Svadba u hotelu “Grand” u Sarajevu bila je događaj o kojem će se pričati dugo. Damir, uspješan advokat, zaručio je svoju kćerku s jednim od najpoznatijih biznismena.
- Hotel je bio ukrašen kristalima, svilu su nosili gosti, a svaki detalj je bio besprijekorno planiran. Damir, obučeni u skupi italijanski odijelo, stajao je na ulazu, dočekujući goste. Bio je uzbuđen i ponosan, ali taj ponos ubrzo je nestao kada su se okrenula vrata hotela.
U salu nije ušao neko od uglednih gostiju. Ušao je njegov otac, Safet. Starac je došao direktno sa sela, sa Romanije, oblačeći stari, izlizani kaput koji je mirisao na duhan i štalu. No, najgore od svega bile su njegove čizme.
Teške gumene čizme, prljave od blata, ostavljale su tragove na skupocjenom mermeru hotela. Muzika je na trenutak stala, a gosti su počeli šaptati. “Ko je ovo?” “Vidi mu obuće!” Sramota je bila velika, a Damir nije mogao vjerovati šta se događa. Otac mu je uništio najvažniji dan u životu.
- Damir je brzo prišao ocu, grubo ga uhvatio ispod ruke i odveo ga u kut sobe, daleko od znatiželjnih pogleda. “Babo, šta ti radiš?” izgovorio je kroz zube, pogledavajući oko sebe. “Pogledaj se! Blato ti pada po tepihu! Rekao sam ti da ti pošaljem odijelo, rekao sam ti da se središ!” Safet je sklonio kapu i pogledao sina sa tugom u očima. “Sine… nisam stigao da se presvučem. Autobus je kasnio, pa sam morao pješačiti kroz park… Kiša je padala…” “Ne zanima me!” prekinuo ga je Damir. “Vidiš li ove ljude? Vidiš moju ženu? Nije ovo štala, ovo je hotel ‘Grand’! Idi, samo idi! Uzmi taksi i idi kući.” Safet je tiho pristao. “Neću te sramotiti, sine. Sretno ti bilo.” I tako je, bez ijedne riječi više, otišao, ostavljajući tragove blata na luksuznom podu. Damir je odahnuo, vratio se gostima, no osmijeh mu je bio lažan.
- Nekoliko minuta kasnije, konobar je prišao Damiru i predao mu kovertu. “Ovaj starac… onaj što je izašao… zamolio me je da vam dam ovo,” rekao je konobar, tiho. Damir je otvorio kovertu, unutar koje su se nalazile novčanice – euri, puno eura, ali i jedan papirić, ispisan krupnim rukopisom. Damir je počeo čitati: “Sine, izvini za čizme. Nisam stigao da se presvučem. Prodao sam gornji Dolac i tvoju kravu Šarulju. Kamion se zaglavio, pa smo ga gurali kroz blato. Zato su čizme prljave. Žurio sam na autobus da ti donesem novac za stan. Neka ti je sretno, sine, a ja ću se snaći.” Damir je osjetio kako ga hladnoća obuzima. Prodao je kravu, prodao je sve što je imao da bi sinu pomogao. I to sve za njega, za njegov ponos, da mu pomogne da ne mora uzeti kredit. A Damir ga je zbog prljavih čizama istjerao.
Suze su mu zasjale u očima, a osjećaj srama ga obuzeo. Bacio je kovertu na pod, ne mareći za novac koji se rasuo. “Babo!” viknuo je iz sve snage, ne mareći za poglede gostiju. Trčao je kroz hotel, prema ulici, vrišteći “Babo!” i tražeći ga. Kiša je padala iznad njega, a on je trčao ulicama, vrišteći, ali nije bilo nikoga. Ulice su bile puste. Samo su se neonska svjetla odražavala u lokvama koje su ostale nakon očeve borbe za sina. Damir je pao na koljena na mokrom trotoaru, histerično plačući. U njegovoj ruci bila je samo olovna tuga – ništa na svijetu nije moglo popraviti tu bol.
Ovaj tragičan trenutak pokazuje koliko ponos, sram i ego mogu uništiti obitelj, a novac, koliko god važan bio, nikada neće zamijeniti ljubav i razumijevanje između roditelja i djece. Ponekad su najvažniji trenuci života upravo oni u kojima nas obitelj podržava, a ne trenuci kada gledamo samo u vanjske pokazatelje uspjeha. Damir je, nažalost, shvatio ovo tek kada je bilo prekasno
