Život sestara Gite i Zite Rezahanov od samog rođenja bio je obilježen izazovima koje je teško zamisliti. Rođene spojene u predjelu karlice, prvih jedanaest godina provele su nerazdvojne, sve dok im složena operacija nije omogućila da započnu samostalne živote. Međutim, njihova porodica nakon toga suočila se s novim tragedijama, a Gita, koja je u oktobru 2026. napunila 35 godina, i danas govori o sestri koju nikada nije preboljela.
Priča o Giti i Ziti privukla je pažnju javnosti mnogo prije nego što su postale odrasle žene. Djevojčice su rođene u Kirgistanu kao spojene bliznakinje, a njihovo zdravstveno stanje zahtijevalo je posebnu njegu i stalnu brigu roditelja. Njihova majka Zumrijat i otac Rašid od početka su nastojali pronaći način da kćerkama omoguće što kvalitetniji život, uprkos brojnim medicinskim i svakodnevnim teškoćama.
Pored brige o zdravlju djevojčica, porodica se suočavala i s nerazumijevanjem okoline. Umjesto podrške, roditelji su često slušali uvrede i ponižavajuće komentare. Zumrijat se mnogo godina kasnije prisjećala koliko su je takve riječi pogađale, posebno zato što je bila veoma mlada kada je postala majka djevojčica čije je rođenje izazvalo toliku pažnju.
Djetinjstvo obilježeno predrasudama i željom za samostalnim životom
Gita i Zita bile su spojene u području karlice, zbog čega su morale usklađivati gotovo sve svakodnevne aktivnosti. Iako su bile dvije različite osobe, s vlastitim željama i potrebama, fizička povezanost ograničavala im je mogućnost samostalnog kretanja i odlučivanja. Kako su odrastale, sve snažnije su osjećale potrebu da svaka ima vlastiti prostor i veću slobodu.
Njihova majka kasnije je govorila da je odrastanje djevojčica bilo ispunjeno brojnim teškim trenucima. Sestre nisu uvijek željele raditi iste stvari u isto vrijeme, što je stvaralo dodatne poteškoće. Želja da budu odvojene postajala je sve izraženija, ali mogućnost operacije zavisila je od složenih medicinskih procjena i pronalaska ljekara koji bi mogli izvesti takav zahvat.
Zumrijat je u jednom televizijskom razgovoru otvoreno govorila o okrutnosti s kojom su se suočavali. Pojedini ljudi nisu pokazivali ni osnovno razumijevanje prema djevojčicama, a uvredljive poruke pojavljivale su se čak i u medijima. Posebno je pamtila riječi kojima su pojedinci pokušavali poniziti nju i njene kćerke.
„Doživeli smo mnogo bola od ljudi. Jedne poznate novine su imale ogroman transparent preko cele stranice: ‘Deca prokleta od Alaha’. Rekli su mi direktno: ‘Uzmi svoju dvoglavu decu i idi’. Ovo je prvi put da o ovome govorim. Imala sam samo 25 godina“
— Zumrijat, majka Gite i Zite
Uprkos takvim iskustvima, roditelji nisu odustajali od pokušaja da djevojčicama osiguraju bolje uslove za život. Zumrijat je mnogo vremena provodila tražeći medicinsku pomoć, dok se Rašid brinuo o kući i ostaloj djeci. Njihov porodični život bio je prilagođen potrebama bliznakinja, a gotovo sva raspoloživa sredstva usmjeravana su na liječenje i rehabilitaciju.
Prema majčinom svjedočenju, djevojčice su u pojedinim trenucima toliko teško podnosile ograničenja da su govorile kako više ne žele živjeti. Zumrijat je tada odlučila učiniti sve što je u njenoj moći da pronađe mogućnost operativnog razdvajanja. Nije mogla obećati da će zahvat biti jednostavan, ali je željela da kćerke znaju da njihova borba nije završena.
Godine 2003. konačno se pojavila prilika za operaciju. Ruski ljekari izveli su složen zahvat kojim su Gita i Zita, nakon jedanaest godina života u fizičkoj povezanosti, razdvojene. Za porodicu je to bio trenutak koji je godinama čekala, ali uspješno razdvajanje nije značilo da su svi zdravstveni problemi nestali. Pred djevojčicama je tek slijedio dug period oporavka i prilagođavanja.
Majka je nakon operacije vidjela kćerke i doživjela jedan od najtežih trenutaka
Kada je operacija završena, Zumrijat je prvi put ugledala svoje djevojčice kao dvije fizički odvojene osobe. Pred njima je bila mogućnost života kakav ranije nisu poznavale, ali je njihovo stanje neposredno nakon zahvata za majku predstavljalo ogroman emocionalni šok. Pokušavala je pred kćerkama pokazati radost, svjesna koliko im je taj trenutak značio.
