Islam je jedna od najvećih svjetskih monoteističkih religija, a muslimanske zajednice danas postoje gotovo u svim dijelovima svijeta. Za razumijevanje islama korisno je razlikovati temeljna vjerska učenja od pojednostavljenih tvrdnji koje se često prenose bez konteksta: muslimani vjeruju u jednog Boga, poštuju niz proroka poznatih i iz biblijske tradicije, Kur’an smatraju svetom objavom, a svakodnevni vjerski život u velikoj mjeri oblikuje pet osnovnih dužnosti poznatih kao stubovi islama.
Kršćanstvo i islam imaju značajne teološke razlike, ali istovremeno dijele niz ličnosti, priča i pojmova. Abraham, Mojsije, Marija i Isus imaju mjesto i u islamskoj tradiciji, iako muslimani i kršćani ne tumače njihov značaj na isti način. Upravo zbog toga površno poređenje dvije religije često dovodi do pogrešnih zaključaka.
Važno je i naglasiti da muslimani nisu jedinstvena kulturna ili etnička grupa. Islam praktikuju ljudi različitih jezika, porijekla i običaja, od Balkana i Bliskog istoka do Afrike, Azije, Evrope i Amerike. Zato lokalna kultura i vjersko učenje nisu uvijek jedno te isto, baš kao što se ni praksa svih kršćana ne može objasniti primjerom samo jedne zemlje ili zajednice.
POZADINA
Riječ „islam“ povezana je s predanošću i pokornošću Bogu, dok se osoba koja slijedi islam naziva muslimanom. Arapska riječ „Allah“ znači Bog i ne predstavlja ime nekog drugog božanstva; istu riječ za Boga koriste i mnogi kršćani koji govore arapski.
1. Islam se pojavio u Arabiji u 7. stoljeću
Početak islamske historije veže se za početak 7. stoljeća i Mekku, grad na Arapskom poluotoku. Prema islamskom vjerovanju, Muhammed je prve objave dobio od Boga preko meleka Džibrila, odnosno anđela Gabrijela. Objave su se nastavile tokom približno 23 godine i čine osnovu Kur’ana.
Muhammedovo propovijedanje u Mekki nailazilo je na snažan otpor. Godine 622. preselio se sa svojim sljedbenicima u Medinu. Taj događaj poznat je kao Hidžra i toliko je značajan da od njega počinje islamsko računanje vremena.
U Medini je nastala organizovanija muslimanska zajednica, a islam se potom proširio velikim dijelom Arapskog poluotoka. Nakon Muhammedove smrti 632. godine uslijedilo je brzo političko i teritorijalno širenje muslimanskih država, ali historiju širenja islama ne treba svesti samo na osvajanja. Trgovina, migracije, kulturni kontakti i djelovanje vjerskih učenjaka imali su veliku ulogu u širenju islama u različitim dijelovima svijeta.
Muslimani Muhammeda ne smatraju osnivačem nove ideje o Bogu u smislu da je izmislio novu vjeru, već posljednjim u nizu Božijih poslanika koji su ljude pozivali vjerovanju u jednog Boga. U tom nizu islam prepoznaje i brojne ličnosti koje poznaju judaizam i kršćanstvo.
2. Isus i Marija imaju važno mjesto u islamu, ali postoje velike teološke razlike
Jedna od stvari koja često iznenadi ljude koji malo znaju o islamu jeste značaj Isusa, odnosno Isaa, i njegove majke Marije, odnosno Merjeme, u Kur’anu. Muslimani vjeruju da je Isus bio veliki Božiji poslanik i Mesija te prihvataju njegovo čudesno rođenje od djevice Marije.
Međutim, ovdje se nalazi i jedna od najvećih razlika između islamske i većine kršćanskih teologija. Muslimani Isusa ne smatraju Bogom niti Božijim Sinom u kršćanskom teološkom smislu i ne prihvataju doktrinu Trojstva. Islam insistira na apsolutnoj Božijoj jednoći, poznatoj kao tevhid.
Razlikuje se i razumijevanje raspeća. Kur’an navodi da Isusa njegovi protivnici nisu ubili niti razapeli, nego da im se tako pričinilo. Tvrdnja da je Juda nužno bio osoba koja je razapeta umjesto Isusa nije izričito navedena u Kur’anu, iako se različite verzije takvog objašnjenja mogu pronaći u kasnijim predajama i komentarima.
Kršćani i muslimani dijele poštovanje prema više istih historijskih i vjerskih ličnosti, ali ih ne razumiju uvijek na isti način. Zbog toga slična imena ne znače nužno i ista vjerovanja.
Islam uči i da su prije Muhammeda ljudima slani brojni poslanici. U Kur’anu se poimence spominju, između ostalih, Adem, Nuh, Ibrahim, Musa, Davud, Sulejman, Zekerijja, Jahja i Isa. Muhammed se smatra posljednjim poslanikom, odnosno „pečatom vjerovjesnika“.
