Fabiana je bila žena koja je vjerovala u red, plan i sitnice koje život čine smislenim. Majčinstvo je za nju bilo više od uloge bilo je to poslanje koje je živjela svakim dahom.
- Otkako su njezini blizanci, Matías i Mateo, došli na svijet, svaki njihov korak pratio je s pažnjom, a rođendani su za nju bili mali rituali ljubavi. Željela je da se sinovi jednog dana sjećaju djetinjstva kao razdoblja sigurnosti, radosti i bezbrižnosti. Tog dana, dok je kuća bila ispunjena bojama i smijehom, činilo se da je u tome uspjela.
Prostor je bio pretvoren u razigrani svijet dječje mašte. Baloni su se njihali iznad glava gostiju, torta je bila pažljivo izrađena, a animator je neumorno zabavljao djecu. Fabiana je stajala sa strane, promatrajući sinove kako trče i smiju se, osjećajući ponos koji je teško opisati riječima. U njezinom pogledu nije bilo ni trunke slutnje da bi se taj prizor mogao pretvoriti u nešto drugo. U blizini je bila i baka Violeta, žena čvrstog duha, navikla pomagati kćeri i biti oslonac obitelji.
- A onda se sve raspalo u jednom jedinom trenutku. Najprije je Matías posrnuo, kao da mu je netko iznenada isključio snagu. Njegovo blijedo lice i nepomično tijelo izazvali su šok, ali nitko još nije shvaćao razmjere onoga što se događa. Nekoliko sekundi kasnije i Mateo se srušio. Fabiana je potrčala, pokušala viknuti, ali tijelo ju je izdalo. Osjetila je peckanje u grlu, pritisak u prsima i svijet joj se zamračio. U kaosu koji je nastao, gosti su panično zvali pomoć, a medicinska sestra koja se zatekla na slavlju pokušala je učiniti nemoguće.
Tišina koja je uslijedila bila je teža od vriska. Glazba je stala, smijeh je nestao, a ostao je samo osjećaj nevjerice. Dijagnoza je bila brza i hladna: nema pulsa. U jednom popodnevu slavlje se pretvorilo u tragediju, a baka Violeta, slomljena, držala je kćer kao da je još može zagrijati vlastitim tijelom. Tri života ugašena u istom danu – tako su svi mislili.
- Sahrana je održana nekoliko dana kasnije. Bijeli lijes, ukrašen cvijećem, simbolizirao je nevinost i zajedništvo koje je obitelj imala. Natpis o nerazdvojnoj majci i sinovima mnogima je tjerao suze na oči. Prema pisanju Jutarnjeg lista, upravo ovakvi prizori masovnih tragedija često ostavljaju zajednice u stanju kolektivnog šoka, jer ljudski um teško prihvaća nagli gubitak više članova iste obitelji. No nitko nije mogao ni naslutiti da priča tu ne završava.
Ispod svježe zemlje, u mraku i tišini, Fabiana je otvorila oči. Zrak joj je bio težak, a tijelo nepokretno. Panika ju je obuzela kad je shvatila da je zatvorena, okružena drvetom. Najgori strah postao je stvarnost. Prije nego što je uspjela potpuno potonuti u očaj, čula je tihi glas. Bio je to Matías, zbunjen i uplašen. Ubrzo se oglasio i Mateo, kašljucajući. Shvaćanje da su njezina djeca živa bilo je jednako zastrašujuće koliko i utješno.
- U džepu haljine osjetila je mobitel. Zaslon se upalio i pojavio se video s porukom izobličenog glasa koji ih je smirivao i davao upute. U lijesu su se nalazile boce s kisikom i maske. Bez razmišljanja, Fabiana je najprije pomogla sinovima, a tek onda sebi. Taj instinkt majke bio je jači od straha. Kako navodi Večernji list, u rijetkim medicinskim slučajevima poput katalepsije ili dubokih sinkopa, ljudi mogu biti pogrešno proglašeni mrtvima, što dodatno pojačava strahove vezane uz sahrane.
Zvukovi iznad njih – udarci lopata i koraci – bili su poput nade koja se probija kroz zemlju. Kada se poklopac lijesa otvorio, svjetlost ih je zaslijepila. Ljudi u crnom, bez riječi i objašnjenja, iznijeli su ih van. Fabiana je pokušavala postaviti pitanja, ali odgovora nije bilo. Djeca su se stisnula uz nju, osjećajući da je jedino što im je poznato upravo majčin zagrljaj. Odvedeni su u vozilo koje je nestalo u noći.
- Ovakvi događaji često prelaze granice razumljivog i ulaze u područje urbanih legendi i strahova. Prema analizama koje je objavio portal Klix.ba, priče o prividnoj smrti i tajnim skupinama koje interveniraju u takvim situacijama dio su kolektivne fascinacije nepoznatim, ali i odražavaju duboko ukorijenjen strah od gubitka kontrole nad vlastitim životom. U Fabianinom slučaju, stvarnost je bila daleko strašnija od bilo koje legende.
Dok je vozilo jurilo nepoznatim cestama, Fabiana je pokušavala ostati prisebna. Nije znala jesu li spašeni ili zarobljeni, ali znala je jedno – dok su zajedno, još uvijek postoji nada. U tom mraku, bez odgovora i objašnjenja, majčina odlučnost postala je jedina konstanta. Priča koja je započela kao proslava života pretvorila se u borbu za opstanak, ostavljajući za sobom pitanje koje i dalje visi u zraku: tko su bili ljudi koji su ih izvukli i zašto?
