Imala je tek 22 godine, radila je kao novinarka i iza sebe već nosila iskustvo ratnog progona, ali Ženi Lebl nije mogla pretpostaviti da će joj jedna prepričana šala obilježiti naredne godine života. U atmosferi političkog straha poslijeratne Jugoslavije, nekoliko riječi izgovorenih u redakciji pretvorilo se u optužbu, hapšenje i put kroz zatvore koji je završio na Golom otoku.
Priča o Ženi Lebl danas djeluje gotovo nevjerovatno upravo zato što je povod za njen progon bio naizgled bezazlen. Mlada novinarka prepričala je kolegama vic vezan za Josipa Broza Tita i tada popularnu pjesmu „Druže Tito, ljubičice bela“. U političkom sistemu u kojem se svaka sumnja u lojalnost mogla tumačiti kao ozbiljno neprijateljstvo prema državi, granica između privatne šale i političkog prestupa bila je izuzetno tanka.
Lebl je u to vrijeme radila u uglednoj novinskoj redakciji i, prema kasnijim zapisima o njenoj sudbini, nije imala namjeru da šalom poziva na bilo kakav politički otpor. Ipak, ono što je izgovoreno među kolegama nije ostalo u redakciji. Istog dana pokrenut je mehanizam koji će njen dotadašnji život potpuno prekinuti.
Kako je kasnije navedeno u tekstu Politike, lista u kojem je i sama radila, po nju su došla dvojica pripadnika UDB-e. Problem za tadašnje vlasti nije predstavljalo samo to što je vic prenijela dalje. Na teret joj je stavljeno i to što nije prijavila osobu od koje ga je prethodno čula, jer je i samo neprijavljivanje navodnog „narodnog neprijatelja“ moglo biti posmatrano kao politički prestup.
Od redakcije do zatvora zbog nekoliko izgovorenih riječi
Hapšenje nije bilo početak kratkog ispitivanja nakon kojeg bi se mogla vratiti poslu. Naprotiv, za Ženi Lebl počeo je period premještanja između nekih od najpoznatijih zatvora i logora tadašnje Jugoslavije. U njenoj biografiji navode se Glavnjača, Ramski rit, Zabela, Grgur i, na kraju, Goli otok.
Od aprila 1949. do oktobra 1951. godine njena svakodnevica bila je obilježena zatvorskim režimom, ispitivanjima i zahtjevima da prihvati krivicu. Prema tekstovima koji su kasnije opisivali njen slučaj, od nje se očekivalo da prizna političku grešku i promijeni stav. Ona, međutim, nije pristajala da se izjasni na način koji se od nje zahtijevao.
POZADINA DOGAĐAJA
Ženi Lebl je i prije ovog hapšenja prošla kroz iskustvo progona. Bila je Beograđanka jevrejskog porijekla, a tokom Drugog svjetskog rata bila je hapšena i odvedena na prinudni rad u Njemačku. Kraj rata zato za nju nije značio i kraj straha: svega nekoliko godina kasnije našla se ponovo iza zatvorskih zidova, ovoga puta u državi u kojoj je nakon rata pokušavala izgraditi profesionalni i privatni život.
Upravo taj dio njene životne priče daje dodatnu težinu događajima koji su uslijedili. Nakon ratnog stradanja i progona, Lebl je započela novinarsku karijeru vjerujući da pripada generaciji koja će život graditi u mirnijim okolnostima. Umjesto toga, ponovo je bila izložena sistemu u kojem su sumnja i ideološka podobnost imale neposredne posljedice po pojedinca.
Goli otok u javnom sjećanju dugo je bio prvenstveno povezivan sa sudbinama muškaraca. Međutim, tamo su zatvarane i žene, a svjedočenja bivših zatočenica kasnije su otvorila prostor za razgovor o iskustvu koje je decenijama bilo gotovo potisnuto iz šire javnosti.
Žene na Golom otoku i metode psihičkog slamanja
Prema svjedočenjima koja su objavljivana nakon otvaranja tema o političkim zatvorenicima, zatvorenice su bile izložene izuzetno teškim životnim uslovima, fizičkom iscrpljivanju i psihološkom pritisku. Žega, nedostatak vode, glad i stalno ponižavanje činili su dio svakodnevice. Takvi uslovi ostavljali su posljedice koje nisu nestajale izlaskom iz logora.
Lebl je svoja iskustva mnogo kasnije pretočila u pisanu formu. Posebno je opisivala žeđ, osjećaj nemoći i paradoks boravka na ostrvu okruženom morem, dok je pitke vode bilo malo. U jednom od zapisa sažela je takvo iskustvo u svega nekoliko riječi.
„Samo žedni znaju ceniti vodu.“
— Ženi Lebl
U njenim zapisima fizičko propadanje zatvorenica nije predstavljeno samo kroz apstraktne opise patnje. Pisala je o djevojkama koje su u kratkom vremenu izgledale mnogo starije, o gubitku zuba, narušenom zdravlju i osjećaju da im se briše dotadašnji identitet. Takve posljedice nisu bile ograničene na period proveden iza žice.
Prema pisanju portala Stil, posebno težak oblik pritiska predstavljale su informacije koje su zatvorenice dobijale o svojim porodicama. Govoreno im je da su ih se najbliži odrekli, da su za njih postale neprijatelji i da se po izlasku neće imati kome vratiti. Takva poruka bila je usmjerena na jedan od najosjetljivijih elemenata ljudske izdržljivosti – osjećaj da osoba i dalje negdje pripada.
