Život ponekad napiše priče koje djeluju toliko nevjerovatno da bi ih mnogi lako mogli zamijeniti za filmski scenario. Upravo takva sudbina zadesila je medicinsku sestru iz Beograda koja je sasvim neočekivano postala jedna od osoba od najvećeg povjerenja nekadašnjeg libijskog vođe Muamera el Gadafija.
- Jedan poziv usred noći promijenio je njen život iz korijena, odveo je hiljadama kilometara daleko od domovine i otvorio vrata svijeta kojem je rijetko ko imao pristup. Godinama kasnije i dalje čuva uspomene na period koji opisuje kao jedno od najvažnijih životnih iskustava, uvjerena da je upoznala lice čovjeka koje je javnost rijetko imala priliku vidjeti.
Njena životna priča počinje sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, u periodu kada je nakon teških porodičnih tragedija odlučila promijeniti životni put. Gubitak najbližih ostavio je dubok trag, zbog čega je prihvatila priliku da preko međunarodnog programa ode raditi u Libiju. U početku je bila raspoređena u bolnicu u Bengaziju, gdje je svojim znanjem, iskustvom i predanošću vrlo brzo privukla pažnju nadređenih. Nije ni slutila da će upravo te profesionalne kvalitete odrediti njenu budućnost i dovesti je u neposrednu blizinu čovjeka o kojem je tada govorio cijeli svijet.
Samo nekoliko sedmica nakon dolaska dogodio se trenutak koji će zauvijek pamtiti. Kasno navečer posjetio ju je jedan od najbližih saradnika libijskog vođe i saopštio joj vijest koja ju je ostavila bez riječi. Izabrana je da postane dio ličnog medicinskog tima Muamera el Gadafija. Iznenađenje je bilo toliko veliko da je instinktivno upitala zbog čega je upravo ona odabrana, ali odgovor nije dobila. Umjesto objašnjenja, rečeno joj je da prihvati odluku i spremi se za polazak. Nekoliko sati kasnije helikopter ju je odveo u vojni kompleks gdje će prvi put upoznati čovjeka čije će povjerenje ubrzo potpuno osvojiti.
- Njihov prvi susret dogodio se duboko iza ponoći. Umjesto stroge atmosfere kakvu je očekivala, dočekao ju je nasmijan domaćin koji joj je prišao, pružio ruku i predstavio se jednostavno, bez ikakve pompe. Taj gest odmah je razbio početnu tremu i ulio joj osjećaj sigurnosti. Kasnije je često isticala da je imala osjećaj kao da razgovara s nekim koga poznaje godinama. Upravo taj prvi susret postavio je temelje odnosa ispunjenog međusobnim poštovanjem i povjerenjem koje će trajati tokom njenog boravka u Libiji.
Već narednog jutra našla se u specijalnoj bolnici u Tripoliju koja je bila namijenjena isključivo Gadafiju i njegovom najužem krugu saradnika. Od tog trenutka njen svakodnevni život potpuno se promijenio. Bila je dio medicinskog tima koji je pratio vođu na gotovo svim putovanjima i aktivnostima, spreman da reaguje u svakom trenutku. Dok su se pojedini članovi tima mijenjali, ona je ostala među rijetkima koji su godinama uživali njegovo potpuno povjerenje. Vremenom nije brinula samo o njegovom zdravlju, već i o zdravstvenoj njezi njegove supruge Safije i njihove djece, što je predstavljalo poseban znak povjerenja.
- Prema njenim riječima, odnos prema zaposlenima bio je znatno drugačiji od slike koja je često predstavljana u javnosti. Posebno je pamtila trenutak kada joj je u domovini preminula majka. Čim je saznao za tragediju, Gadafi je zajedno sa suprugom organizovao njen hitan povratak kući kako bi prisustvovala sahrani. Nakon što se vratila u Libiju, lično ju je dočekao i izrazio saučešće, odvojivši vrijeme za nju uprkos brojnim državnim obavezama. Taj gest ostavio je snažan utisak i zauvijek ostao jedno od najemotivnijih sjećanja iz tog perioda njenog života.
- Tokom godina provedenih u Libiji svjedočila je i mnogim historijskim događajima, uključujući period američkog bombardovanja 1986. godine. Uprkos opasnosti, ostala je uz medicinski tim i nastavila obavljati svoj posao, zbog čega je kasnije odlikovana priznanjem za doprinos i požrtvovanost. Na rastanku je od Gadafijeve supruge dobila zlatni privezak, dok joj je sam Gadafi poklonio sat sa svojim likom. Taj poklon i danas čuva kao uspomenu na godine koje su obilježile njen profesionalni i privatni život.
Njihov posljednji susret dogodio se nekoliko godina kasnije u Beogradu, tokom međunarodnog samita kojem je prisustvovao libijski lider. Uprkos brojnim državnim obavezama, pronašao je vrijeme da primi Nadu i njenog supruga. Tada je upoznao njenog životnog saputnika i izgovorio riječi koje će pamtiti do kraja života. Rekao mu je da je čuva jer je ona, kako je istakao, „kćerka Libije“, čime joj je ukazao posebno poštovanje i zahvalnost za sve godine odanog rada. Taj susret ostao je njihov posljednji prije nego što su se putevi zauvijek razdvojili.
I danas, mnogo godina nakon njegove smrti, Nada ne skriva da ga pamti drugačije od slike koja je ostala zapisana u brojnim svjetskim medijima. Svake godine zajedno sa suprugom objavljuje čitulju u znak sjećanja na čovjeka kojem je posvetila važan dio svog profesionalnog života. Za nju on nije samo politička ličnost već osoba koju je upoznala iz neposredne blizine, sa svim ljudskim osobinama koje je javnost rijetko imala priliku vidjeti. Njena priča podsjeća da se iza velikih historijskih ličnosti često kriju sasvim drugačija iskustva onih koji su s njima dijelili svakodnevicu, te da istina nerijetko zavisi od ugla iz kojeg se posmatra.
