Glumac i muzičar Nikola Pejaković Kolja prisjetio se nastanka kultnog filma „Lepa sela lepo gore“ i okolnosti u kojima je filmska ekipa radila tokom rata u Bosni i Hercegovini. Gostujući u podkastu „Analogija“, govorio je o snimanju u ratnom okruženju, statistima koji su dolazili s fronta i dubokim društvenim posljedicama sukoba devedesetih godina.
Malo je filmova s prostora bivše Jugoslavije koji su izazvali toliko razgovora, različitih tumačenja i snažnih emocija kao ostvarenje „Lepa sela lepo gore“. Ratna drama, koja se bavi raspadom prijateljstava i zajedničkog života tokom sukoba u Bosni i Hercegovini, ostala je prepoznatljiva po upečatljivim likovima, teškim scenama i dijalozima koji se pamte godinama nakon prvog prikazivanja.
Posebno mjesto u ovoj priči pripada Nikoli Pejakoviću, koji je tumačio Halila, jednog od likova kroz čiju se sudbinu prikazuje razaranje nekada bliskih odnosa. Njegovo gostovanje u podkastu „Analogija“ otvorilo je prostor za razgovor ne samo o filmu nego i o okolnostima u kojima je sniman, kada rat još nije bio završen, a svakodnevni život bio obilježen nasiljem i neizvjesnošću.
Pejakovićeva sjećanja posebno su zanimljiva jer ukazuju na veliku razliku između rada na uobičajenom filmskom projektu i stvaranja ratne drame dok se sukob o kojem ona govori još odvija. Prema njegovim riječima, granica između filmske priče i stvarnosti bila je neobično bliska, a pojedini učesnici snimanja istovremeno su bili neposredno povezani s ratnim dešavanjima.
Film koji je prikazao kako rat razara prijateljstva iz djetinjstva
Jedan od centralnih odnosa u filmu jeste prijateljstvo Milana i Halila. Milan, kojeg tumači Dragan Bjelogrlić, i Halil, u interpretaciji Nikole Pejakovića, odrasli su zajedno. Njihove uspomene povezane su s istim prostorom, zajedničkim djetinjstvom, humorom i navikama koje su oblikovale njihov odnos prije početka rata.
Međutim, rat mijenja njihove živote i postavlja ih na suprotne strane. Ono što je nekada predstavljalo prijateljstvo zasnovano na svakodnevnoj bliskosti postaje odnos opterećen sumnjom, gubicima i međusobnim optužbama. Kroz njihove sudbine film prikazuje kako veliki politički i nacionalni sukobi prodiru u lične odnose i ostavljaju posljedice koje se ne mogu jednostavno izbrisati.
Posebno potresno mjesto u priči zauzimaju trenuci u kojima se dvojica nekadašnjih prijatelja suočavaju s ratnim stradanjima svojih porodica. Pitanja o ubijenoj majci i zapaljenoj radionici postaju izraz lične boli koja se više ne može odvojiti od šire tragedije. Upravo ta povezanost pojedinačnih sudbina i ratnih podjela predstavlja jedan od važnih razloga zbog kojih film i danas izaziva snažne reakcije.
Filmska priča ne zadržava se samo na prikazu vojnih sukoba. Ona se bavi sjećanjima na zajednički život, strahovima iz djetinjstva i promjenama koje nastaju kada se ljudi koji su nekada dijelili isti prostor počnu posmatrati kao neprijatelji. U takvom kontekstu likovi Milana i Halila predstavljaju jednu od najvažnijih emocionalnih okosnica ostvarenja.
POZADINA FILMA
Film „Lepa sela lepo gore“ povezuje ratnu dramu s pričom o prijateljstvu koje se raspada pod pritiskom sukoba u Bosni i Hercegovini. U središtu su Milan i Halil, prijatelji iz djetinjstva koji se tokom rata nalaze na suprotnim stranama. Film je inspirisan stvarnim događajem iz septembra 1992. godine, kada je grupa srpskih vojnika bila opkoljena u tunelu Brodar.
Prema navodima iz priče o nastanku filma, inspiraciju je predstavljao događaj u kojem je sedam srpskih vojnika devet dana bilo opkoljeno u tunelu Brodar, u Bosni i Hercegovini. Taj događaj poslužio je kao polazište za filmsku radnju, koja je kroz dramatizaciju dobila šire značenje i postala priča o ljudima zahvaćenim ratnim okolnostima.
