U današnjem članku priča počinje tišinom koja je vladala visoko u planinama, gdje je cesta, skrivena u jutarnjoj izmaglici, izgledala poput uskog reza kroz stijene. Nije bilo automobila, nije bilo žurbe, samo povremeni nalet hladnog vjetra koji je nosio miris borova. A onda je mir narušio dubok tutanj.
- Ogroman bijeli kamion pojavio se iz magle, poput sjene koja je kasnila na vlastiti sastanak s opasnošću. U zavoju je izgubio stabilnost, proklizao i udario u metalnu barijeru. Umjesto da se zadrži, barijera je popustila, a vozilo se našlo naslonjeno na sam rub litice, viseći tako da ga je samo jedan vijak držao od sigurnog pada u ponor.
U kabini su se nalazile tri osobe, zarobljene između straha i nade. Vozač, Alex Reed, drhtao je pokušavajući ostati pribran dok je gledao kroz napuklo staklo prema sivom bezdanu ispod sebe. Pored njega je sjedila Elina Moritz, koja je rukama prekrila lice, tiho izgovarajući kratke, prekinute molitve. Na stražnjem sjedalu je bio mladi Liam Novak, stežući sigurnosni pojas tako snažno da su mu prsti pobijelili. Kamion se lagano ljuljao zbog vjetra, svaka sitna vibracija ulijevala je novi val panike u troje ljudi koji su znali da je čak i jedan pogrešan pokret dovoljan da pretegne ravnotežu na stranu smrti.
- Alex je jedva čujno izustio da se nitko ne miče. Disanje mu je postalo plitko, kao da bi i zrak mogao biti pretežak teret za vozilo koje je visjelo nad ambisom. Nekoliko minuta kasnije začuli su se udaljeni zvukovi sirena. To je značilo da stiže pomoć.
Spasioci iz Ministarstva za izvanredne situacije brzo su preuzeli kontrolu nad područjem. Ogradili su cestu, postavili sigurnosne kablove i pripremili se za akciju spašavanja. Iskusni kapetan Markus Orlow približio se rubu litice oprezno, svjestan da jedan krivi korak može značiti kraj. Čučnuo je i pažljivo osvijetlio slomljenu barijeru. Tada je primijetio nešto što je odmah pobudilo sumnju – vijak koji je držao kamion izgledao je neuobičajeno. Bio je presjajan, previše nov i nije se uklapao u rupu kroz koju je trebao prolaziti.
- To otkriće nije moglo biti slučajno. Tehničar, kojeg je Orlow pozvao, odmahnuo je glavom i potvrdio ono čega su se svi pribojavali: vijak nije pripadao originalnoj konstrukciji. Neko ga je nedavno postavio, i to namjerno. Dok su znatiželjnici snimali mobitelima, spasioci su shvatili da prizor nije posljedica nesretnog trenutka, već nečije pomno isplanirane sabotaže. Neko je želio da prvo teško vozilo koje naiđe završi u ponoru. Neko je znao kuda ovaj kamion vozi. Neko je računao na smrt.
- Dok su spašavali putnike, Orlow je tiho izgovorio da je ovo tek početak mnogo dublje istrage. Tri osobe su uspješno podignute na sigurno. Bile su ošamućene, ali žive – što je tada bilo jedino važno. A samo nekoliko sekundi nakon njihovog spašavanja, kamion je, kao potvrda monstruoznog plana, pao u ponor.
Zvuk udara odjeknuo je kroz klanac poput završnog pečata na mračnoj namjeri nepoznatog počinitelja. Alex je klečao na asfaltu, gledajući u maglu koja je progutala vozilo. Osjećao je samo hladno saznanje da je neko želio njegovu smrt.
- Dok je ekipa pakirala opremu, kapetan je još jednom pregledao ostatke barijere. Primijetio je sitan trag alata na metalu – ogrebotinu koja je bila previše svježa da bi bila slučajna. To je bio potpis saboterа. Orlow je znao da je osoba koja je to učinila pomno promatrala sve što se dogodilo. I bio je u pravu.
Na rubu gomile znatiželjnika stajao je muškarac u tamnoj jakni, promatrajući situaciju bez ikakvih emocija. Njegov pogled zadržao se na spašenom vozaču, a na trenutak mu je kut usana zadrhtao u ledeni osmijeh – jedva vidljiv, ali dovoljno da otkrije zadovoljstvo i nezadovoljstvo istovremeno. Plan mu je propao, ali igra je tek počela.
