Živjela je sprat ispod čovjeka kojeg su svi u zgradi zvali deda Stojan, i gotovo da nije postojala osoba koja o njemu nije imala isto mišljenje. U razgovorima među komšijama uvijek je bio opisan kao namćor, težak i zloban starac, neko ko mrzi djecu i traži svađu zbog svake sitnice.
- Vikao bi s terase, prijetio policijom zbog buke, psovao kada bi se u dvorištu začula graja. Lopte koje bi završile kod njega rijetko su se vraćale, a i tada bi to bilo praćeno galamom i uvredama. S vremenom, niko se više nije ni trudio da ga razumije – bilo je lakše prihvatiti da je jednostavno loš čovjek.
U zgradi se često spominjalo, naročito prema pisanju lokalnih portala iz regije i svjedočenjima stanara koje su prenosili domaći mediji poput regionalnih hronika i crnih rubrika, da su ovakvi ljudi „bez duše“ i da s godinama samo postaju gori. Takva priča savršeno se uklapala u sliku koju su svi imali o deda Stojanu.
- Kada je jednog dana, pred svima, malom Stefanu nožem probušio novu loptu, činilo se da je svaka dilema nestala. Dijete je plakalo, roditelji su vikali, a komšije su klimale glavom u znak potvrde da su odavno znale kakav je. U tom trenutku niko nije sumnjao – u tom čovjeku nema ničeg dobrog.
Tri mjeseca kasnije stigla je vijest da je deda Stojan pronađen mrtav u svom stanu. Umjesto tuge, zgradom se proširio čudan osjećaj olakšanja. Šapat po hodnicima brzo se pretvorio u tihe komentare kako je „pravda konačno stigla“. Niko nije spominjao svijeću, niko nije govorio o sahrani. Njegova smrt prošla je gotovo neprimijećeno, kao da je nestao neko ko nikada nije ni pripadao toj zajednici.
- Kao predstavnica stanara, žena koja je živjela ispod njega dobila je obavezu da uđe u stan, provjeri instalacije i pokupi dokumentaciju. Ušla je s uvjerenjem da će zateći nered, zapuštenost i haos koji se savršeno uklapao u sliku o starcu kojeg su svi mrzili. Umjesto toga, dočekala ju je tišina koja je bolela i savršena čistoća. Sve je bilo uredno, gotovo sterilno, kao da je neko živio po strogo utvrđenom redu. Na kraju hodnika primijetila je vrata jedne sobe – zaključana. Ključ je ležao uredno položen na stolu, kao da je čekao da neko konačno uđe.
Otvaranje tih vrata promijenilo je sve. Prvi osjećaj bio je miris starine i prašine, ali ne zapuštenosti. Zidovi svijetli, namještaj netaknut. Vrijeme je tu, činilo se, stalo. Na sredini sobe nalazio se mali krevet, uredno namješten, s prekrivačem na kojem je bio izvezen dječiji motiv. Taj prizor nije imao nikakve veze s likom mrzovoljnog starca kojeg su godinama osuđivali.
- Iznad kreveta visila je fotografija dječaka u fudbalskom dresu Crvene zvezde. Osmijeh s fotografije bio je previše poznat. Tek nakon nekoliko trenutaka postalo je jasno – bio je to Stefan, isti onaj dječak kojem je deda Stojan probušio loptu. Srce joj je počelo snažno lupati dok je prilazila polici punoj igračaka. Sve su bile nove, netaknute, složene s nevjerovatnom pažnjom. Lopte u uglu, automobili poredani po veličini, kao da su čekali trenutak koji nikada nije došao.
- Na malom stolu stajala je kutija s jasno ispisanom etiketom: „ZA MALOG STEFANA“. Ruke su joj drhtale dok ju je otvarala. Unutra su bile nove lopte, školski pribor, dres, patike i koverta s pismom. Pismo je bilo ispisano nesigurnim rukopisom, ali svaka riječ nosila je težinu godina tuge i tišine. Deda Stojan je pisao da je Stefan sin njegovog pokojnog sina, unuka kojeg nikada nije smio upoznati jer mu je snaha zabranila svaki kontakt. Jedino što mu je ostalo bilo je da ga gleda s terase, izdaleka, i pazi na njega kako zna.
Prema svjedočenjima sličnih priča koje su ranije objavljivali domaći mediji poput porodičnih rubrika na portalima iz Bosne i Hercegovine i Srbije, ovakve porodične zabrane često ostavljaju duboke, trajne rane. U pismu je priznao da nije mogao podnijeti zvuk lopte koja udara o njegovu terasu jer ga je svaki taj udarac podsjećao na sve godine koje mu je život oduzeo. Umjesto da priđe i kaže istinu, birao je grubost i tišinu, uvjeren da je lakše biti mrzak nego ponovo izgubiti dijete koje nikada nije imao pravo da zagrli.
- Postalo je jasno da on nikada nije mrzio djecu. Njihov smijeh nije u njemu budio bijes, već bol. Lopte koje je bušio bile su njegov nespretan pokušaj da zaustavi sopstvenu patnju, a ne da povrijedi nekoga. A komšije su u svemu tome vidjele samo zloboću.
Jedan po jedan, stanari su pozvani da uđu u sobu. Tišina je bila teža od bilo koje svađe koju su ikada vodili. Neki su plakali, neki nisu mogli da govore, ali svima je bilo jasno da su godinama osuđivali čovjeka kojeg nikada nisu pokušali da razumiju. Najteži trenutak došao je kada je Stefan ušao držeći majku za ruku. Prepoznao je sebe na fotografiji i zbunjeno gledao odrasle koji su ćutali. Kada je majka pročitala pismo, sjela je na ivicu kreveta i zaplakala, shvativši koliku je istinu godinama držala zaključanu.
- Od tog dana, deda Stojan više nije bio „zli starac“. Njegovo ime počelo se izgovarati s poštovanjem. Dogovoreno je da soba ostane netaknuta i da sve stvari jednog dana pripadnu Stefanu. Na sahrani nije bilo olakšanja ni skrivenog slavlja – samo tišina i spušteni pogledi. Svako je nosio teret svojih riječi i misli.
Kako su kasnije komentarisali domaći izvori i kolumne o komšijskim odnosima koje su objavljivali portali iz regiona, ovakve priče podsjećaju koliko lako ljudi sude, a koliko rijetko slušaju. Danas se djeca u zgradi i dalje igraju, ali lopte više ne udaraju u tu terasu. Ne iz straha, već iz poštovanja. I svaki put kada se čuje dječija graja, stanari se sjete zaključane sobe i čovjeka kojeg su pogrešno procijenili, pitajući se koliko još takvih priča postoji – skrivenih iza grubih riječi i pogrešnih utisaka
