Ida Prester godinama je nosila teret uvreda i predrasuda zbog braka sa Srbinom Ivanom, a njihova porodična odluka da život nastave u Beogradu pretvorila se u temu o kojoj su drugi mislili da imaju pravo da presuđuju. Ono što je za nju bilo privatno i lično vrlo brzo je postalo javno pitanje, pa su se uz njen brak vezivale ružne poruke, sumnje i etikete koje su išle mnogo dalje od običnog neukusa.
Prester je, prema onome što je sama govorila u razgovorima i javnim nastupima, dugo bila izložena napadima koji nisu stajali samo na uvredama. Dio komentara odnosio se na nacionalnost njenog supruga, dio na činjenicu da živi u Beogradu, a dio na tvrdnje da je u brak ušla iz interesa.
U takvoj vrsti pritiska nije bilo riječ samo o tome da je neko nepoznat izgovorio grubu riječ, nego o upornom pokušaju da se jedan privatni izbor svede na tuđu zlobnu interpretaciju.
Ova priča zato ne govori samo o jednoj poznatoj pjevačici. Ona otvara i širu temu o tome kako javne ličnosti, posebno žene, često postanu meta zato što njihov život ne odgovara očekivanjima sredine. Kada se u priču uključe nacionalne podjele, stereotipi o braku i potreba da se nečiji motivi odmah proglase sumnjivima, privatnost prestaje biti privatna.
U njenom slučaju, u prvi plan nisu dospjeli ni muzika ni rad, nego odluka da porodicu gradi izvan Zagreba, zajedno sa suprugom i djecom.
Dodatnu težinu cijeloj situaciji davalo je to što napadi, kako je Prester opisivala, nisu bili jednokratni. Godinama se ponavljala ista optužba, a uz nju i etiketa da je „sponzoruša“. Ona je, međutim, naglašavala da njen suprug u vrijeme kada su se upoznali nije imao ništa spektakularno, nego tek mačku i skroman život.
Sve što danas imaju, prema njenim riječima, gradili su postepeno, zajedno i vlastitim radom, bez nekog skrivenog scenarija koji su drugi pokušavali da joj pripišu.
Takav narativ nije ostajao samo u domeni internet komentara. Prester je, prema svom svjedočenju, morala odgovarati na poruke koje su se kretale od ružnih opaski do tvrdnji da je njen brak na neki način pogrešan ili sumnjiv.
U svemu tome posebno je važno to što se nije radilo o ličnom sukobu s nekim ko je zna, nego o ponašanju nepoznatih ljudi koji su sebi davali za pravo da tumače njen odnos, njenu porodicu i njeno mjesto života.
Takva atmosfera mijenja način na koji čovjek doživljava i obične stvari. Kada se nečiji privatni život uporno pretvara u predmet javnog suđenja, i svakodnevica može postati teža nego što izgleda sa strane. Prester je, prema onome što je govorila, u jednom periodu počela osjećati i strah, pitajući se hoće li je neko prepoznati na ulici i reagovati agresivno.
To je granica na kojoj uvreda prestaje biti samo neprijatnost i postaje ozbiljan psihološki teret.
Posebno je osjetljiv bio period nakon što je postala majka. Prema njenim riječima, uvrede nisu prestale ni tada, iako bi se moglo očekivati da porodični trenutak donese mir i barem malo razumijevanja. Umjesto toga, nastavili su se napadi na brak i porijeklo supruga, kao da činjenica da je dobila djecu nije dovoljna da se prestane s tuđim kvalifikacijama.
Upravo u tome leži dio težine ove priče: javni pritisak nije stao ni pred najintimnijim životnim okolnostima.
Ipak, Prester nije ostala tiha. Umjesto da ćuti i pusti druge da oblikuju sliku o njoj, javno je govorila o onome kroz šta prolazi. Time je svoju ličnu priču pretvorila u širi podsjetnik na to koliko predrasude mogu biti uporne i koliko često pogađaju ne samo osobu nego i ljude oko nje.
U njenom slučaju to su bili suprug i djeca, odnosno porodica koju je izgradila daleko od grada u kojem je ranije živjela.
Važno je i to što se etiketa, kako je objašnjavala, nije gasila ni onda kada bi se pojavio novi profesionalni razlog da se o njoj govori. Kao da su dio publike i pojedini komentatori unaprijed donijeli zaključak i nisu htjeli da ga mijenjaju, bez obzira na činjenice koje je iznosila. Takav obrazac je posebno tvrdoglav: jednom zalijepljena predrasuda često traje duže od svake ispravke.
U međuvremenu, njen život je išao dalje upravo onako kako ga je sama izabrala. Brak sa Ivanom, život u Beogradu i odrastanje djece nisu bili nešto zbog čega je tražila odobrenje javnosti. Naprotiv, iz svega što je govorila vidi se da je nastojala da svakodnevnicu zadrži za sebe i svoju porodicu, dok su tuđe projekcije ostajale izvan tog kruga.
To ne znači da je pritisak nestao, ali znači da nije dopustila da joj potpuno odredi identitet.
Priča o njoj zato ostaje više od zapisa o poznatoj osobi i komentarima koji su je pratili. Ona pokazuje koliko je lako da se lična sreća izloži tuđem sudu kada ljudi smatraju da imaju pravo da propisuju ko s kim smije da živi i gdje.
U njenom slučaju, odgovor na sve te pokušaje bio je jednostavan i istrajan: nastavila je da gradi život sa čovjekom kojeg je izabrala i sa djecom koja su postala središte tog doma.
Zbog toga je priča o Idi Prester i danas prije svega priča o otpornosti. Ne o tome kako su drugi pokušavali da je svedu na etiketu, nego o tome da iza javnih naslova stoji stvarna porodica, stvaran odnos i svakodnevica koju ne određuju komentari nepoznatih ljudi. Upravo u tom prostoru, između buke i privatnog mira, ona je nastavila da živi svoj izbor, bez potrebe da ga ikome opravdava.
