Oglasi - Advertisement

Smrt 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša u zagrebačkoj Klinici za psihijatriju Sveti Ivan pretvorila se u jednu od najosjetljivijih i najpraćenijih istraga u Hrvatskoj, jer su nakon tragedije počele izlaziti nove informacije o snimcima nadzornih kamera, postupanju medicinskog osoblja i reakcijama bolnice i policije u danima koji su uslijedili.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Periš je preminuo 21. oktobra 2026. godine u bolnici u Jankomiru, a slučaj je odmah izazvao pažnju javnosti zbog niza otvorenih pitanja o onome što se događalo neposredno prije njegove smrti. Bio je poznat kao bivši hrvatski atletičar, diplomirani kineziolog i trener, a javnost ga je povezivala i s radom na uključivanju osoba s invaliditetom u sportske aktivnosti. Upravo zbog takvog životnog puta njegova smrt dobila je dodatnu težinu, ali i širi društveni odjek, jer se više nije radilo samo o pojedinačnom slučaju nego i o mogućem propustu unutar zdravstvenog sistema.

Već u prvim satima nakon objave vijesti porodica i prijatelji suočili su se s velikim gubitkom, ali i s neobičnom tišinom oko okolnosti pod kojima je Periš posljednji put bio pod nadzorom medicinskog osoblja. U javnost su potom počeli izlaziti detalji iz preliminarnog obdukcijskog nalaza, u kojem su navedene povrede tijela, uključujući krvne podljeve, prijelome rebara te edem pluća i mozga. Takvi nalazi dodatno su pojačali sumnje porodice i otvorili prostor za krivičnu prijavu zbog sumnje na nesavjesno liječenje.

Prvi koraci istrage i sumnje porodice

Advokat porodice Leon Zrnić je već 23. oktobra podnio krivičnu prijavu, svega dva dana nakon smrti, tražeći da se ispita postupanje bolnice i osigura sav raspoloživ video materijal. U isto vrijeme zatražen je nadzor nad radom ustanove i očuvanje snimaka nadzornih kamera, jer je porodica smatrala da bi upravo ti zapisi mogli rasvijetliti posljednje sate života Kristiana Josipa Periša. Taj rani potez porodice pokazuje koliko je brzo nestalo povjerenja u službena objašnjenja i koliko je slučaj od početka bio obilježen nepovjerenjem i strahom da ključni tragovi mogu biti izgubljeni.

Posebno su teška pitanja uslijedila kada se saznalo da policija nije odmah dobila snimke iz bolnice. Prema objavljenim informacijama, direktorica bolnice Majda Grah pregledala je videosnimak tek 4. novembra, dok ga je policija izuzela 6. novembra. To znači da je od Periševe smrti do trenutka kada je istražiteljima predat jedan od ključnih dokaza prošlo više od dvije sedmice. Upravo taj vremenski razmak postao je jedna od glavnih tačaka spora, jer je otvorio dilemu je li istraga mogla ranije doći do presudnih činjenica i zašto je toliko čekano na osiguravanje materijala.

U međuvremenu je postalo jasno da policijski i zdravstveni tragovi nisu bili sagledani jednako brzo. Jedna od najspornijih okolnosti bila je i činjenica da je tadašnja direktorica bolnice 22. oktobra, dakle dan nakon smrti pacijenta, policiji uputila pritužbu na postupanje njenih službenika, ali u tom dopisu nije navela da je Periš preminuo. Prema kasnije objavljenim podacima, za smrt je znala još prethodne večeri, što je otvorilo dodatna pitanja o komunikaciji između bolnice i policije i o tome koliko su institucije u tim prvim satima razmjenjivale potpune informacije.

U tom dijelu priče pojavila se i informacija da je Periš navodno imao metalni bokser, predmet koji je spomenut u pritužbi bolničke uprave. Prema pisanju Jutarnjeg lista od 15. novembra, bolnica je porodici predala odjeću i lične stvari, ali među njima nije bilo tog predmeta. Zato se otvorilo pitanje je li predmet uopće postojao, gdje je eventualno završio i zašto se ne nalazi u vraćenim stvarima. Takve nedoumice nisu nevažne, jer svaka sitnica u ovom slučaju ima potencijalni značaj za rekonstrukciju događaja i za provjeru vjerodostojnosti različitih navoda.

Šta pokazuje snimak iz bolničke sobe

Najvažniji zaokret u istrazi dogodio se kada je policija došla do videosnimka iz prostorije u kojoj je Periš boravio neposredno prije smrti. Prema dokumentaciji državnog odvjetništva, riječ je o otprilike osam i po minuta materijala koji prikazuje postupanje više zaposlenika bolnice prema pacijentu koji se nalazi na krevetu. U opisu osnovane sumnje navodi se da su četvorica medicinskih tehničara obuhvaćena istragom zbog postupaka koji uključuju udarce, snažno pritiskanje tijela i držanje jastuka preko područja lica i vrata pacijenta.