Tek kada je ostala sama, emocije koje je potiskivala postale su previše snažne. Kasnije je ispričala da se u bolničkom kupatilu toliko uznemirila da je udarila glavom o zid, nakon čega joj je potekla krv iz nosa. U njenom sjećanju ostala je bolna slika djevojčica koje su nakon razdvajanja morale nastaviti život s ozbiljnim fizičkim posljedicama.
„Ušla sam na odeljenje i videla decu posle operacije. Kada su mi ih pokazali, bila sam presrećna, smejala sam se, glumila sam da sam srećna zbog njih. Konačno, svako je imao svoj život! A u kupatilu sam udarila glavom o zid toliko jako da mi je potekla krv iz nosa. Bila sam šokirana onim što sam videla, činjenicom da u naručju držim dvoje poludece“
— Zumrijat, prisjećajući se operacije svojih kćerki
Nakon razdvajanja Gita i Zita morale su učiti kako obavljati aktivnosti koje su do tada radile zajedno. Rehabilitacija je zahtijevala mnogo vremena, upornosti i podrške. Svaka je sada imala mogućnost razvijati vlastite navike, provoditi vrijeme odvojeno i donositi odluke koje ranije nisu mogle samostalno ostvariti.
Promijenili su se i naizgled mali detalji njihovog svakodnevnog života. Više nisu morale obilježavati rođendane isključivo kao jedna cjelina, a svaka je postepeno gradila osjećaj samostalnosti. Ipak, fizička odvojenost nije umanjila njihovu emocionalnu povezanost. Godine zajedničkog odrastanja stvorile su odnos koji je ostao izuzetno važan za obje sestre.
Porodica je nastavila ulagati napore u njihovo liječenje i prilagođavanje. Brojne medicinske potrebe i troškovi značili su da roditelji nisu uvijek imali dovoljno sredstava za druge životne planove. Uprkos tome, nastojali su da fizička ograničenja ne postanu prepreka obrazovanju i razvoju njihovih kćerki.
Godine 2015. dogodila se tragedija koja je ponovo promijenila porodični život. Zita je preminula u 24. godini, a kao uzrok smrti navodi se višestruko otkazivanje organa. Njena smrt posebno je pogodila Gitu, koja je izgubila osobu s kojom je dijelila najranije uspomene, svakodnevne teškoće i jedinstveno iskustvo odrastanja.
Jedanaest godina nakon Zitinog odlaska, Gita i dalje ne može gledati njihove fotografije
Gita je 19. oktobra 2026. proslavila svoj 35. rođendan. Iako je od sestrine smrti prošlo jedanaest godina, priznaje da se nije navikla na njeno odsustvo. Zajedničke fotografije i videozapisi bude toliko snažne emocije da ih i danas teško može gledati. Za nju vrijeme nije uklonilo tugu, nego ju je naučilo kako da s njom nastavi živjeti.
U jednom od razgovora govorila je o tome koliko često misli na Zitu. Njena sestra nije bila samo član porodice s kojim je odrasla, nego i osoba s kojom je prvih jedanaest godina dijelila fizičku povezanost. Zato se sjećanja na djetinjstvo, operaciju i kasnije godine međusobno prepliću s osjećajem gubitka koji je ostao prisutan i nakon toliko vremena.
„Kažu da vreme leči, ali ne leči. Jednostavno naučiš da živiš sa bolom – to je kao ožiljak posle operacije. Nikada, ni na dan, ni na trenutak, ne zaboravim je. Čitava naša porodica je se uvek seća. Još uvek ne mogu da gledam njene video snimke ili fotografije, a da se ne raspadnem na komade i suze mi ne poteku niz lice“
— Gita Rezahanova, govoreći o pokojnoj sestri
Među uspomenama koje čuva posebno mjesto zauzimaju slatkiši koje je Zita tražila prije smrti. Gita ih je sačuvala i nakon jedanaest godina, kao mali, ali za nju izuzetno važan podsjetnik na sestru. Nastavlja se moliti za Zitu i govori da se nada kako je pronašla mir nakon svih patnji kroz koje je prošla.
Gita je ispričala i da joj se sestra povremeno pojavljuje u snovima. Posebno pamti jedan u kojem je Zitu vidjela kako trči na obje noge, bez bolova i fizičkih ograničenja. Prema Gitinom kazivanju, sestra joj je u snu poručila da njihovoj majci prenese kako je dobro. Takve snove Gita doživljava kao utjehu i čuva ih među najdragocjenijim uspomenama.
