Postoje priče koje čovjeka ostave bez riječi i natjeraju ga da se zapita kako je moguće da se takve sudbine događaju u stvarnom životu. Jedna od takvih priča je i sudbina dječaka Viktora Kozlovceva, čije je djetinjstvo obilježeno zanemarivanjem, izolacijom i nepojmljivom samoćom.
- Ono što je policija zatekla kada su konačno ušli u stan njegove porodice mnogima je djelovalo gotovo nestvarno. Dječak koji je trebao učiti prve riječi, igrati se s vršnjacima i odrastati uz roditeljsku brigu, godinama je bio zatvoren u jednoj sobi, prepušten sam sebi i – psu koji je postao njegova jedina zaštita i društvo.
Sve je počelo kada je jedna medicinska sestra iz dječje bolnice u Podolsku primijetila nešto neobično. U evidenciji je stajalo ime dječaka koji godinama nije dolazio na preglede niti je bio viđen u javnosti.
- Kako je vrijeme prolazilo, a od njega nije bilo nikakvog traga, sestra je odlučila provjeriti šta se dešava. Otišla je do kuće u kojoj je Viktor živio, ali na vrata niko nije odgovarao. Zabrinuta zbog sumnje da se nešto loše dogodilo, obratila se službama za zaštitu djece i policiji.
Kada su službenici konačno obili vrata i ušli u stan, prizor koji su ugledali bio je toliko šokantan da su neki od prisutnih jedva zadržali prisebnost. Dječak je bio gol, zapušten i gotovo neprepoznatljiv kao dijete. Duga kosa padala mu je preko lica, kretao se na sve četiri i ispuštao zvukove koji su više podsjećali na lavež nego na ljudski govor. Čitava prostorija bila je u neredu, a u njoj je živio zajedno sa psom koji mu je, kako će se kasnije ispostaviti, bio jedini saputnik tokom dugih godina izolacije.
- Njegova majka, koja je živjela u susjednoj sobi, povremeno bi donosila hranu, ali nije brinula o njegovim osnovnim potrebama. Dječak nije izlazio iz sobe, nije se kupao niti je imao bilo kakav kontakt s ljudima. Nakon razvoda roditelja situacija u porodici se potpuno raspala. Majka je sve više tonula u alkoholizam, a briga o sinu postala je nešto što je, čini se, potpuno prestalo postojati u njenom životu. Otac je živio u istoj zgradi i redovno slao novac za izdržavanje, ali sina nije posjećivao.
Prema riječima stručnjaka koji su kasnije proučavali njegov slučaj, Viktor je razvio stanje koje se često naziva “Moglijev sindrom”, naziv koji opisuje djecu koja su odrasla bez normalnog ljudskog kontakta i socijalizacije. Kada je pronađen imao je šest godina, ali je izgledao i ponašao se kao dijete od tri. Nije znao govoriti, nije znao koristiti pribor za jelo i reagovao je na svijet oko sebe instinktivno, poput životinje.
- Prema pisanju domaćih portala poput Kurira i Stil magazina, ovakvi slučajevi zanemarivanja djece ostavljaju dugoročne posljedice na razvoj mozga i ponašanje. Stručnjaci naglašavaju da djeca koja godinama nemaju kontakt s ljudima gube sposobnost normalne komunikacije i razvijaju ponašanja koja su bliža instinktima nego naučenim društvenim pravilima. Viktor je bio upravo takav primjer – dijete koje je odrastalo u potpunoj izolaciji.
Nakon što je spašen, Viktor je smješten u bolnicu gdje je počeo dug proces rehabilitacije. Tamo je upoznao Lilit Gorelovu i njenog supruga Aleksandra, bračni par koji je već imao iskustva sa brigom o djeci sa teškim životnim sudbinama. Kada su čuli za Viktorovu priču, odlučili su da ga prime u svoju porodicu i pokušaju mu pružiti ono što nikada nije imao – sigurnost, strpljenje i ljubav.
