U vremenu kada se sve više govori o iseljavanju stanovništva iz ruralnih krajeva i gašenju malih sela, priče o ljudima koji odbijaju napustiti rodni prag postaju rijetke i dragocjene.
- Upravo jedna takva priča dolazi iz krševitih predjela dalmatinske Bukovice, gdje se među kamenjarima, suhozidima i zaboravljenim putevima nalazi mali zaseok koji je gotovo nestao sa karata svakodnevnog života. Ipak, zahvaljujući jednom čovjeku, ovo mjesto i dalje postoji. Kako piše Blic, priče o posljednjim stanovnicima napuštenih sela danas izazivaju posebno interesovanje jer svjedoče o snazi ljudske volje i povezanosti sa zavičajem. U centru ove priče nalazi se čovjek kojeg svi znaju kao Paški, posljednji stalni stanovnik zaseoka Šaponje.
Smješten nedaleko od Benkovca, ovaj mali zaseok danas je gotovo potpuno pust. Nekada su ovim krajem odzvanjali glasovi djece, rad na poljima i svakodnevni život brojnih porodica. Danas se umjesto toga čuje tek vjetar koji prolazi između kamenih zidova i povremeni lavež pasa. Uprkos tome, Paški nije želio da dozvoli da mjesto njegovih predaka potpuno nestane.
Prije nekoliko godina donio je odluku da se vrati na porodično imanje i započne borbu protiv vremena, zaborava i prirode koja je polako osvajala sve ono što su generacije prije njega gradile.
- Po povratku ga nije dočekalo selo kakvo je pamtio iz mladosti. Puteljci su bili obrasli gustim rastinjem, dvorišta prekrivena korovom, a mnoge kuće skrivene iza šiblja i drveća. Umjesto da odustane, svakodnevno je uzimao alat u ruke i čistio prostor oko starih kuća. Godinama je radio gotovo sam, vraćajući život dijelovima sela koje su mnogi već otpisali. Zahvaljujući njegovom trudu danas su ponovo vidljivi brojni kameni suhozidi, građeni rukama njegovih predaka, koji predstavljaju jedno od najprepoznatljivijih obilježja dalmatinskog krša.
Šetajući kroz zaseok, lako je zamisliti kako je ovo mjesto nekada izgledalo. Nekada su u Šaponjama živjele desetine porodica, dok je čitavo selo Dobropoljci bilo puno života. Ljudi su obrađivali zemlju, uzgajali vinograde, čuvali ovce i koze te živjeli od rada svojih ruku. Put kojim danas rijetko prolazi automobil nekada je bio važna saobraćajnica kojom je redovno prolazio autobus. Svaka kuća imala je svoju priču, a svako domaćinstvo doprinosilo je životu zajednice. Danas su ostali tek tragovi tog vremena, ali upravo oni podsjećaju na bogatu prošlost ovog kraja.
- Prema pisanju Kurira, posebnu vrijednost ovakvih mjesta predstavljaju priče i legende koje se prenose generacijama. Tako i stanovnici ovog područja pamte priče o izvorima vode, starim bunarima i neobičnim događajima koji su obilježili život njihovih predaka. Među njima se posebno izdvaja priča o takozvanoj „živoj vodi“, izvoru koji je nekada bio poznat širom ovog kraja. Takve legende danas predstavljaju dio kulturnog nasljeđa koje polako nestaje zajedno sa ljudima koji su ih čuvali i prenosili mlađim generacijama.
- Život u gotovo napuštenom selu nije nimalo jednostavan. Paški svakodnevno vodi borbu ne samo sa osamljenošću već i sa izazovima koje donosi priroda. Društvo mu prave njegovi psi, mačke i nekoliko domaćih životinja. Tokom noći područjem prolaze vukovi, šakali i divlje svinje, zbog čega je stalna budnost neophodna. Dok su nekada brojna stada održavala krajolik urednim, danas je sav posao na njemu. Trimer, alat i svakodnevni fizički rad postali su sastavni dio njegovog života.
Ipak, uprkos svim teškoćama, postoje i razlozi za optimizam. Posljednjih godina pojedini potomci nekadašnjih stanovnika počeli su se vraćati svojim korijenima. Ljudi koji danas žive u velikim gradovima ili inostranstvu sve češće dolaze kako bi obnovili stare porodične kuće.
- Mnogi od njih shvatili su da u kamenim zidovima i tišini zavičaja postoji vrijednost koju nije moguće pronaći u užurbanom gradskom životu. Tokom ljetnih mjeseci selo ponovo nakratko oživi, a nekada napuštene kuće dobijaju nove krovove i obnovljene fasade.
Paški s posebnom radošću govori o svakom novom projektu obnove. Dok vlasnici nisu prisutni, često pomaže održavanju njihovih imanja, čisti prilaze i vodi računa o okolini. Za njega to nije obaveza već način da sačuva mjesto koje voli. Njegov trud nije usmjeren samo na sadašnjost, već i na budućnost sela za koje vjeruje da još uvijek ima šansu da ponovo postane zajednica. Upravo ta vjera ga motiviše da svakog dana nastavi tamo gdje je prethodnog stao.
Kako navodi Telegraf, priče poput ove pokazuju da sela ne umiru onda kada ih ljudi napuste, već tek onda kada nestane ljubavi prema njima. Paški je svojim primjerom dokazao da jedan čovjek može sačuvati uspomenu na čitavu zajednicu. Njegova uređena bašta, obnovljeni putevi i pažljivo održavana imanja svjedoče o tome da se predanost i upornost uvijek primijete. Dok god postoji neko ko je spreman da čuva zemlju svojih predaka, nada za opstanak ovakvih mjesta neće nestati. U svijetu koji se neprestano mijenja, upravo takvi ljudi podsjećaju koliko su korijeni važni i koliko vrijednosti nosi mjesto koje zovemo dom.