Uprkos dubokoj tuzi, Gita je nastojala nastaviti ostvarivati zajedničke planove. Jedna od njihovih velikih želja bila je proučavanje Kurana. Nakon Zitinog odlaska posvetila se učenju i za tri godine naučila svetu knjigu napamet. Kasnije je stekla visoko obrazovanje i počela predavati arapski jezik i Kuran u lokalnoj medresi.
Danas predaje, živi samostalnije i suočava se s novom zdravstvenom borbom
Gita danas živi u selu Devjati Hutor u Kirgistanu. Radi kao nastavnica, priprema časove i učestvuje u kućnim poslovima. Njena porodica uzgaja kokoške, patke i krave, a majka Zumrijat s ponosom govori koliko je kćerka postala samostalna. Prema njenim riječima, Gita može ostati sama kod kuće kada ostali članovi porodice moraju otići, jer je naučila obavljati brojne svakodnevne aktivnosti.
U svojoj sobi ima prostor za pripremanje nastave, a koristi i protezu za nogu koja joj olakšava pojedine kućne poslove, poput čišćenja i kuhanja. Za kretanje koristi električno vozilo koje je nazvala „Lastočka“, po očevom automobilu. Prema njenom kazivanju, koristila ga je četiri mjeseca u vrijeme razgovora i zahvaljujući njemu osjećala je veću slobodu i samopouzdanje.
Obrazovanje je za Gitu imalo posebno značenje. Njena majka insistirala je da nastavi učiti, uprkos zdravstvenim ograničenjima i finansijskim teškoćama porodice. Gita danas ističe koliko joj je značila podrška roditelja, posebno majke koja nije željela da njena budućnost bude ograničena samo zdravstvenim stanjem.
„Moja majka se borila za naše živote. Nije mi dozvolila da odustanem od obrazovanja, iako je mogla da kaže: ‘Invalid si, ostani kod kuće’. Naprotiv, pokušala je sve da mi obezbedi visoko obrazovanje i profesiju. Sada sam teolog, nastavnica arapskog jezika i Kurana“
— Gita Rezahanova
Međutim, Gita se od 2019. godine suočava s još jednim ozbiljnim zdravstvenim izazovom. Dijagnostikovan joj je rak debelog crijeva u drugom stadiju. Prema navodima porodice, bolest je stavljena u remisiju, ali njeno stanje i dalje zahtijeva redovno medicinsko praćenje. Svakih šest mjeseci putuju u Moskvu na preglede i konsultacije s ljekarima koji poznaju njenu složenu medicinsku historiju.
Zumrijat je navela da u Gitinom liječenju učestvuju ljekari Sergej Petrovič Darenkov i Ilja Stanislavovič Pinčuk. Zbog anatomskih i zdravstvenih posebnosti nakon razdvajanja bliznakinja, porodici je važno da Gitu prate stručnjaci upoznati s njenim stanjem. Redovne kontrole ostale su sastavni dio njenog života, čak i nakon što je bolest ušla u remisiju.
Porodica Rezahanov doživjela je i novi gubitak 2022. godine, kada je preminuo Gitin otac Rašid. On i Zumrijat bili su u braku 38 godina. Prema njenom svjedočenju, Rašid je doživio dva srčana udara zaredom. Tokom zajedničkog života brinuo se o domaćinstvu i ostaloj djeci dok je Zumrijat pratila Gitu i Zitu na liječenja.
Nakon njegove smrti Zumrijat je ostala suočena sa sjećanjima na decenije borbe za zdravlje kćerki, finansijske teškoće i gubitke koje je porodica pretrpjela. Gita, s druge strane, nastavlja raditi, predavati i njegovati uspomene na sestru. U njenoj svakodnevici danas se prepliću obaveze nastavnice, briga o zdravlju i porodični život u kojem posebno mjesto zauzimaju Zita i otac Rašid.
Djevojčica koja je prvih jedanaest godina života provela fizički spojena sa sestrom danas ima vlastitu profesiju, obrazovanje i svakodnevne obaveze. Iako je iza nje dug put liječenja, rehabilitacije i bolnih rastanaka, Gita nastavlja ostvarivati ciljeve koje je nekada dijelila sa Zitom. Posebno joj znači što je uspjela ispuniti njihov zajednički san o učenju Kurana, čuvajući na taj način uspomenu na sestru čije odsustvo, kako sama priznaje, osjeća svakog dana.