Prema izvještajima koji se pozivaju na istražnu dokumentaciju, jedan od posebno zabrinjavajućih detalja odnosi se na trajanje pritiska jastukom. Na snimku se, kako je objavljeno, vidi da osoblje tokom većeg dijela intervencije drži jastuk na pacijentovom licu ili glavi. U jednom trenutku Periš prestaje pružati vidljive reakcije, nakon čega zaposleni primjećuju njegovo stanje i započinju reanimaciju. Ipak, ti opisi predstavljaju sadržaj dosad objavljenih istražnih dokumenata i medijskih analiza, dok će konačne pravne zaključke o individualnoj odgovornosti donijeti nadležni sud.

Istraga ujedno obuhvata i iskaze drugih zaposlenika koji su bili prisutni ili imaju saznanja o događaju, što je važno za precizno utvrđivanje ko je šta vidio, ko je intervenirao i u kojem trenutku. Sama činjenica da je neko prisutan ili daje iskaz ne znači automatski da je osumnjičen, ali za tužilaštvo su takvi iskazi važni kako bi se uporedili s onim što pokazuje snimak i s medicinskim nalazima koji će tek biti potpuno vrednovani kroz postupak vještačenja.

Širi videosadržaj, prema navodima iz Jutarnjeg lista od 15. novembra, obuhvata otprilike dva sata materijala. U njemu su zabilježeni i trenuci kada se Periš kreće prostorijama ustanove, kao i scene u kojima dolazi u kontakt s policijskim službenicima. Pojedini kadrovi prikazuju njegovo relativno mirno ponašanje, uključujući rukovanje s policajcima i kretanje bolničkim hodnicima, što istražiteljima pomaže da odvoje ranije faze događaja od onoga što se odvijalo neposredno prije smrti. Ipak, ni takvi kadrovi sami po sebi ne mogu dati konačan odgovor o njegovom zdravstvenom stanju i razlozima kasnije tragedije.

Zbog toga je slučaj od samog početka dobio višeslojni karakter: jedna linija istrage bavi se ponašanjem medicinskih tehničara, druga načinom na koji je bolnica komunicirala s policijom, a treća pokušava utvrditi kada su institucije trebale i mogle reagovati odlučnije. U takvim predmetima svaka minuta može biti važna, ali i svaki dokument, jer se naknadno često pokazuje da upravo administrativni tragovi otkrivaju koliko je sistem brzo ili sporo odgovarao na krizu.

Dodatnu pažnju izazvale su i izjave ministra unutrašnjih poslova Davora Božinovića, koji je odbacio tvrdnje da policija nije postupala u skladu sa zakonom. On je objasnio da su službenici tokom prvog kontakta s Perišem procijenili da ne postoje okolnosti koje bi opravdale prisilno policijsko postupanje, naglasivši da pacijent nije pružao otpor. U drugom dolasku policije, kako je naveo, Periš se već nalazio u bolničkom krevetu, bio je vezan i pod sedativima, pa su prema njegovim riječima službenici morali imati zakonski osnov za bilo koju dodatnu mjeru. Istovremeno je otvorio i pitanje zašto policija u dopisu od 22. oktobra nije bila obaviještena o smrti pacijenta, iako je ta informacija bila ključna za razumijevanje ozbiljnosti cijelog događaja.

Tokom 16. novembra pojavila su se i dodatna objašnjenja o tome kako je policija postupala nakon prijave. Božinović je naveo da je krivična prijava zaprimljena 23. oktobra kasno poslijepodne, te da su izvidi počeli narednog ponedjeljka. Dodao je i da je policija 26. oktobra kontaktirala Zavod za sudsku medicinu kako bi došla do informacija o uzroku smrti, ali tada još nije imala konačnu potvrdu. Iako ta pojašnjenja nude vremenski okvir, ona ne uklanjaju sve dileme, naročito ne one koje se odnose na to zašto snimak nije ranije osiguran i zašto su ključni tragovi stigli tek nakon višednevnog čekanja.

Slučaj je u međuvremenu prerastao okvire jedne bolničke tragedije i postao test povjerenja u institucije, od policije i tužilaštva do uprave zdravstvene ustanove. Za porodicu to i dalje ostaje prije svega gubitak sina i člana porodice, ali i borba za to da se utvrdi kako je moguće da je jedan život završen u okolnostima koje su, prema dostupnim podacima, ostavile toliko neodgovorenih pitanja. Dok istraga traje, svaki novi detalj dodatno mijenja sliku onoga što se u bolničkoj sobi dogodilo te noći i ostavlja porodicu da čeka odgovor koji još uvijek nije potpun.