je shvatio da su njegovi snovi samo zgrade koje ništa ne znače bez ljudi u njima. Gledao je oko sebe, a gubi se u ogromnim prostorijama, osjećajući se manji nego ikada.
- Njegova ramena su popustila, a onaj pobjednički sjaj u očima nestao je, zamijenjen tugom koju je osjetio tek tada. U trenutku, shvatio je da je sve to za njega bila doživotna kazna. Nije bilo topline, nije bilo ljubavi, a on je izgubio vrijeme koje je mogao provesti sa svojom djecom, grleći ih dok su još bila mala. Sve što je izgradio, nije mu moglo zamijeniti one trenutke, ni osmijeh njegove djece.
- Bez riječi, okrenuo se i napustio kuću. Iako su vrata bila širom otvorena, on je otišao prema staroj šupi u dvorištu, na tom zapuštenom dijelu imanja. Tamo je bila letnja kuhinja, koja je preživjela, dok je ostale zgrade uništio u pokušaju da izgradi spomenik. Ušao je u tu prostoriju koja je mirisala na starinu, dim i djetinjstvo.
U toj maloj sobi stajao je stari drveni sto, a tu je bila i stolica na kojoj je njegova majka sedila pleući čarape. To je bilo mjesto koje mu je najviše značilo. Tu je bio sretan, tu je bio voljen, bez svih onih stvari koje su se kasnije nakupile oko njega. Sjeo je na onaj stari prag, osjećajući se više doma nego što je ikada bio u toj raskošnoj palači. U tom trenutku je shvatio da je najbogatiji bio tada, dok nije imao ništa osim ljubavi.
- Tu, na tom trulom pragu, otac je napokon slomio. Skrivio je svoje sijedo lice u dlanove i briznuo u najteži plač, plač starca koji se vratio kući, ali više nije imao dom. Nije mogao da podnese misao da je cijeli život prokockao za zidove, a da nisu bili od pomoći kada mu je srce bilo prazno.
Taj plač bio je četrdeset godina tuge, koja je konačno izašla iz njega. Sjedio sam tamo, pored njega, ne usuđujući se da ga dotaknem, jer znao sam da mu nijedna riječ neće pomoći. Shvatio sam, po prvi put, da izgraditi palatu za druge, a sami završiti u suzama, postaje kletva koju nosimo na Balkanu.
Nakon toga, podijelio je ključeve komšijama, govoreći im da uzmu šta god žele, dok su djeca mogla dolaziti kad god žele. Ostao je u staroj kuhinji, okružujući se par kokošaka i baštom. Naučio sam od njega da dom ne čine zidovi, već ljudi koje volimo. U toj kući s bijelim lavovima nije bilo mira, jer tamo nije bilo ljubavi, a dom je samo onaj koji je prožet zajedničkim trenucima i osjećajem pripadnosti.Ovo je priča mog oca, priča o tome kako su bogatstvo i luksuz pali u drugi plan, a jedino što je preostalo bila je snaga ljubavi koju nismo mogli nikada kupiti.
