Američki astronaut Scott Kelly vratio se na Zemlju nakon 340 dana provedenih na Međunarodnoj svemirskoj stanici, ali povratak nije značio i lakši nastavak života. Umjesto olakšanja, dočekali su ga bolovi u mišićima, otežano kretanje, oticanje nogu, promjene na koži i niz tegoba koje su pokazale koliko dug boravak u bestežinskom stanju može promijeniti ljudsko tijelo.
Kellyjevo iskustvo nije bilo samo lična priča jednog astronauta, nego i vrijedan izvor za naučnike koji već godinama pokušavaju razumjeti šta se dešava s organizmom tokom dugotrajnih svemirskih misija. Njegov slučaj je posebno privukao pažnju jer je NASA tokom cijelog procesa upoređivala njegove nalaze s podacima njegovog brata blizanca Marka, koji je ostao na Zemlji.
Povratak iz orbite, kako pokazuje ovaj primjer, nije jednostavno slijetanje na matičnu planetu. Tijelo koje se mjesecima privikavalo na uslove bez gravitacije mora se ponovo naučiti osnovnim pokretima, podnijeti težinu vlastite mase i obnoviti ravnotežu koja je u svemiru funkcionisala po drugačijim pravilima. Kod Kellyja je upravo taj prelazak bio najneugodniji dio misije.
Prema podacima NASA-e, Kelly je misiju završio 1. marta 2016. godine. Njegov boravak na Međunarodnoj svemirskoj stanici bio je dio šireg istraživanja o tome kako se ljudsko tijelo ponaša nakon gotovo godine dana u orbiti. Ta misija je, osim tehničkog i logističkog značaja, imala i duboku medicinsku vrijednost jer je omogućila uvid u promjene koje se ne mogu lako uočiti na kraćim letovima.
U mjesecima nakon povratka, Kelly je otvoreno govorio o tegobama koje su ga zatekle. Ustajanje iz kreveta, koje je na Zemlji ranije bio običan pokret, postalo je zahtjevan posao. Tijelo mu je djelovalo teško, mišići i zglobovi bili su bolni, a osjećaj iscrpljenosti pratio ga je i u trenucima kada bi druge osobe vjerovatno očekivale brz oporavak.
Upravo taj dio njegove priče pokazuje koliko se organizam prilagođava uslovima u svemiru i koliko mu je teško da se vrati na staro.
Kako se tijelo mijenja bez gravitacije
Jedna od najpoznatijih posljedica dugotrajnog boravka u svemiru jeste slabiji rad mišića i postepeno smanjenje koštane mase. Na Zemlji čovjek neprekidno radi protiv gravitacije, čak i kada samo stoji ili sjedi. U bestežinskom stanju takav otpor gotovo nestaje, pa mišići i kosti dobijaju manje prirodnih podražaja nego inače.
Zbog toga astronauti tokom misija moraju redovno vježbati kako bi ublažili posljedice, ali ni to ne uklanja u potpunosti sve promjene koje se razvijaju tokom mjeseci u orbiti.
Kelly je, prema vlastitom opisu, nakon povratka imao i vidljive promjene na nogama i stopalima. Oticanje je bilo toliko izraženo da su mu ekstremiteti djelovali neuobičajeno i gotovo neprepoznatljivo. Takve promjene nisu slučajne: u svemiru se tjelesne tečnosti raspoređuju drukčije nego na Zemlji, a pri povratku gravitacija iznenada vraća krvotok i cirkulaciju u novi odnos. Organizam mora brzo pronaći ravnotežu, što često prati osjećaj pritiska i nelagode.
Osim fizičkih tegoba, astronaut je nakon povratka govorio i o promjenama na koži. Osip se pojavio naročito na dijelovima tijela koji su dolazili u dodir s posteljinom, a uz to su se javljali groznica, mučnina i izražena iscrpljenost. U njegovoj autobiografskoj knjizi “Endurance: My Year in Space, A Lifetime of Discovery”, objavljenoj 2017. godine, Kelly je detaljno opisao vlastita iskustva prije misije, tokom boravka u svemiru i nakon slijetanja.
