U staroj kući na Vratniku, bilo je rano bajramsko jutro. Miris pržene kafe i svježe pečene baklave ispunjavao je prostoriju, miješajući se s mirisom dunja koje su stajale na ormariću. Atmosfera je bila onakva kakvu nose praznici topla i poznata.
- Ipak, kuća je bila previše tiha. Za stolom, prekrivenim svečanim bijelim stolnjakom, sjedili su samo Hamdo i njegova žena Hanifa. Hamdo je obuo svoje najbolje odijelo, ono koje nosi samo za Bajrame i dženaze, stavio fes na glavu i namjestio sat na ruci. Pred njima je bila sofra koja bi bila dovoljna za deset ljudi, s jelima kao što su begova čorba, sarme, pite i pečenje. Ali, bili su samo njih dvoje.
“Hoće li zvati?” upitala je Hanifa tiho, brišući nevidljivu mrlju sa stola. “Hoće, bona. Rekao je u deset. Znaš da je Kenan tačan. Švabo je to sad, naučio je on red,” odgovorio je Hamdo, pokušavajući zvučati veselo, iako mu je srce preskakalo od nestrpljenja.
- Kenan, njihov jedinac, otišao je u Minhen prije tri godine, tražeći bolji život. Otišao je “trbuhom za kruhom”, jer ovdje, kako je govorio, “nema hljeba ni za ptice”. Od tada su ga vidjeli samo dva puta uživo, a ostatak vremena bili su povezani kroz hladni ekran laptopa, koji su Hamdo i Hanifa postavili na sredinu stola, kao trećeg gosta.
Tačno u deset, zazvonio je poznati ton poziva. Hamdino lice se ozarilo. Nespretnim prstima pritisnuo je zelenu slušalicu. Slika na ekranu je zatreperila, a zatim se pojavio Kenan. Bio je odjeven u bijelu košulju, izbrijan i nasmijan. Iza njega je bio bijeli zid i umjetnička slika, što je izgledalo otmjeno. “Bajram Šerif Mubarek Olsun, babo! Bajrambarećula, majka!” zagrmio je Kenan svojim veseljem.
- “Allah raziola, sine moj! Da si nam živ i zdrav sto godina!” povikala je Hanifa, ljubeći ekran. Hamdo je samo smješkao, osjećajući knedlu u grlu. “Kako si, sine? Kako posao? Je li hladno gore?” pitao je Hamdo. “Ma super je, babo! Upravo su me unaprijedili, sada sam glavni nadzornik na gradilištu. Ne radim više teške poslove, samo komandujem,” hvalio se Kenan, šireći ruke. “Evo, uselio sam u novi stan, vidi kako je lijepo, centar Minhena. Gazda me cijeni, kaže da sam najbolji radnik kojeg je imao.”
Hamdo i Hanifa su gledali svog sina s ponosom. “Neka, sine, neka,” govorio je Hamdo. “Znao sam ja da ćeš ti uspjeti. Ti si moj inženjer, moja pamet.” Tako su razgovarali nekoliko minuta, pričajući o luksuznim autima, restoranima i Kenanovim planovima da uskoro dovede roditelje u posjetu. Sve je zvučalo kao bajka. Roditelji su upijali svaku riječ, hraneći svoje duše njegovim uspjehom i zaboravljajući na prazne stolice.
- Ipak, u jednom trenutku, dok je Kenan mahao rukama objašnjavajući koliki mu je novi televizor, telefon je slučajno pao. Kamera je sada snimala pod, ali ono što su vidjeli, potpuno ih je šokiralo. Umjesto luksuznog stana u centru Minhena, ono što su ugledali bila je prizor iz prljavog, sivog kontejnera na gradilištu. Umjesto kožne garniture, vidjeli su željezni krevet na sprat, s zgužvanom posteljinom. Na podu je stajala otvorena konzerva pasulja, a pored nje rešo na kojem se sušila čarapa. U kutu su bile naslagane vreće cementa i blatnjave radničke čizme.
- Kenan je brzo zgrabio telefon, a slika se ponovno okrenula prema njemu. Njegovo lice bilo je crveno i uspaničeno. Osmijeh mu je postao kiseli, lažan. “Eto, babo, vidiš kakav sam smotan!” nasmijao se nervozno. “Ispade mi telefon, ha ha… Ništa strašno.”
No Hamdo je vidio sve. Zglobovi na Kenanovim rukama bili su zamotani u prljave zavoje. Koža na dlanovima bila je ispucala, puna maltera i rana koje ni najbolja kamera nije mogla sakriti. To nisu bile ruke šefa gradilišta. To su bile ruke radnika, ruke koje nisu imale veze s uspjehom koji je Kenan prikazivao. Hamdo je zastao, osjećajući težinu stvarnosti. Hanifa je bila na rubu da upita o krevetu na sprat, no Hamdo ju je snažno stisnuo za ruku ispod stola. Pogledao ju je pogledom koji je značio: “Šuti, ne ubijaj ga.”
- Dok je Kenan nastavio pričati, Hamdo je progutao knedlu. Osjetio je kako mu je srce teško, a baklava u njegovom grlu postala je gorka. Znao je da njegov sin, njegov ponos, živi u metalnom kontejneru, jede iz konzervi i lomi kičmu na niskim temperaturama, a sve to samo da bi ih zaštitio od brige. Laže da bi njih dvoje mogli biti ponosni. “Babo? Jeste tu?” pitao je Kenan, brišući znoj sa čela, iako je u Minhenu bilo hladno. Hamdo je razvio osmijeh, ali osmijeh ga je boljelo više nego bilo koja suza u njegovom životu. “Tu smo, sine, tu smo,” rekao je mirnim, stabilnim glasom. “Samo… nešto nam veza prekida. Lijep ti je stan, sine. Baš lijep. Neka, hvala Bogu da si se snašao. Da ne moraš da tegliš kao tvoj babo nekad.”
Kenanove oči su zasjale. Povjerovao je. I dok je veza prekinuta, tišina u sobi na Vratniku bila je teža od bilo čega. Hanifa je počela tiho jecati, skrivajući lice. “Jesi li vidio, Hamdo? Gdje mi dijete spava?” nije mogla ni da izgovori. Hamdo je prišao prozoru i gledao maglu koja je padala na Sarajevo. Suze su mu klizile niz lice. “Vidio sam, Hanifa. Sve sam vidio,” šapnuo je. “Ali on ne smije da zna da smo vidjeli. Neka misli da smo ponosni. To je jedino što ga drži tamo. Ako mu uzmemo taj ponos, uzećemo mu sve.”
