AKO HOĆEŠ DA UPROPASTIŠ KĆERKU, DAJ JOJ JEDAN OD OVIH 10 SAVJETA: Tvrdi psiholog Mihail Labkovski!

Psiholog Mihail Labkovski upozorava da neke naizgled bezazlene roditeljske rečenice mogu djevojčicama godinama slati poruku da su tuđe mišljenje, mir u kući i očekivanja okoline važniji od njihovih osjećaja i granica. Takvi obrasci, prema ovom pristupu, kasnije se mogu prepoznati u nesigurnosti, strahu od osude, potrebi za odobravanjem i teškoćama da se kaže jasno „ne“.

Roditelji često biraju riječi vjerujući da dijete usmjeravaju prema pristojnosti, odgovornosti i sigurnosti. Problem nastaje kada se iste poruke ponavljaju toliko često da djevojčica počne graditi vlastitu vrijednost prema tome koliko je poslušna, tiha i prihvaćena u očima drugih. Ono što odraslom izgleda kao kratka opaska za dijete može postati pravilo prema kojem godinama tumači sebe.

Prema pristupu koji se u izvornom tekstu pripisuje Mihailu Labkovskom, nije važno samo šta je roditelj želio postići, nego i šta je dijete iz rečenice razumjelo. Ako djevojčica često sluša da ne treba izazivati pažnju, da mora čuvati mir i da treba misliti na mišljenje drugih, može naučiti da su njene emocije nešto što treba potisnuti čim postanu neugodne okolini.

„Šta će ljudi reći?“ može postati mnogo više od običnog upozorenja

Jedna od rečenica koje se posebno izdvajaju jeste poznato pitanje: „Šta će ljudi reći?“ U mnogim porodicama ono se izgovara kao podsjetnik na ponašanje, ugled ili društvene norme. Međutim, kada postane glavni argument za odluke, dijete može naučiti da je vanjska procjena važnija od njegovog unutrašnjeg osjećaja.

Djevojčica tada ne uči samo da bude obzirna prema drugima. Može početi vjerovati da prije svake važne odluke mora zamisliti reakciju rodbine, komšija, prijatelja ili šire okoline. Kasnije se takav obrazac može prenijeti na izbor partnera, zanimanja, načina odijevanja ili odluku da prekine odnos koji joj više ne odgovara.

Najveći problem nastaje kada strah od osude postane snažniji od pitanja da li se osoba osjeća sigurno, mirno i zadovoljno vlastitim izborom. Tada se život ne gradi prema unutrašnjim vrijednostima, nego prema pokušaju da se izbjegne komentar drugih.

Kao suprotna poruka navodi se ideja da roditelj može pokazati interes za ono što dijete misli i osjeća, bez automatskog postavljanja tuđeg mišljenja kao glavnog mjerila. Takav pristup ne znači da dijete ne treba učiti odgovornosti ili poštovanju drugih, nego da se njegovo mišljenje ne briše čim se pojavi mogućnost društvene kritike.

Kada „budi fina i tiha“ preraste u strah da se kaže „ne“

Druga poruka koju tekst izdvaja jeste: „Djevojčice moraju biti fine i tihe.“ U određenom kontekstu roditelj možda samo želi da dijete ne viče, ne vrijeđa druge ili se ponaša pristojno. Ali kada se mirnoća i poslušnost stalno predstavljaju kao najvažnije osobine djevojčice, postoji opasnost da dijete počne svako izražavanje ljutnje, neslaganja ili nelagode doživljavati kao nešto loše.

Takva djevojčica može vrlo rano naučiti da je prihvaćena kada ne stvara problem. Ako je ljuta, treba šutjeti. Ako joj nešto smeta, bolje je da se prilagodi. Ako neko prijeđe njenu granicu, možda je sigurnije da ne pravi „scenu“. Upravo tu ponašanje koje je u djetinjstvu nagrađivano kao poslušnost kasnije može otežati postavljanje zdravih granica.

