Eleonora je pola vijeka vjerovala da je njen vjerenik Tomas nestao iznad Vijetnama i da mu svake godine na spomeniku odaje počast, sve dok na aerodromu nije ugledala muškarca s kopijom njihove stare fotografije i čula rečenicu koja joj je preokrenula život: Tomas je živ.
Priča o Eleonori počinje kao ljubavna uspomena, ali se vremenom pretvara u životnu hroniku čekanja, nade i neizgovorenih istina. Još kao osamnaestogodišnjakinja upoznala je Tomasa na univerzitetu, gdje je studirao inženjerstvo, a ona književnost. Njihov prvi razgovor uz kafu bio je početak veze koja je, kako je vjerovala, trebala završiti brakom. On je bio duhovit, pažljiv i sklon šalama koje su je istovremeno nervirale i osvajale.
Već pri prvom susretu Tomas je predložio da podijele račun za kafu, iako je imao samo pedeset centi, a Eleonora dvadeset. Kada mu je rekla da takva računica nije poštena, odgovorio je da budući inženjer mora znati riješiti i složenije matematičke probleme. To zadirkivanje postalo je njihov zaštitni znak.
Ona mu je govorila da su inženjeri vjerovatno loši partneri, a on joj je godinama dokazivao suprotno pamteći važne datume, njene ispite i čak rođendane članova porodice.
Njihova veza nije bila samo studentska romansa. Tomas je znao i koje namirnice Eleonora ne voli, a naročito se trudio da joj bude oslonac kada bi porodica prolazila kroz teške trenutke. Kada je njen otac ostao bez posla, donosio je namirnice u kuću, pravdajući to time da je njegova tetka kupila više hrane nego što joj treba, iako je ona živjela u drugoj saveznoj državi.
Eleonora je razumjela šta radi, ali je cijenila to što pomaže bez poniženja za njene roditelje.
Kako su godine prolazile, i oni oko njih su očekivali da će se vjenčati nakon školovanja. Prije odlaska u rat, Tomas joj je obećao da će se vratiti i zaprositi je. Ta rečenica, izgovorena u trenutku kada je još vjerovala da je njihov život tek na početku, kasnije će postati teret koji je nosila decenijama.
Rat, nestanak i godina poslije godine nade
Nakon diplomiranja Tomas je stupio u vojsku i počeo obuku za pilota. Njihov odnos tada je promijenio oblik: umjesto zajedničkih večeri imali su pisma, kratke susrete kada bi vojna obaveza to dopustila i razgovore o budućnosti koja je i dalje djelovala dostižno. On joj je obećavao pravi zaručnički prsten nakon povratka, a ona ga je zadirkivala da je već nekoliko puta pokušao zaprositi na nespretan način.
Njihove šale bile su način da odgurnu neizvjesnost koja je stajala između njih.
Večer prije odlaska proveli su na trijemu kuće Eleonorinih roditelja. Razgovarali su dugo, sve dok se svjetla u susjednim sobama nisu ugasila. U jednom trenutku Tomas je naslonio čelo na njeno i zamolio je da ga ne pretvori u tužnu priču koju će pričati kada ostari. Ona mu je odgovorila da se onda mora vratiti. Obećao je da hoće.
Tek kasnije će se pokazati koliko je ta rečenica oblikovala narednih 55 godina njenog života.
Šest mjeseci kasnije pozvana je u kuću Tomasovih roditelja. U dnevnoj sobi zatekla je dvojicu vojnih oficira, koji su joj saopštili da je Tomasov avion nestao tokom misije iznad Vijetnama. Tijelo nije pronađeno, mjesto pada nije potvrđeno, a on se zvanično vodio kao nestao. Kada je pitala postoji li mogućnost da je zarobljen, jedan oficir joj je rekao da takva mogućnost ne može biti isključena.
Upravo ta nedorečenost spriječila ju je da ikada potpuno prekine nadu.
Kada su se američki ratni zarobljenici počeli vraćati iz Vijetnama, Eleonora je pažljivo pratila izvještaje i objavljene spiskove, nadajući se da će negdje ugledati njegovo ime. To se nije dogodilo. Tomasovi roditelji su se preselili u drugu saveznu državu, a kontakt koji je povremeno postojalo prestao je do 1973. godine. Ostala je bez izvora novih informacija i bez ljudi koji bi mogli dati odgovor na ono što se s njim dogodilo.