Ipak, važno je naglasiti da lični opis simptoma nije isto što i nezavisna medicinska potvrda svakog pojedinog osjećaja ili promjene.
Za naučnike je posebno značajno što je njegovo tijelo bilo pod stalnom medicinskom kontrolom. Podaci o mišićnoj masi, gustini kostiju i fizičkoj spremnosti prikupljani su prije, tokom i nakon misije. Takav pristup omogućava poređenje različitih faza i pomaže da se utvrdi koje promjene nastaju odmah, a koje se razvijaju kasnije, kada astronaut već napusti svemirsku stanicu i krene kroz proces oporavka.
Zračenje i dugoročni rizici
Promjene uzrokovane gravitacijom nisu jedini problem s kojim se astronauti susreću. Dugotrajan boravak u svemiru znači i znatno veću izloženost kosmičkom zračenju. Kelly je u svojoj knjizi naveo da je tokom misije primao mnogo veću dozu zračenja nego što bi je dobio u uobičajenim uslovima na Zemlji, a to je slikovito uporedio s približno deset rendgenskih snimaka grudnog koša dnevno.
Takvo poređenje služi da se približi razmjera izloženosti, iako ne predstavlja savršeno precizan prikaz svih oblika zračenja u svemiru.
Naučnici upozoravaju da dugotrajna izloženost može povećati vjerovatnoću oštećenja ćelija i razvoja određenih bolesti, uključujući rak. To ne znači da će astronaut nužno oboljeti, nego da je riječ o riziku koji zahtijeva stalno mjerenje i pažljivo praćenje. Upravo zato se kosmičko zračenje ubraja među najveće izazove za buduća putovanja daleko od Zemlje, naročito kada je riječ o planovima za Mars.
NASA kroz svoja istraživanja pokušava preciznije procijeniti kako se organizam ponaša pod takvim uslovima. Mjere se izloženost, biološke promjene i oporavak nakon povratka, jer samo dugoročni podaci mogu pokazati šta se dešava s ljudskim tijelom kada mjesecima ostaje izvan prirodnog okruženja na Zemlji. Kellyjev slučaj zato ima širi značaj od jedne biografije: on služi kao model za sve buduće generacije astronauta.
Blizanci kao naučni test
Posebnu težinu ovoj priči dao je i podatak da Scott Kelly ima identičnog brata blizanca, Marka Kellyja, koji je također astronaut. Dok je Scott bio u svemiru, Mark je ostao na Zemlji i postao dio jedinstvenog istraživanja kao osoba za poređenje. To je naučnicima omogućilo da uporede promjene u njihovim tijelima u gotovo identičnim genetskim uslovima, ali u potpuno različitim okruženjima.
Analizirani su brojni pokazatelji, uključujući funkcionisanje imunološkog sistema, promjene u aktivnosti gena i strukture na krajevima hromosoma poznate kao telomere. Prema rezultatima NASA-ine studije blizanaca, objavljenim 2019. godine u časopisu Science, veliki dio promjena u Scottovom organizmu vratio se bliže ranijim vrijednostima nakon povratka, iako su određene razlike ostale prisutne i kasnije. To je bio važan rezultat jer je pokazao da oporavak postoji, ali da nije nužno potpun niti trenutni.
Takvo istraživanje nije važno samo zbog jednog astronauta. Ono daje okvir za razumijevanje kako bi ljudsko tijelo moglo reagovati na mnogo duže letove, uključujući potencijalne misije prema Marsu, gdje bi putovanje i boravak mogli trajati znatno duže nego na Međunarodnoj svemirskoj stanici. Svaki podatak iz Kellyjevog slučaja zato postaje dio šire slike o granicama ljudske izdržljivosti.
U njegovoj priči najupadljivije ostaje to što su se posljedice dugog boravka u orbiti pojavile tek kada je ponovno kročio u gravitacijski svijet. Tada su postali vidljivi bolovi, oticanje, kožne promjene i potreba za oporavkom koji nije bio brz ni jednostavan.
Za Kellyja je povratak bio početak novog perioda prilagođavanja, a za nauku prilika da bolje razumije ono što čovjek može podnijeti kada ga svemir izloži uslovima za koje tijelo nikada nije prirodno stvoreno.