U odraslom životu to se može pokazati u različitim situacijama. Osoba može trpjeti nepravedan odnos na poslu jer ne želi izazvati konflikt, ostajati u vezi u kojoj se ne osjeća poštovano ili se izvinjavati čak i onda kada je ona povrijeđena. Ne mora svaki tih karakter dovesti do takvih problema, ali stalna poruka da je dobro dijete ono koje nikada ne smeta može stvoriti plodno tlo za takav obrazac.

Upravo sposobnost da se kaže „ne“ bez osjećaja da je time učinjena velika nepravda drugima jedan je od važnih elemenata zdravih granica. Dijete to ne uči samo kroz teorijske razgovore, već i iz toga kako odrasli reaguju kada se ono ne slaže, odbije zagrljaj, izrazi umor ili kaže da mu nešto nije prijatno.

Emocionalna krivica može dijete naučiti da je odgovorno za raspoloženje odraslih

Poseban prostor u tekstu zauzima rečenica: „Vidi šta si mi uradila.“ Na površini to može biti reakcija roditelja koji je povrijeđen ili iscrpljen. Međutim, kada dijete često dobija poruku da je ono uzrok tuge, ljutnje ili razočarenja odrasle osobe, može početi preuzimati odgovornost koja mu ne pripada.

Dijete tada ne razmišlja samo o tome je li napravilo konkretnu grešku. Može početi osjećati da je zaduženo za emocionalnu stabilnost roditelja. Ako je mama tužna, ono mora popraviti situaciju. Ako je tata ljut, možda je ono „loše“. Takav obrazac kasnije može dovesti do stalnog pokušaja da se drugi ljudi smire, spase ili zadovolje.

U odraslim odnosima osoba tada teško razlikuje empatiju od preuzimanja tuđe odgovornosti. Može osjećati krivicu jer je partner nezadovoljan, iako nije učinila ništa pogrešno. Može odlagati vlastite potrebe jer vjeruje da prvo mora „popraviti“ sve oko sebe. Dugoročno, takav način funkcionisanja može biti iscrpljujući.

Važno je napraviti razliku između učenja djeteta odgovornosti za vlastite postupke i poruke da je odgovorno za sve emocije odrasle osobe. Ako dijete nešto slomi, može naučiti kako da popravi ili nadoknadi štetu. Ali nije isto reći mu da je napravilo grešku i uvjeravati ga da je ono krivo za roditeljsku nesreću, tugu ili cjelokupno raspoloženje.

„Nemoj se isticati“ može ugušiti ambiciju prije nego što se razvije

Još jedna poruka koja se u tekstu problematizira jeste: „Nemoj se isticati, ko si ti uopšte?“ Takva rečenica ne mora biti izgovorena doslovno da bi dijete primilo istu poruku. Dovoljno je da se svaki pokušaj samopouzdanja dočeka podsmijehom ili da se uspjeh stalno umanjuje kako dijete slučajno ne bi „poletjelo“.

Ako se to ponavlja, djevojčica može naučiti da je sigurnije ostati neprimijećena. Neće se javiti iako zna odgovor, neće konkurisati za nešto što želi ili će unaprijed umanjiti vlastiti uspjeh da ne bi djelovala umišljeno. Strah od neuspjeha tada se često udružuje sa strahom od samog uspjeha, jer i on privlači pažnju.

Kao korisnija alternativa u tekstu se navodi pohvala truda i napretka, a ne stvaranje uvjerenja da dijete mora biti najbolje kako bi vrijedilo. Rečenica koja prepoznaje trud šalje drugačiju poruku od one koja djetetu govori da se ne ističe.

Takav pristup ne znači da se dijete mora hvaliti za sve što uradi niti da ga treba zaštititi od svake kritike. Ideja je da povratna informacija ne uništava osjećaj lične vrijednosti. Moguće je reći da nešto nije urađeno dobro, a da se pritom dijete ne uvjerava da je nesposobno ili da nema pravo pokušati ponovo.

Kada izgled postane glavno mjerilo vrijednosti

Izvorni tekst posebno se zadržava na porukama vezanim za fizički izgled. Ako djevojčica od malih nogu često sluša komentare o težini, licu, odjeći ili tome koliko je važno biti privlačna, može zaključiti da je njena vrijednost u najvećoj mjeri vezana upravo za izgled.