Godine čekanja i život koji je tekao dalje
Vrijeme je prolazilo, a odgovor nije stizao. Neki muškarci pokušavali su joj se približiti; među njima je bilo dobrih i pažljivih ljudi, ali nijedan nije mogao probuditi osjećanje koje je imala prema Tomasu. S vremenom je prestala tražiti novu ljubav, ne zato što joj je život bio prazan, nego zato što je jedan njegov dio ostao zarobljen u priči koja nikada nije dobila završetak.
Završila je fakultet, postala profesorica engleskog jezika i zavoljela posao s učenicima. Cijenila je porodicu, putovala kada god bi mogla i bila ona tetka koja djeci za rođendan kupuje pretjerano skupe poklone, uživajući u njihovoj sreći. Sestra Rut je povremeno podsjećala da uspomenu na Tomasa može čuvati i bez odricanja od mogućnosti nove ljubavi. Eleonora bi se na to naljutila, iako je znala da Rut govori iz brige.
Nije se smatrala nesretnom ženom. Imala je posao, bliske ljude i život koji je ispunjavala sadržajem. Ipak, svaki put kada bi ugledala avion na nebu, poslala bi Tomasu poljubac i pritisnula dlan na srce. Na njegov rođendan svake godine odlazila je do spomenika posvećenog vojnicima koji se nisu vratili kući. Sa sobom je nosila bijelu ružu i staru fotografiju na kojoj su ona i Tomas stajali ispred univerzitetske biblioteke.
Tamo bi mu pričala o protekloj godini, o ljudima koje je upoznala i o stvarima koje su joj se desile. Ponekad bi mu se i požalila, podsjećajući ga na obećanje koje joj je dao prije odlaska.
Kada je imala 76 godina, odlučila je ponovo otputovati do spomenika. Nekoliko dana ranije Rutina unuka Natali ponudila joj je društvo, ali je Eleonora rekla da i dalje može putovati sama. Let je protekao mirno. Žena koja je sjedila pored nje pokazivala joj je fotografije priprema za sinovo vjenčanje, a razgovor je bio posve običan.
Ništa nije upućivalo na to da će tog dana doći trenutak koji će promijeniti njeno razumijevanje prošlosti.
U dolaznoj hali malog aerodroma primijetila je muškarca blizu izlaza, s fotografijom u rukama. Odmah je prepoznala da je riječ o kopiji slike koju je i sama nosila. Imao je tamne oči i pomalo iskrivljen osmijeh koji ju je podsjetio na nekoga. Kada ju je upitao je li ona Eleonora, umjesto odgovora zatražila je da joj kaže odakle mu fotografija. Predstavio se kao Danijel i rekao da je Tomasov unuk.
Tada je izgovorio rečenicu koju je ona godinama priželjkivala, ali nikada nije očekivala da će čuti upravo na tom mjestu: „On je živ, Eleonora. I zamolio me je da vas odvedem kod njega.”
Istina koja nije donijela olakšanje
Eleonora je nekoliko trenutaka stajala nepomično. Muškarac kojeg je pedeset pet godina oplakivala bio je živ. Umjesto čistog olakšanja osjetila je zbunjenost: kako je moguće da se Tomas vratio iz rata, a da ona o tome nikada nije saznala? Danijel joj je objasnio da je njegov djed preživio pad aviona, bio zarobljen i oslobođen 1973. godine zajedno s drugim američkim ratnim zarobljenicima.
Eleonora je pokušavala razumjeti zašto joj niko nije javio da je živ.
Danijel joj je zatim ispričao kako ju je pronašao. Tomas je sačuvao njihovu fotografiju i sjećao se grada u kojem je Eleonora živjela. Unuk je istraživanjem pronašao školski bilten s intervjuom objavljenim nakon njenog penzionisanja, a zatim i članak o njenim godišnjim posjetama spomeniku, u kojem je pisalo da dolazi na Tomasov rođendan. Pošto je aerodrom imao samo jedan izlaz, došao je ranije i čekao da je ugleda među putnicima.
Eleonora ga je pitala zna li Tomas da je došao po nju, a Danijel je potvrdio da ga je djed lično zamolio da je dovede. Tada joj je saopštio i da je Tomas veoma bolestan.
Prije nego što je pristala poći s njim, nazvala je sestru Rut i rekla joj da je Tomas živ. Rut je dugo šutjela, a zatim pitala je li sigurna i nalazi li se na sigurnom. Eleonora nije znala kako da objasni vlastite osjećaje, ali je odlučila otići i čuti šta Tomas ima reći.
Prije polaska zatražila je Danijelovo puno ime, broj telefona i adresu na koju idu, a sve podatke poslala sestri.
