Baka mi je bila jedini oslonac u životu. Moji roditelji su poginuli dok sam bila mala, a ona je preuzela svu odgovornost za mene.
- Baka je imala sedamdeset godina, a još je radila kao kuharica u školskoj kuhinji. Svaki dan je dijelila obroke djeci, a mi smo živjeli u siromaštvu, ali ljubav između nas bila je neizmjerna.
Baka je bila jednostavna žena. Svima je bila poznata, jer je svakog učenika poznavala po imenu. Nikada nije gledala u novac, već je svom poslu pristupala s ljubavlju. Njeno srce bilo je veće od svega što je imala.
- Iako je bila iscrpljena od svakodnevnog rada, nikada nije odustajala. Međutim, školska djeca nisu gledala na nju s poštovanjem. Rugali su joj se zbog njene starinske kecelje, ismijavali su njen nježni glas i zvali je “glupa kuharica”. I sve to nije bilo dovoljno da je pokoleba. Iako je sumnjala u vrijednost svojih postupaka, nikada nije gubila osmijeh.
Nikada joj nisam rekla koliko me to povređuje, jer nisam željela da ona osjeća još jedan teret. Vjerovala sam da ćemo imati vremena. No, sudbina je odlučila drugačije. Samo nekoliko dana prije moje mature, baka je preminula. Svijest o tome kako će to utjecati na moj život, nije bila ništa manje strašna od same bolesti koja ju je uzela. Svi su mi govorili da mogu preskočiti ceremoniju, no ona je o tom danu sanjala godinama.
- Baka mi nije samo bila zaštita i ljubav, ona je bila moj simbol borbe i hrabrosti. Stajala sam pred publikom na maturi, suzdržavajući suze. Zamišljala sam njeno lice, to toplo lice koje je uvijek bilo tamo kad sam je trebala. Moj govor nije bio dug, ali morao je biti iskren. Započela sam pričajući o baki, ženi koja me podigla kada nisam imala nikoga. Rečeno je sve ono što su svi zaboravili – koliko je ona dala i koliko su svi zaboravili. Gledala sam lica koja su godinama ignorirala njene napore, i tada sam odlučila da ću sada reći istinu.
Možda nisam imala prošlost u kojoj je postojala puno sreće i bogatstva, ali imali smo svoju ljubav i poštovanje. Rekla sam da je baka dala obroke djeci svakog dana, čak i kad je bila umorna, bolesna i iscrpljena. To je bio njen ponos. Taj posao koji je mnogima izgledao beznačajno, za nas je imao neizmjernu vrijednost. Svi oni koji su se rugali, sada su shvatili da je baka bila ta koja je hranila i fizički i ljudski cijelu zajednicu.
- Izgovorila sam tada rečenicu koja mi je bila najvažnija – da je moja baka poslužila hiljade ručkova toj školi, a ja sam tada tu, kako bih poslužila istinu koju niko nije želio da proguta. Nisam je vikala, samo sam izgovorila tiho. I dok je sve bilo tiho, ja sam znala da je to bila njena borba, kao i moja. Ni na kraju nisam tražila aplauz, jer nisam bila tamo zbog toga. Samo sam željela da ostavim istinu u toj prostoriji, makar na trenutak. I onda je uslijedio prvi pljesak, zatim još jedan, a ubrzo se cijela sala digla na noge.
Nakon ceremonije prišao mi je jedan profesor, koji je rekao da će škola pokrenuti fond u bakino ime. Oduvijek je bila skromna, nikada nije tražila priznanje, a sada je, barem na neki način, dobila ono što je zaslužila. Iako nikada nije tražila ništa, ona je sada bila cijenjena, iako prekasno. Ostatak večeri prošao je u tihom miru, punom sjećanja na nju. Baka nije bila samo osoba koja je kuhala. Ona je bila simbol nečega puno većeg – bila je pokazatelj onoga što znači davati.
Kad pomislim na maturu, ne sjećam se toliko diplome, niti haljine, koliko se sjećam one tišine. Tišine u kojoj su ljudi prvi put slušali. I sada znam, ona je tada bila tu, više nego ikada. Naučila me da ljubaznost nije slabost, da pravi ljudski kvalitet dolazi iz odnosa prema drugima, i da istina, kad je izgovorena mirno, ima najveću snagu. U tom trenutku, cijela sala je diplomirala, a moja baka bila je ta koja je ostavila najveći utisak.
