Emir je sjedio u svom luksuznom uredu na petnaestom spratu poslovnog centra u Sarajevu. Dok su se kroz staklene prozore vidjeli moderni zdanja grada, on nije gledao prema van.
- Njegove oči bile su uprte u skupe italijanske cipele, dok je smirivao kravatu. Iako je bio jedan od najboljih advokata u zemlji, Emir je nosio sav teret uspjeha, novca i moći na svojim ramenima. Njegov život bio je odraz bogatstva i statusa, ali ispod te površine, bila je priča koju je želio zaboraviti. Prije dvadeset godina, on je spavao u sobi s vlažnim zidovima, grijao se uz peć koja je ložila kartone, a sve to dok je njegov otac, Rasim, radio najteže poslove.
Rasim je bio radnik, tzv. „hamal“, koji je većinu svog života proveo skupljajući staro gvožđe, akumulatore i sve ono što su drugi odbacivali. Njegove ruke bile su crne od ulja, a leđa su bila toliko savijena da su izgledala kao da je nosio teret svijeta na njima. Emir se stidio oca, pa bi često, kad bi ga kolege pitali čime se bavi njegov otac, lagao. Govorio je da je u penziji, a u stvarnosti Rasim je trpio, mukotrpno radeći kako bi njegov sin mogao živjeti bolje. Emir nije želio priznati da je njegov otac kopao po smeću samo da bi on mogao nositi odijela i obuvati skupe cipele.
- Jednog jutra, Emir je primio neočekivan posjet od svog oca. Sekretarica je ušla u njegovu kancelariju i izvijestila ga da neki čovjek koji izgleda neugledno tvrdi da je njegov otac. Emir je odmah skočio iz stolice, bijesan, i požurio prema izlazu. Na hodniku je ugledao Rasima u starom, isflekanom radničkom odijelu, sa zgužvanom kapom u rukama. Rasim je izgledao mali i siromašan u tom okruženju luksuznog ureda.
Emir nije mogao da podnese njegovu prisutnost u toj sredini. Bio je ljut, a još više ga je smetalo što se otac nije povukao kao što je uvijek molio. Rasim je donio nekoliko novčanica koje je zaradio skupljajući bakrene žice, nadajući se da će novac pomoći sinu. Međutim, Emir ga je odbio, još jednom ga ponižavajući i govoreći mu da ne dolazi više. Rasim je polako otišao, nesrećan, srušen, a Emir nije znao da će to biti posljednji put da vidi svog oca živog.
- Nakon očevog sprovoda, na kojem je bilo samo nekoliko ljudi, Emir je otišao u očevu kuću. Tamo je pronašao samo hladnu sobu, u kojoj je struja bila isključena zbog neplaćenih računa. Sjeo je za stari sto i gledao u tužnu sliku života svog oca. Na stolu je bila samo jedna stara vekna hljeba i tegla džemova. Emir je potom počeo pretraživati očevu sobu u potrazi za dokumentima i eventualnim dugovima, kad je naišao na malu crnu svesku. Bio je to Rasimov „tefter“, koji je bio masan i prepun prašine.
Kad je otvorio svesku, Emir je pronašao detaljne zapise o svakom koraku svog oca kroz godine. Pored svakog datuma pisali su se iznosi i kratki opisi, a svaki od tih zapisa bio je posvećen Emiru. Rasim je svojoj žrtvi, svom životu, posvetio svaku kap znoja, svaki dan, sve što je imao. Svaka stranica bila je posvećena njegovom sinu, od kupovine patika za njega do novca za fakultetske knjige. Sve je bilo u njegovom rukopisu, punom ljubavi i žrtve, i svaka stranica udarala je Emira poput čekića.
- No, najtužniji trenutak uslijedio je kada je na zadnjoj stranici sveske našao zapis od tri dana ranije. Rasim je napisao: „Prodao bakrene žice. 50 maraka. Htio dati Emiru, on nije htio. Kaže da ga sramotim.“ Slova su bila mrljava, kao da je suza pala na papir dok je to pisao. Emir je bio slomljen. U tom trenutku, otac je postao ništa više od uspomene, a Emir se suočavao sa svim svojim propustima.
Nakon toga, Emir je otvorio stari ormar, gdje je pronašao nekoliko starih radničkih kombinezona, ali u najlonskoj kesi, na dnu ormara, stajao je crni kaput. Bilo je to jeftino odijelo kupljeno na pijaci, s etiketa na kojoj je pisalo: „Sine Emire, kupio sam ovaj kaput na pijaci. Prodavač kaže da je moderan. Kupio sam ga da ga obučem kad ti dolazim u kancelariju, da se ne stidiš svog babe.“ Emir je pao na koljena. Držao je taj kaput, osjećajući svaki trenutak njegove ljubavi prema njemu. To je bio posljednji poklon koji mu je otac mogao dati, a Emir je sada nosio tu posljednju žrtvu.
- Kroz suze, Emir je shvatio duboku poruku koju mu je otac poslao, i prvi put u svom životu, obuo je očev kaput, koji je bio možda neudoban, ali je bio najbolji dar koji je mogao dobiti. Izašao je iz kuće noseći taj jeftini kaput i ponosno hodao uzdignute glave, ne mareći za mišljenje drugih, noseći sa sobom posljednji dokaz očinske ljubavi.
Ova priča, iako dirljiva, može nas podsetiti na to kako često zaboravljamo žrtve koje su naši roditelji podnosili kako bi nama omogućili bolji život, a sve to činili bez očekivanja nečega zauzvrat. Taj trenutak kad se suočimo s istinom o našim roditeljima često nas slomi, ali istovremeno nas tješi da shvatimo da su njihove žrtve bile ispunjene ljubavlju