Vožnja do kuće trajala je oko četrdeset minuta. Tokom puta saznala je da se Tomas nakon rata oženio medicinskom sestrom Margaret, s kojom je dobio dvoje djece, među kojima je bila i Danijelova majka. Margaret je preminula tri godine ranije. Dok je gledala kroz prozor automobila, Eleonora je pokušavala povezati nove činjenice s godinama koje je provela čekajući.
Tomas je za to vrijeme gradio porodicu, sticao unuke i živio život koji je bio potpuno odvojen od njenog.
Pitala je Danijela je li Tomas ikada pričao svojoj djeci o njoj. Odgovorio je da nije sve do nedavno. Ta je informacija dodatno produbila njen osjećaj izdaje. Nije mogla razumjeti zašto je toliko dugo šutio o osobi kojoj je obećao povratak. Kada su stigli, ispred kuće je ugledala cvijeće uz stazu i drvenu tablu s natpisom koji je označavao djedov dom. Unutra je, pored prozora, sjedio stariji muškarac prekriven ćebetom.
Imao je osamdeset godina, rijetku bijelu kosu i ruke koje su se vidljivo tresle. Kada je podigao pogled, prepoznala je njegove oči. Bio je to Tomas.
Umjesto zagrljaja, zatražila je odgovor na pitanje koje ju je mučilo pola stoljeća. Tomas je tiho izgovorio njeno ime. Eleonora je godinama zamišljala kako bi izgledao njihov susret da se jednom vrati, ali sada nije stajala pred mladićem kojeg je voljela, nego pred čovjekom čiju je kuću krasila porodica druge žene.
Zamolila ga je da joj kaže kada se vratio kući, a zatim i da li je ikada pokušao stupiti s njom u kontakt.
Pismo koje nikada nije poslano
Tomas je priznao da se vratio prije više od pedeset godina. Objasnio je da je nakon oslobađanja proveo nekoliko mjeseci u vojnoj bolnici, oporavljajući se od iskustava iz zarobljeništva. Tamo je upoznao Margaret, sestru koja je često ostajala nakon smjene da razgovara s njim kada nije mogao spavati. Prema njegovim riječima, ona je razumjela kroz šta je prolazio. Kasnije je ostala trudna i on ju je zaprosio.
Eleonora je sjela jer je osjetila da više ne može stajati.
Pitala ga je je li mu iko zabranio da joj napiše pismo ili da je nazove. Tomas je priznao da nije. Rekao je da je napisao nekoliko pisama, ali ih nikada nije poslao, jer se bojao da će ga Eleonora mrziti zbog odluke koju je donio. Što je više vremena prolazilo, sve mu je bilo teže priznati istinu. Njegovo objašnjenje nije ublažilo njen bol.
Najteže joj nije bilo to što je izgradio drugi život, nego to što joj nije pružio mogućnost da sama odluči kako će nastaviti svoj.
Zatim ga je upitala zašto joj niko nije javio, pa ni njegovi roditelji, koji su znali da je živ. Tomas je rekao da ona u službenim dokumentima nije bila navedena kao njegova najbliža osoba, pa vojska nije imala obavezu da joj se direktno obrati. Ali to nije objašnjavalo šutnju njegove porodice.
Tada je priznao nešto još teže: roditeljima je rekao da je njoj pisao i da je ona znala da je živ, ali da ga je zamolila da joj se više nikada ne javi. Time je, kako je ispalo, stvorio priču u kojoj je njihov odnos navodno bio završen zajedničkom odlukom.
Danijel je bio zatečen. Njegov djed godinama je govorio da je izgubio kontakt s prvom ljubavi, ali nikada nije priznao da je sam odlučio prekinuti vezu bez objašnjenja. Tomas je pokušao reći da nije znao da ga Eleonora još čeka, ali ga je ona podsjetila da je preko unuka pitao odlazi li još uvijek do spomenika. Znao je da ga nije zaboravila.
U tom trenutku postalo joj je jasno da se ne suočava samo s čovjekom koji je preživio rat i promijenio se nakon njega. Suočavala se s nekim ko je decenijama održavao neistinitu verziju njihove prošlosti da bi izbjegao posljedice vlastitih odluka.
Pred kuću je tada stigao automobil u kojem su bili Tomasova kćerka Rebeka i sin Piter, s namirnicama u rukama. Tomas ih je pozvao na večeru. Rebeka je srdačno pozdravila Eleonoru, rekavši da joj je drago što je napokon upoznala očevu prvu ljubav. Isprva je vjerovala da su rat i dugotrajna udaljenost samo razdvojili dvoje ljudi koji su izgubili kontakt.
Kada je shvatila da je njen otac godinama skrivao istinu, to je promijenilo način na koji je gledala cijelu porodičnu priču.
