Metalni lanac tog dana nije zveckao samo oko stabla stare šljive na kraju dvorišta zveckao je i kao simbol hladne ravnodušnosti koja se uvukla u srce čovjeka koji je zaboravio šta znači odanost. Goran je, tek što je sahranio oca Mitra, odlučio da zatvori jedno poglavlje života bez osvrtanja.
- Kuću i imanje prodao je ispod cijene, samo da bi što prije napustio selo i sve što ga je podsjećalo na skromno porijeklo. U njegovom novom, luksuznom terencu nije bilo mjesta za prošlost – a ponajmanje za starog psa koji je godinama bio sjenka njegovog oca.
Garov, dvanaestogodišnji mješanac prosijede njuške, stajao je pognute glave dok mu je lanac stezao vrat. Godinama je bio nerazdvojan od Mitra. Pratio ga je na njivu, čekao ga pred kućom i cvilio kraj kovčega kada je starac ispraćen na groblje. Cijelo selo je pamtilo taj prizor. Pas je tugovao iskreno, dok je sin razmišljao samo o prodaji imovine i odlasku.
- Kada je Goran krenuo prema automobilu, Garov je podigao šapu i pokušao poći za njim. U njegovim smeđim očima bila je nada da neće biti ostavljen. Ali umjesto pogleda razumijevanja, dočekala ga je gruba riječ i hladan zamah noge. Goran mu je ostavio tek nekoliko starih granula i pola metra lanca – nedovoljno da pronađe zaklon, nedovoljno da preživi zimu koja je već pokazivala zube. Bez kućice, bez deke, bez topline. Samo goli mraz i napuštenost.
Tri mjeseca kasnije, planine su bile okovane ledom. Temperature su padale duboko ispod nule, a vjetar je nosio snijeg preko uskih planinskih puteva. Goran se vraćao sa poslovnog puta, vozeći brzo i nervozno. Ignorisao je upozorenja o poledici, uvjeren da kontrolira situaciju kao što je mislio da kontrolira vlastiti život. U jednom oštrom zavoju automobil je izgubio prijanjanje. Kočnica je bila instinktivna, ali pogrešna odluka. Vozilo je proklizalo, probilo zaštitnu ogradu i sunovratilo se niz strmu padinu.
- Pad je bio brutalan. Terenac se prevrtao niz zaleđenu kosinu, dok nije udario u stijenu na dnu provalije. Kada je Goran došao svijesti, osjetio je miris goriva i bol koji mu je parao grudi. Noge su mu bile prikliještene, a vrata zgužvana. Telefon je nestao negdje u snijegu. Bio je sam, zarobljen u mraku i tišini planine.
Satima je dozivao pomoć. Glas mu je odjekivao, ali nije bilo odgovora. Snijeg je kroz razbijeno staklo padao po njegovom licu. Hladnoća je postajala sve dublja, prodornija. Prsti su mu utrnuli, dah se usporavao. Hipotermija je polako gasila njegovu svijest, a misao da će umrijeti napušten u provaliji počela je poprimati stvarni oblik.
- U trenucima kada je mrak počeo prekrivati njegov pogled, začuo je škripanje snijega. Isprva je pomislio da mu se pričinjava. Ali kroz slomljeno staklo nazirao je siluetu. Mršava, izgladnjela životinja, koja je hramala i kretala se oprezno prema olupini.
- Kada se približila, Goran je ugledao poznate oči. Garov.Pas je bio neprepoznatljiv. Rebra su mu se jasno ocrtavala ispod prorijeđene dlake, a komad starog metalnog lanca još je visio oko vrata. Očito se nekako otrgnuo i mjesecima preživljavao u planini, hraneći se otpacima i onim što je mogao pronaći pod snijegom. Uprkos svemu, došao je do čovjeka koji ga je ostavio da umre.
U očaju i stidu, Goran je pokušao da ga otjera. Govorio je da ne zaslužuje njegovu blizinu. Ali pas nije otišao. Njegov instinkt, oblikovan godinama ljubavi prema Mitru, bio je jači od bola i gladi. Garov se provukao kroz razbijeno staklo, ne obazirući se na krhotine koje su mu rezale šape, i sklupčao se na Goranovim grudima.
- Njegovo tijelo, iako iscrpljeno, zračilo je toplinom. Položio je glavu pod Goranovu bradu, grijući mu vrat i grudi. Tokom cijele noći ostao je nepomičan, kao živi štit od smrtonosne hladnoće. Svaki put kada bi Goran tonuo u nesvijest, pas bi ga liznuo po licu, kao da ga vraća u život.
Prema podacima koje je objavio Klix.ba, u zimskim mjesecima na području Bosne i Hercegovine bilježi se više slučajeva hipotermije izazvane saobraćajnim nesrećama na planinskim putevima, a preživljavanje često zavisi od brzine reakcije i bilo kakvog izvora topline.
- Slično tome, kako navodi Avaz.ba, Gorska služba spašavanja redovno apeluje na vozače da ne potcjenjuju poledicu i niske temperature, jer i najmanja greška može završiti kobno.Upravo su pripadnici Gorske službe spašavanja, o čemu je izvještavao i N1 Bosna i Hercegovina, narednog jutra stigli do olupine. Spustili su se konopcima niz provaliju i zatekli prizor koji ih je ostavio bez riječi.
Goran je bio živ. Teško povrijeđen, promrzao, ali živ. Na njegovim grudima ležao je Garov.Kada su pokušali pomjeriti psa, shvatili su da se ne miče. Njegovo tijelo bilo je ukočeno, a disanje je prestalo prije svitanja. Dao je posljednju toplinu svog iscrpljenog tijela da bi spasio čovjeka koji ga je osudio na smrt.Kada je Goran shvatio da pas više ne diše, iz njega je izbio krik koji je parao jutarnju tišinu planine. Nisu ga boljela slomljena rebra koliko ga je boljela spoznaja šta je učinio. Krivica je bila teža od svake fizičke povrede.
Mjesec dana kasnije, sjedio je u invalidskim kolicima na seoskom groblju. Pored očevog spomenika nalazila se mala, svježa humka. Goran je položio ruku na zemlju i dugo šutio. Nekada najbogatiji i najarogantniji čovjek u gradu sada je živio povučeno, noseći teret koji nije mogao podijeliti ni sa kim.Svake noći sanjao je zvuk lanca kako udara o stablo šljive. Taj zvuk postao je podsjetnik na izdaju, pokajanje i oprost koji je došao prekasno. Oprost koji mu nijedan čovjek nije mogao dati, ali koji mu je jedan pas, bez riječi i bez uslova, poklonio svojim životom.