Sam tunel ima važnu simboličku ulogu. Milan i Halil su ga se kao dječaci plašili jer su vjerovali da se u njegovoj unutrašnjosti nalazi drekavac. Njihov dječiji strah kasnije dobija potpuno drugačije značenje, jer se kao odrasli ljudi suočavaju s ratom i užasima koji daleko nadmašuju ono čega su se nekada pribojavali.
Ta promjena između bezazlenog straha iz djetinjstva i stvarne ratne tragedije daje dodatnu težinu filmskoj priči. Prostor koji je nekada bio predmet dječije mašte pretvara se u mjesto povezano s opasnošću, sukobima i borbom za preživljavanje. Upravo zbog takvih motiva film je ostao predmet različitih analiza i tumačenja.
Pejaković se prisjetio snimanja dok je rat još trajao
Tokom gostovanja u podkastu „Analogija“, novinarka je Nikolu Pejakovića upitala kako danas pamti rad na filmu. Njegov odgovor nije bio usmjeren na uobičajene glumačke anegdote, već na okolnosti koje su čitav projekat činile drugačijim od većine drugih filmskih snimanja.
Pejaković je naglasio da se film snimao u vrijeme kada rat nije bio završen. To je, prema njegovom sjećanju, bitna razlika između ovog ostvarenja i projekata koji ratne događaje prikazuju s vremenske distance. Ratno okruženje nije predstavljalo samo temu scenarija nego je bilo i dio stvarnosti u kojoj su pojedini učesnici snimanja živjeli.
Posebno je izdvojio neobičan položaj pojedinih statista. Prema njegovim riječima, neki su dio vremena provodili na frontu, a zatim dolazili na filmski set. Takav raspored pokazuje koliko su ratne okolnosti bile neposredno prisutne u procesu nastanka filma.
“Velika razlika između tog filma i drugih filmova je jer je on sniman za vreme rata. Rat je još trajao. U ratovima i blizu tih linija, pogotovo građanskih ratova kada su linije blizu i sve je izmešano. Neki statisti su deo dana provodili na frontu, a deo na setu. Dolazili su 15 dana na set da se odmore, pa idu 15 dana na front. To je bilo ratno stanje – rat. Kad sad pogledam na taj film, nemam osećaj da sam učestvovao uopšte. Nekako daleko mi je to,”
— Nikola Pejaković, podkast „Analogija“
Njegov opis otkriva neuobičajene okolnosti u kojima su se pojedini ljudi nalazili. Prema Pejakovićevom sjećanju, neki statisti dolazili su na snimanje na petnaest dana, a zatim se na isti period vraćali na front. Za njih je učešće u filmu predstavljalo privremeni odmak od ratne svakodnevice, iako su snimali ostvarenje čija je tema bila upravo rat.
Takav spoj filmskog rada i stvarnog sukoba dodatno objašnjava zbog čega Pejaković danas svoje učešće doživljava kao nešto vremenski udaljeno. U izjavi je priznao da, kada se osvrne na film, gotovo nema osjećaj da je i sam učestvovao u njegovom nastanku. Time je opisao lični doživljaj prošlosti, bez pokušaja da detaljno objašnjava sve okolnosti tog osjećaja.
Njegovo sjećanje istovremeno podsjeća da snimanje ratnih filmova može imati sasvim drugačiju dimenziju kada se odvija u vrijeme samih sukoba. Filmska ekipa tada ne radi samo na rekonstrukciji prošlosti, već djeluje u okolnostima koje su još uvijek neizvjesne i koje mogu neposredno uticati na ljude uključene u produkciju.
Njegove riječi o ratnim traumama otvorile su i širu temu
Razgovor u podkastu nije se završio na okolnostima snimanja. Novinarku je zanimalo i kako Pejaković danas posmatra društveni odnos prema ratnim događajima devedesetih te smatra li da je od tog perioda napravljen značajan odmak. Njegov odgovor pokazao je da ovu temu povezuje s mnogo širim društvenim i historijskim pitanjima.
Pejaković je iznio stav da je ratna trauma i dalje duboka. Govorio je i o nekadašnjem konceptu bratstva i jedinstva, odnosima među narodima i političkom uređenju bivše države. Njegove ocjene predstavljaju lično tumačenje historijskih i društvenih procesa, a ne činjenice oko kojih postoji jedinstven pogled.