Kada je riječ o spasenju, pojednostavljeno je tvrditi da musliman „mora sakupiti dovoljno dobrih djela“ kako bi kupio mjesto u raju. Islamsko učenje govori o vjeri, odgovornosti za djela, pokajanju, Božijoj pravdi i milosti. Dobra djela imaju veliku važnost, ali Božija milost također zauzima centralno mjesto u islamskom razumijevanju konačnog suda.
3. Kur’an i hadisi nemaju potpuno istu ulogu
Kur’an je centralni sveti tekst islama. Muslimani ga smatraju Božijom objavom prenesenom Muhammedu na arapskom jeziku. Arapski tekst zbog toga ima poseban status u vjerskom životu, naročito u molitvi i učenju Kur’ana.
To, međutim, ne znači da muslimani smatraju da se Kur’an „ne smije“ prevesti. Postoje prijevodi na veliki broj jezika i koriste ih milioni ljudi. Preciznije je reći da se u islamskoj tradiciji originalni arapski tekst smatra Kur’anom u punom liturgijskom smislu, dok se prijevod obično razumije kao prijevod ili tumačenje njegovog značenja.
Pored Kur’ana, veliki značaj imaju hadisi – predaje o riječima, postupcima i odobrenjima Muhammeda. Tokom historije razvijene su složene metode procjenjivanja pouzdanosti tih predaja, pa svi hadisi nemaju isti status. Različite islamske škole i tradicije mogu se razlikovati i u tome koje zbirke smatraju naročito autoritativnim.
Hadisi su posebno važni jer objašnjavaju praktične detalje vjerskog života koji u Kur’anu nisu uvijek opisani korak po korak. Na osnovu Kur’ana, hadisa i pravne tradicije oblikovane su različite škole islamskog prava i prakse.
ŠIRA SLIKA
Islam nije potpuno jedinstven sistem tumačenja u kojem svi muslimani o svakom pitanju misle identično. Postoje različite pravne škole, teološke tradicije, lokalni običaji i različiti načini razumijevanja pojedinih tekstova, slično kao što i unutar kršćanstva postoje različite crkve i denominacije.
4. Pet stubova predstavljaju osnovu vjerske prakse, dok suniti i šiiti dijele mnogo više nego što ih razdvaja
Kada se govori o svakodnevnom životu muslimana, najpoznatiji okvir predstavljaju takozvani pet stubova islama. Prvi je šehadet, odnosno svjedočenje vjere da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Božiji poslanik.
Drugi je namaz ili salat, propisana molitva koja se obavlja pet puta tokom dana. Treći je zekat, obavezno izdvajanje dijela imovine za određene kategorije ljudi kojima je pomoć potrebna. Četvrti je post tokom mjeseca ramazana, kada odrasli muslimani koji ispunjavaju uslove poste od zore do zalaska sunca. Postoje izuzeci za određene osobe, uključujući bolesne i putnike, u skladu s vjerskim pravilima.
Peti stub je hadž, hodočašće u Mekku. Musliman koji je fizički i finansijski sposoban treba ga obaviti barem jednom u životu. Hadž okuplja vjernike iz različitih zemalja i kultura na istim obredima i predstavlja jedan od najupečatljivijih izraza globalnog karaktera islama.
Najveće dvije grane islama jesu sunizam i šiizam. Njihovo historijsko razdvajanje počelo je nakon Muhammedove smrti i bilo je povezano s pitanjem ko treba predvoditi muslimansku zajednicu. Suniti su prihvatili Ebu Bekra kao prvog halifu, dok šiijska tradicija posebno naglašava pravo Alije, Muhammedovog rođaka i zeta, i njegove porodice na vodstvo zajednice.
Tokom stoljeća iz tog početnog spora razvile su se dodatne teološke, pravne i obredne razlike. Ipak, suniti i šiiti dijele vjeru u jednog Boga, Kur’an, Muhammedovo poslanstvo i veliki dio osnovnih islamskih uvjerenja i prakse.
Česta tvrdnja da i suniti i šiiti očekuju istog „skrivenog imama“ nije precizna. Vjerovanje u skrivenog dvanaestog imama posebno je obilježje dvanaestoimamijskog šiizma. Sunitska tradicija također poznaje očekivanje pojave Mehdija u budućnosti, ali njegov identitet i teološka uloga nisu isti kao u učenju dvanaestoimamijskih šiita.
Upoznavanje islama zato zahtijeva nešto više od kratkog spiska razlika između muslimana i kršćana. Mnogo je korisnije razumjeti kako muslimani sami opisuju svoju vjeru, a zatim jasno odvojiti zajedničke tačke od pitanja u kojima se njihove teologije zaista razilaze.
Takav pristup ne znači umanjivanje razlika. Kršćansko razumijevanje Isusa, Trojstva, raspeća i spasenja značajno se razlikuje od islamskog. Ali upravo precizno predstavljanje tih razlika omogućava ozbiljniji razgovor od onoga koji nastaje kada se bilo koja religija opisuje kroz pojednostavljene ili netačne tvrdnje.
“`
