Jedan jednostavan medicinski postupak mogao bi promijeniti način na koji ljekari i porodice doživljavaju posljednje sate života pacijenata.
- Riječ je o testu koji se zasniva na provjeri kornealnog refleksa, prirodnog treptaja koji se javlja kada se površina oka blago dodirne. Ovaj refleks, iako djeluje kao sitan i gotovo neprimjetan dio ljudske biologije, u novim istraživanjima dobija mnogo dublje značenje nego što se ranije pretpostavljalo.
Istraživači su došli do zapanjujućeg otkrića: kod pacijenata koji su izgubili ovaj refleks, šansa da preminu u roku od 24 sata bila je znatno veća nego kod onih kod kojih je refleks i dalje prisutan.
- Time se otvorila mogućnost da se u medicinskoj praksi dobije alat koji bi mogao pomoći porodicama da se psihički i emotivno pripreme za vrlo blizak gubitak voljene osobe. Naglašava se da se radi o osjetljivoj temi, jer predviđanje smrti nikada nije jednostavno, ali u palijativnoj njezi svaki signal može biti od ogromnog značaja.
U središtu ove studije nalazi se činjenica da ljekari u hospisima svakodnevno pokušavaju da prepoznaju znakove koji ukazuju na to da se život pacijenta bliži kraju. To uključuje promjene u disanju, nagle padove svijesti, kao i promjene u boji kože koje nastaju zbog slabije cirkulacije. Međutim, kornealni refleks se pokazao kao potencijalno precizniji pokazatelj u veoma kratkom vremenskom okviru.
- Prema pisanju domaćih medija, među kojima se ističe Kurir, ovaj test je izazvao veliku pažnju jer bi mogao promijeniti pristup palijativnoj njezi i komunikaciji sa porodicama pacijenata. U izvještajima se naglašava da se upravo u trenucima neizvjesnosti porodice najčešće pitaju koliko je vremena ostalo, a da ljekari nerijetko nemaju dovoljno precizan odgovor. Kurir navodi da nova saznanja daju nadu da bi se u budućnosti ovakva pitanja mogla dočekivati sa više sigurnosti i medicinske jasnoće.
U drugom domaćem izvještaju, Blic detaljno prenosi da se kornealni refleks već sada razmatra kao dodatni alat u kombinaciji sa postojećim metodama procjene stanja pacijenata. Kako navode, ljekari ističu da nijedan test ne može samostalno dati apsolutnu prognozu, ali kombinacija više pokazatelja može značajno povećati tačnost procjene. Blic posebno naglašava da se u praksi već koristi niz kliničkih znakova, ali da bi ovaj refleks mogao postati važan dio standardnog protokola u terminalnoj fazi bolesti.
- Treći domaći izvor, Telegraf, fokusira se na emocionalnu stranu priče i ističe koliko je teško porodicama da se suoče sa informacijama o blizini smrti voljene osobe. U njihovom izvještaju se navodi da mnogi rođaci žele da budu prisutni u posljednjim trenucima, ali često nemaju realnu sliku o tome koliko vremena je ostalo. Telegraf naglašava da bi medicinska preciznost u ovakvim situacijama mogla donijeti barem djelimično olakšanje, jer bi porodice mogle na vrijeme da se okupe i oproste.
U samom istraživanju koje je sprovedeno u hospisu praćeno je više od stotinu pacijenata u poodmakloj fazi raka. Medicinske sestre su nekoliko puta dnevno provjeravale prisustvo kornealnog refleksa, pažljivo prilazeći pacijentima kako ne bi izazvale druge reakcije. Rezultati su pokazali da je velika većina pacijenata preminula u roku od sedam dana, dok je kod onih bez refleksa vjerovatnoća smrti u naredna 24 sata bila višestruko veća.
- Posebno je značajno da je kod pacijenata kod kojih refleks nije bio prisutan, stopa smrti u jednom danu iznosila oko 70 posto, što predstavlja izuzetno visok procenat u medicinskim okvirima. Naučnici vjeruju da ovo može biti povezano sa slabljenjem funkcije moždanog stabla, dijela mozga koji kontroliše osnovne životne procese poput disanja i svijesti.
Takođe se navodi da ovaj refleks ne djeluje izolovano, već da njegova vrijednost raste kada se posmatra zajedno sa drugim kliničkim skalama koje procjenjuju stanje budnosti i sedacije pacijenta. Kada su pacijenti bili u dubokom stanju sedacije, rezultati su dodatno potvrdili povezanost između odsustva refleksa i veoma kratkog preostalog životnog vijeka.
- Ipak, stručnjaci upozoravaju da rezultati, iako obećavajući, dolaze iz relativno ograničenog uzorka i da je potrebno sprovesti dodatna, šira istraživanja. Posebno se naglašava da su u ovoj fazi posmatrani uglavnom pacijenti sa uznapredovalim karcinomom, pa bi bilo važno vidjeti kako se test ponaša u drugim medicinskim stanjima.
Uprkos tome, medicinska zajednica vidi potencijal u ovom pristupu. Ako se rezultati potvrde u budućnosti, kornealni refleks bi mogao postati standardni dio procjene u palijativnoj njezi, omogućavajući ljekarima da sa većom sigurnošću informišu porodice o stanju pacijenta. Time bi se, kako se ističe, moglo doprinijeti i većem osjećaju mira u izuzetno teškim životnim trenucima.
- Emotivna težina ovakvih situacija ostaje neizbježna. Ljekari koji rade sa terminalnim pacijentima često ističu da je jedan od najtežih zadataka upravo razgovor sa porodicama i odgovaranje na pitanja o vremenu koje je preostalo. U tom kontekstu, svaki alat koji može donijeti više jasnoće, ali i više humanosti u pristupu, dobija posebno mjesto u medicini.
Na kraju, ova studija ne nudi samo naučni uvid, već i podsjetnik na krhkost ljudskog života. Iako je medicina napredovala do tačke gdje može preciznije nego ikada pratiti procese umiranja, i dalje ostaje prostor za emocije, neizvjesnost i potrebu za razumijevanjem. Upravo zato se ovakva istraživanja ne posmatraju samo kroz brojke, već i kroz ljudske priče koje stoje iza njih.
Ako se rezultati potvrde u narednim godinama, ovaj mali refleks u oku mogao bi postati jedan od ključnih pokazatelja u posljednjim poglavljima ljudskog života, pomažući da se ono što je neizbježno dočeka sa više dostojanstva, pripremljenosti i ljudskosti.