- Prvi mjeseci bili su izuzetno teški. Lilit se kasnije prisjećala kako je dječak noću zavijao gledajući u mjesec, što je bila navika koju je očigledno usvojio tokom života sa psom. Nije znao pravilno koristiti kašiku i često je lizao hranu s nje, baš kao što bi to uradila životinja. Ipak, mali koraci su počeli donositi rezultate. Uz pomoć terapeuta, fizioterapeuta i stručnjaka za rehabilitaciju, Viktor je počeo učiti osnovne stvari – hodanje, govor i svakodnevne navike.
Prema izvještajima koje su objavili regionalni mediji poput Blica i Telegrafa, rehabilitacija djece koja su odrasla u takvim uslovima zahtijeva ogromno strpljenje i godine rada. Svaki mali napredak smatra se velikom pobjedom. U Viktorovom slučaju, jedan od najdirljivijih trenutaka bio je kada je izgovorio svoju prvu riječ. Ta riječ bila je “Bonduelle”, naziv koji je zapamtio iz reklame koju je vidio na televiziji.
- Njegova biološka majka ponekad je dolazila da ga posjeti, ali dječak je pokazivao strah kada bi je vidio. Ona je tvrdila da je takvo ponašanje razvio tokom boravka u bolnici, iako su stručnjaci jasno ukazivali da je uzrok bio dugogodišnje zanemarivanje. Na kraju je dobila uslovnu kaznu zbog zlostavljanja djeteta, ali šteta koja je nastala u Viktorovom djetinjstvu bila je nepopravljiva.
Danas Viktor ima 26 godina, ali i dalje ne može živjeti potpuno samostalno. Proglašen je pravno nesposobnim, a Lilit i Aleksandar Gorelov preuzeli su doživotno starateljstvo nad njim. On živi u rehabilitacionom centru koji je nastao upravo zahvaljujući njihovom trudu i želji da pomognu ljudima sa sličnim problemima.
- Prema pisanju portala RTS i drugih regionalnih izvora, Viktor je tokom godina naučio čitati i pisati, pohađao je crkvenu školu i završio specijalizovani program na kojem je stekao kvalifikacije krojača i baštovana. Iako nikada neće moći živjeti potpuno samostalno, postigao je napredak koji su mnogi smatrali gotovo nemogućim kada je prvi put pronađen.
Zanimljivo je da Viktor i danas ima posebnu vezu sa životinjama. Posebno voli pse i krave, a terapeuti vjeruju da je ta povezanost posljedica činjenice da je upravo pas bio njegovo prvo i jedino društvo tokom najranijeg djetinjstva. Pas koji je živio s njim, prema riječima Lilit, bio je izuzetno miran i zaštitnički nastrojen prema dječaku. Nakon što su ih razdvojili, životinja je ubrzo uginula.
- Ipak, uprkos svim traumama, Viktor je odrastao u osobu koja nije agresivna niti zla. Naprotiv, ljudi koji ga poznaju kažu da je izuzetno blag, tih i dobronamjeran čovjek. Njegovi staratelji često ističu da je upravo njegova prirodna dobrota dokaz koliko su djeca, čak i kada prolaze kroz najteže životne okolnosti, sposobna zadržati dio svoje nevinosti.
Gorelovi danas imaju veliku želju da izgrade internat za odrasle osobe sa posebnim potrebama, kao i centar za terapiju uz pomoć pasa. Vjeruju da bi upravo takav program mogao pomoći mnogim ljudima koji se bore sa traumama, jer su i sami vidjeli koliko je snažna veza između čovjeka i životinje.
Priča o Viktoru Kozlovcevu ostaje jedna od onih koje podsjećaju koliko su ljudska briga, strpljenje i ljubav važni u odrastanju svakog djeteta. Istovremeno, ona pokazuje i koliko daleko može ići zanemarivanje kada društvo ne reaguje na vrijeme. Da nije bilo jedne medicinske sestre koja je primijetila da dječak godinama nije viđen, njegova sudbina možda nikada ne bi bila otkrivena. Upravo zato ova priča danas služi kao snažan podsjetnik koliko je važno reagovati kada se primijeti da je neko dijete zaboravljeno ili ostavljeno bez zaštite.