Psihološki pritisak time je izlazio izvan fizičkih granica zatvora. Zatvorenik nije trebalo samo da bude izolovan od društva nego i da povjeruje da je veza sa prethodnim životom prekinuta. Za mnoge ljude koji su prošli kroz takav sistem upravo je povratak svakodnevnom životu bio novi, drugačiji oblik borbe.
Za Ženi Lebl izlazak iz logora nije značio jednostavan povratak u život koji je imala prije hapšenja. Nakon zatvora izbrisana je iz Udruženja novinara, a njeno ime praktično je nestalo iz javnog i profesionalnog prostora u kojem je do hapšenja gradila karijeru.
Knjiga koja je vratila glas godinama potiskivanoj priči
Dugo nakon puštanja na slobodu Ženi Lebl nije javno govorila o svemu što je prošla. Takva tišina nije bila neobična među bivšim političkim zatvorenicima. Strah od posljedica, stigma i iskustvo života u sistemu u kojem se o pojedinim temama nije otvoreno govorilo učinili su da mnoga svjedočenja ostanu privatna desetljećima.
Tek nakon raspada Jugoslavije Lebl je svoje iskustvo detaljnije oblikovala u knjigu „Ljubičica bela“. Naslov je predstavljao direktnu i gorku vezu sa pjesmom oko koje se nekada vrtjela šala što joj je promijenila život. Ono što je nekada bilo dio optužbe postalo je naslov njenog svjedočanstva.
Knjiga je objavljena u Izraelu, gdje je Ženi Lebl kasnije živjela, i postala je bestseler. Time je priča koja je godinama bila skrajnuta dobila čitaoce daleko izvan prostora bivše Jugoslavije. Njene riječi više nisu bile predmet ispitivanja, već dokument jednog vremena iz perspektive osobe koja ga je neposredno preživjela.
Lebl je u Izraelu ostala do smrti 2009. godine. Iako se njen život nastavio daleko od mjesta na kojima su se dogodili događaji iz mladosti, sjećanje na zatvaranje i iskustvo Golog otoka postali su važan dio njenog javnog nasljeđa.
ŠIRA SLIKA
Priča Ženi Lebl predstavlja i podsjetnik na sudbine žena političkih zatvorenica čija su iskustva dugo ostajala manje vidljiva u javnom sjećanju. Lična svjedočenja poput njenog omogućila su da se represija ne posmatra samo kroz institucije, datume i političke odluke, nego i kroz konkretne posljedice koje su takve odluke ostavljale na živote pojedinaca.
Naknadno interesovanje za njenu biografiju pokazalo je koliko se odnos prema prošlosti može mijenjati s vremenske distance. Ono o čemu se nekada govorilo šapatom kasnije je postalo predmet novinskih tekstova, knjiga, istraživanja i javnih rasprava. Kako su pisali i autori portala Danas, njena sudbina ostala je jedno od svjedočanstava vremena u kojem je politička sumnja mogla odrediti čitav život pojedinca.
Zašto se priča o Ženi Lebl pamti i decenijama kasnije
Snaga ove biografije nije samo u neobičnom povodu za hapšenje. Ona pokazuje šta se može dogoditi kada politički sistem počne da tumači privatni govor kao dokaz neprijateljstva i kada od pojedinca zahtijeva ne samo poslušnost nego i prijavljivanje drugih. U takvom okruženju nekoliko rečenica izgovorenih bez ozbiljne namjere može dobiti posljedice koje osoba nije mogla ni zamisliti.
Za Ženi Lebl posljedice nisu završile posljednjim danom zatvora. Gubitak profesionalnog statusa, udaljavanje iz javnosti i dugogodišnja šutnja bili su nastavak iskustva koje je počelo u redakciji kada je imala svega 22 godine. Mladost koja je trebalo da bude posvećena novinarstvu obilježena je zatvorima, političkom etiketom i borbom da sačuva vlastito viđenje događaja.
Ipak, činjenica da je kasnije zapisala ono što je doživjela promijenila je završetak njene priče. Sistem koji ju je nekada pokušao ukloniti iz javnog prostora nije uspio ukloniti i njeno svjedočanstvo. Knjiga i kasniji tekstovi o njenom životu omogućili su da iskustvo jedne mlade novinarke postane dio šireg pamćenja političke represije u poslijeratnoj Jugoslaviji.
Zbog toga se ime Ženi Lebl danas ne vezuje samo za vic koji je, prema zapisima o njenom slučaju, pokrenuo lanac događaja. Ono se vezuje i za pitanje slobode govora, odgovornosti države prema pojedincu i prava žrtava da vlastito iskustvo sačuvaju od zaborava. Njena priča ostala je upozorenje koliko lako nekoliko riječi može postati opasno kada se izgovaraju u vremenu u kojem se od ljudi očekuje potpuna politička poslušnost.
Decenije su bile potrebne da ono što je dugo ostajalo na margini postane dostupno široj javnosti. Upravo kroz takva svjedočenja istorija dobija ljudsko lice: iza naziva zatvora, političkih sukoba i ideoloških obračuna nalazili su se konkretni ljudi, njihove porodice, izgubljene godine i pokušaji da nakon svega ponovo izgrade život.