U tom dijelu razgovora posebno je govorio o načinu na koji ljudi danas pamte zajednički život u bivšoj Jugoslaviji. Prema njegovom mišljenju, nostalgija za tim periodom često je povezana s individualnim iskustvima, životnim standardom i okolnostima u kojima su pojedinci tada živjeli.
“Slabo smo se odmakli. To samo govori koliko je ta trauma duboka, ta laž koja je trajala tako dugo. To neko pretvaranje, bratstvo i jedinstvo, ta ljubav, to neko eksperimentisanje sa narodima, nacijama, pravljenjem nekih veštačkih konstrukcija, toga se treba čuvati u budućnosti, jer sada vidimo koliko to sve košta.
Ali ja razumem te ljude koji imaju tu neku nostalgiju i potrebu za takvim uređenjem. Verovatno su tada živeli bolje, ali moraju da znaju da su neki u tom periodu živeli mnogo gore.”
— Nikola Pejaković, podkast „Analogija“
Ovakve ocjene dotiču pitanja o kojima i danas postoje različiti stavovi. Iskustva života u nekadašnjoj Jugoslaviji nisu bila jednaka za sve stanovnike, a sjećanja na to razdoblje oblikovana su ličnim okolnostima, porodičnom historijom i političkim uvjerenjima. Zato se Pejakovićevo viđenje može razumjeti kao njegov lični osvrt na prošlost, ali ne i kao jedino moguće objašnjenje raspada zajedničke države ili uzroka ratnih sukoba.
Njegove izjave ipak pokazuju da film „Lepa sela lepo gore“ za njega nije samo završeni umjetnički projekat. Govoreći o snimanju, Pejaković se vraća i pitanjima kolektivnog pamćenja, nacionalnih odnosa i posljedica ratnih događaja. Ta povezanost filmskog iskustva i ličnog pogleda na historiju obilježila je njegovo gostovanje u podkastu.
Film se, s druge strane, može posmatrati iz različitih perspektiva. Neki gledaoci u njemu posebno prepoznaju prikaz ratnog apsurda, drugi naglašavaju odnos Milana i Halila, dok pojedine scene otvaraju pitanja o kolektivnoj odgovornosti, nacionalnim podjelama i razaranju civilnog života. Upravo zbog takve slojevitosti ovo ostvarenje ostalo je predmet razgovora i mnogo godina nakon nastanka.
VAŽAN DETALJ: Pejaković je istakao da je „Lepa sela lepo gore“ sniman dok je rat još trajao. Prema njegovom sjećanju, pojedini statisti naizmjenično su provodili vrijeme na frontu i filmskom setu, što je stvaralo neuobičajene okolnosti za rad na ovom ostvarenju.
Posebnu snagu filmskoj priči daje činjenica da se velika historijska tragedija prikazuje kroz odnose konkretnih ljudi. Milan i Halil nisu predstavljeni samo kroz svoju nacionalnu pripadnost, nego i kroz zajedničku prošlost. Njihove uspomene iz djetinjstva stoje nasuprot događajima koji su ih kasnije razdvojili, čime film pokazuje koliko rat može izmijeniti međuljudske odnose.
Motiv tunela dodatno povezuje prošlost i sadašnjost likova. Nekadašnje dječije predstave o nepoznatom i opasnom prostoru postaju gotovo bezazlene u poređenju s onim što likovi doživljavaju tokom rata. Takva simbolika omogućava da se film razumije i kao priča o gubitku nevinosti, ne samo pojedinaca nego i zajednice u kojoj su odrasli.
Pejakovićevo prisjećanje zato donosi dodatni pogled na ostvarenje koje publika uglavnom poznaje kroz njegove scene i replike. Iza gotovog filma nalazili su se ljudi koji su radili u vrijeme stvarnih ratnih dešavanja, a za pojedine učesnike, prema njegovom svjedočenju, snimanje je bilo neposredno povezano s boravkom na frontu.
Dok danas govori o ulozi Halila, Nikola Pejaković ne izdvaja prvenstveno glumačka dostignuća ili tehničke detalje produkcije. Njegovo sjećanje najviše je usmjereno na vrijeme u kojem je film nastajao i na dubinu posljedica koje su ratni događaji ostavili iza sebe. Upravo u tim okolnostima nalazi se jedan od razloga zbog kojih „Lepa sela lepo gore“ i dalje zauzima posebno mjesto u razgovorima o kinematografiji i ratnoj prošlosti prostora bivše Jugoslavije.
