Svako jutro u isto vrijeme, dok se dom za starije i nemoćne na splitskom Žnjanu tek budio u svom sporom ritmu, jednim hodnikom prolazio je stariji gospodin čiji se dolazak nikada nije morao najavljivati.
- Zvuk njegovih uredno ulaštenih cipela bio je poput sata koji ne kasni. Imao je skoro osamdeset godina, ali je nosio držanje kakvo se danas rijetko viđa – uspravno, tiho dostojanstveno, s nekom starinskom elegancijom. Bio je uvijek jednako odjeven: tamno odijelo savršeno krojeno, bijela košulja, kravata usklađena s maramicom u džepu sakoa.
Na njemu se osjećao miris mora i starih muških parfema, a u ruci je, bez iznimke, nosio svježu crvenu ružu. Osoblje doma znalo je da je stigao. Znali su i razlog njegovog dolaska, iako je za većinu ljudi taj razlog bio gotovo neshvatljiv.
- Medicinske sestre, posebno one mlađe, promatrale su ga s mješavinom poštovanja i tihe tuge. Njegova svakodnevna rutina bila im je dobro poznata. Dok bi drugi posjetitelji ulazili u dom u trapericama i jaknama, on se spremao kao da ide na svečanu večeru ili važan prijem. Nije to radio zbog drugih, niti zbog sebe. Radio je to zbog žene koja se nalazila u sobi s pogledom na more, žene koja ga već tri godine nije znala prepoznati. Na porti bi ga uvijek dočekao isti osmijeh i ista pitanja o snu i zdravlju, a on bi odgovarao vedro, kao da ga čeka poseban događaj. Za njega je svaki dolazak bio novi pokušaj osvajanja ljubavi koja nikada nije nestala, samo se sakrila iza bolesti.
Hodajući prema sobi, stezao bi ružu u ruci. Iako je izvana djelovao smireno, u njemu se vodila tiha borba. Svaki dan nosio je isti strah – hoće li ga danas pogledati, hoće li u njezinim očima biti ikakvog traga prepoznavanja, ili će i ovaj put biti samo nepoznati gospodin u odijelu. No nikada nije odustajao. Vjerovao je da ljubav nije samo osjećaj, nego čin, nešto što se svakodnevno bira i dokazuje. Kad bi stao pred vrata sobe, duboko bi udahnuo, namjestio osmijeh koji je nosio još iz mladosti i pokucao. Iza vrata bi ga dočekala žena koju je volio cijeli život, ali koja je taj život s njim zaboravila.
- Ona bi sjedila kraj prozora, zagledana u more ili otoke, lijepa na svoj tihi, krhki način. Nije se okretala prema njemu s radošću, nije ga dozivala imenom. Za nju on nije bio muž, nego stranac. Ipak, on joj je prilazio s istom pažnjom kao nekada davno. Pozdravio bi je uljudno, predstavio se i zamolio dopuštenje da sjedne. Ona bi ga promatrala s blagom zbunjenošću, ali i sramežljivim osmijehom kad bi ugledala ružu. U tim trenucima rađala se neka nova, tiha verzija njihove ljubavi, oslobođena prošlosti i svedena na sadašnji trenutak.
Vrijeme koje bi provodili zajedno prolazilo je u laganim razgovorima. On joj nije govorio o zajedničkim godinama, o djeci, o svemu što bi je moglo uznemiriti ili zbuniti. Pričao joj je sitnice – o vremenu, o ljudima koje je sreo, o moru tog jutra. Flertovao je s njom nježno i nenametljivo, kao mladić na prvom spoju. Ona bi se smijala, rumenila i odgovarala mu s koketnom toplinom. U tim satima bolest je kao da nije postojala. Postojali su samo muškarac i žena koji se upoznaju, iznova i iznova. Njemu nije smetalo što će ona zaboraviti. Bio mu je dovoljan taj jedan osmijeh, taj jedan pogled koji govori da je sada sretna.
- Prema svjedočanstvima koja su kasnije prenijeli domaći mediji poput Slobodne Dalmacije, osoblje doma često je u tišini promatralo te prizore, dirnuto prizorom kakav se rijetko viđa i izvan zidova zdravstvenih ustanova. Jedna mlada medicinska sestra zatekla ih je kako se drže za ruke dok joj on tiho pjevuši staru dalmatinsku pjesmu. Žena ga je slušala kao očarana, a prostorija je bila ispunjena nekom posebnom toplinom. Kad bi došlo vrijeme rastanka, on bi joj poljubio ruku i pristojno se oprostio, pitajući smije li doći ponovno. Ona bi se pravila nezainteresiranom, ali su joj oči uvijek odavale radost.
Nakon što bi izašao iz sobe, stvarnost bi ga sustigla. Osmijeh bi nestao, ramena bi mu na trenutak klonula, a suze bi zaprijetile da izbiju. Jedna sestra ga je jednog dana pitala zašto to radi, zašto se svaki dan toliko trudi kada ona više ne zna tko je on. Zašto se dotjeruje, donosi ružu i ponaša se kao zaljubljeni mladić, umjesto da samo sjedne i šuti. Njegov odgovor, kako su kasnije prenosili i portali poput Indexa, ostavio je snažan dojam na sve koji su ga čuli.
- Rekao je mirno da je istina da ona ne zna tko je on. Za nju je on možda samo simpatičan stranac. Ali on vrlo dobro zna tko je ona. Zna svaku njezinu ulogu u njegovu životu, svaku žrtvu, svaku zajedničku borbu. To što je ona izgubila sjećanja, ne daje njemu pravo da izgubi odanost. Dok god on pamti, njihova ljubav postoji. Odijelo i ruža nisu predstava, nego poštovanje prema ženi koja mu je bila sve.
Ovakve priče, kako navode i stručnjaci za gerijatrijsku skrb u emisijama Hrvatske radiotelevizije, podsjećaju javnost na ono što se često zaboravlja – da bolest ne briše dostojanstvo, niti ljubav mora nestati zajedno sa sjećanjima. Starac koji svakog jutra dolazi u dom, uredan i ponosan, postao je simbol tihe, postojane ljubavi koja ne traži priznanje ni nagradu. On zna da će sutra ponovno doći, s novom ružom i istim osmijehom, spreman za još jedan prvi spoj sa ženom koja mu je, unatoč svemu, i dalje kraljica