Takav pritisak dodatno se komplikuje u periodu odrastanja, kada vršnjaci i društvene mreže nude veliki broj idealizovanih slika tijela i lica. Ako je djevojčica već kod kuće naučila da je fizički izgled centralno mjerilo vrijednosti, mnogo lakše može razviti naviku stalnog poređenja.

Problem nije u tome da roditelj nikada ne smije govoriti o izgledu ili zdravim navikama. Razlika je u tome da li dijete dobija poruku da vrijedi samo kada izgleda na određeni način ili da je njegovo tijelo samo jedan dio mnogo šireg identiteta koji uključuje sposobnosti, karakter, interese, odnose i vrijednosti.

Dijete koje stalno sluša da mora biti savršeno može razviti uvjerenje da greška automatski znači neuspjeh. Kasnije mu kritika zvuči poznatije od pohvale, a kompliment može izazvati nelagodu jer nije usklađen sa slikom koju je godinama gradilo o sebi.

Poruka da „bez muškarca nisi niko“ može od veze napraviti pitanje opstanka

Tekst upozorava i na tradicionalnu poruku prema kojoj se vrijednost žene mjeri time ima li partnera ili porodicu. Rečenica poput „Bez muškarca si niko“ možda se ne izgovara u svakoj kući, ali ista ideja može biti prisutna kroz stalno naglašavanje da je brak krajnji dokaz uspješnog života.

Ako djevojčica povjeruje da je sama po sebi nepotpuna, partnerstvo kasnije može doživljavati kao nužnost, a ne kao izbor. Tada rizik nije samo u strahu od samoće. Osoba može ostati u lošem odnosu duže nego što bi željela jer vjeruje da je biti s nekim uvijek bolje nego biti sama.

Nasuprot tome, poruka da dijete ima vrijednost i bez tuđe potvrde može pomoći da kasnije bira odnos zato što u njemu postoji ljubav i poštovanje, a ne zato što se boji da će bez partnera izgubiti status ili smisao.

Poruka koja povezuje sve ove primjere nije da jedna nespretna rečenica može „uništiti“ dijete. Razvoj ličnosti mnogo je složeniji od toga. Problem nastaje kada se ista poruka ponavlja godinama i kada dijete iz različitih situacija stalno dobija isti zaključak: ne smetaj, ne ističi se, misli prvo na druge, budi lijepa, pronađi nekoga i nemoj previše vjerovati vlastitom osjećaju.

Upravo zato roditeljska odgovornost ne znači savršenstvo. Nijedan roditelj neće uvijek pronaći idealnu formulaciju niti izbjeći svaku pogrešku. Mnogo je važnije da u porodici postoji prostor da se rečenica ispravi, da se dijete sasluša i da mu se jasno pokaže da ljubav ne zavisi od toga koliko je poslušno ili koliko dobro ispunjava tuđa očekivanja.

Djevojčica koja ima pravo reći da je ljuta, da joj nešto ne odgovara ili da želi drugačiji put ne postaje automatski nevaspitana. Ako uz to uči da poštuje granice drugih, preuzima odgovornost za vlastite postupke i razgovara bez ponižavanja, razvija vještine koje će joj kasnije biti potrebne u gotovo svakom odnosu.

Najvažnije možda nije naučiti napamet deset zabranjenih rečenica, nego razumjeti šta se iza njih nalazi. Ako poruka stalno vodi prema strahu, stidu, krivici i uvjerenju da dijete vrijedi manje od očekivanja okoline, vrijedi zastati i pronaći drugačiji način razgovora.

U konačnici, cilj nije odgojiti djevojčicu koja će uvijek biti zadovoljna sobom i nikada sumnjati u vlastite odluke. Mnogo realniji cilj je da odraste u osobu koja zna da smije imati mišljenje, postaviti granicu, pogriješiti, učiti i izabrati život koji nije napravljen samo da bi zadovoljio druge.