Dok većina putnika prije odlaska u inostranstvo mora provjeriti važenje pasoša, vizna pravila i uslove ulaska u drugu državu, postoje tri osobe za koje uobičajena pravila o posjedovanju pasoša ne važe. Riječ je o britanskom kralju Charlesu III, japanskom caru Naruhitu i carici Masako, čiji položaj donosi izuzetke kakve nemaju ni ostali članovi njihovih porodica.
Pasoš je za milijarde ljudi jedna od najvažnijih stvari prilikom pripreme putovanja. Bez njega se, osim u slučajevima kada međunarodni sporazumi dozvoljavaju prelazak granice sa ličnom kartom ili drugim dokumentom, u većinu država jednostavno ne može ući. Njime se potvrđuju identitet i državljanstvo putnika, dok granične službe na osnovu podataka iz dokumenta provjeravaju ima li osoba pravo da pređe granicu.
Zbog toga su rok važenja pasoša, slobodne stranice, vize i pravila pojedinih zemalja sastavni dio gotovo svakog međunarodnog putovanja. Međutim, na samom vrhu dvije monarhije postoji veoma uzak krug ljudi kojima takav dokument nije potreban. Posebno je zanimljivo što se ta pogodnost ne prenosi automatski na djecu, nasljednike ili druge članove njihovih porodica.
Prema tekstu koji je objavio Mondo, trenutno su na toj kratkoj listi samo tri osobe. Razlozi zbog kojih ne koriste pasoše nisu isti u Velikoj Britaniji i Japanu, ali su u oba slučaja povezani sa njihovim ustavnim i institucionalnim položajem.
POZADINA DOGAĐAJA
Pasoš nije samo dokument sa fotografijom. U međunarodnom saobraćaju on predstavlja potvrdu države o identitetu i državljanstvu osobe koja ga nosi, a kroz njega se drugim državama formalno omogućava da provjere pravo putnika na ulazak, boravak i povratak u matičnu zemlju.
Zašto britanski kralj nema pasoš
Najpoznatiji primjer ove neobične privilegije dugo je bila kraljica Elizabeta II. Iako je tokom višedecenijske vladavine putovala širom svijeta, pasoš joj nakon dolaska na prijesto nije bio potreban. Dok je bila princeza, putne isprave su joj bile potrebne kao i drugim članovima kraljevske porodice, ali se situacija promijenila kada je postala britanski monarh.
Razlog se nalazi u načinu na koji se britanski pasoši formalno izdaju. Dokumenti se izdaju u ime vladajućeg monarha, pa bi bilo nelogično da osoba koja predstavlja autoritet pod kojim se pasoš izdaje istovremeno sama sebi izdaje tu istu vrstu dokumenta. Zbog toga se pravilo odnosi isključivo na aktuelnog suverena.
Nakon smrti kraljice Elizabete II ta posebnost prešla je na kralja Charlesa III. On je danas jedini član britanske kraljevske porodice kojem za međunarodna putovanja nije potreban britanski pasoš. Njegova supruga, kraljica Camilla, kao i princ William, Catherine i ostali članovi porodice, moraju imati odgovarajuće putne dokumente.
„slobodan prolaz bez dozvole ili prepreka“
— formulacija navedena u britanskom pasošu
U unutrašnjem dijelu britanskog pasoša nalazi se formalni zahtjev državnog sekretara Njegovog Veličanstva kojim se od nadležnih vlasti drugih država traži da njegovom nosiocu omoguće nesmetan prolaz i potrebnu zaštitu. Upravo je ta formulacija važna za razumijevanje zašto kralju takav dokument nije potreban: zahtjev se izdaje u njegovo ime.
To, međutim, ne znači da kralj jednostavno dolazi na aerodrom i prolazi kroz sve procedure kao osoba bez ikakve identifikacije. Državne i diplomatske službe unaprijed organizuju njegova putovanja, a zemlje domaćini imaju zvanične informacije o njegovom dolasku. Izuzetak se odnosi na neposjedovanje pasoša, a ne na odsustvo državnog protokola.
Sličan princip postojao je i tokom vladavine Elizabete II. Ona je, osim što nije morala imati pasoš, bila poznata i po tome što nije posjedovala standardnu vozačku dozvolu, iako je godinama sama vozila automobile na kraljevskim imanjima. Ti izuzeci proizlazili su upravo iz njenog položaja britanskog suverena.
Japanski car i carica imaju drugačiji izuzetak
Preostale dvije osobe na listi ne dolaze iz neke druge evropske kraljevske porodice, već iz Japana. Japanski car Naruhito i njegova supruga, carica Masako, takođe ne koriste obične pasoše prilikom zvaničnih međunarodnih putovanja.
Ovaj izuzetak zasniva se na odluci japanskog Ministarstva spoljnih poslova iz 1971. godine. Prema navodima iz izvornog teksta, tada je formalno zauzet stav da bi bilo neprikladno da car posjeduje običan pasoš i da prolazi kroz standardne imigracione i vizne procedure na isti način kao obični građani.
Ključna razlika u odnosu na većinu putnika jeste u tome što japanske vlasti prije carskog putovanja unaprijed obavještavaju državu domaćina, dok se po dolasku umjesto standardnog pasoša koristi odgovarajuća ministarska dokumentacija.
Praksa je povezana i sa specifičnom ustavnom ulogom japanskog cara. Ustav Japana, koji je na snazi od 1947. godine, cara definiše kao simbol države i jedinstva naroda. Njegov položaj zato se razlikuje i od običnog građanina i od političkog šefa države kakav postoji u republikama ili pojedinim drugim monarhijama.
„simbol države i jedinstva naroda; on svoj položaj crpi iz volje naroda, u kome leži državna moć“
— formulacija iz japanskog ustavnog okvira navedena u izvornom tekstu
Car nema političku vlast u klasičnom smislu i ne određuje politiku zemlje. Njegove aktivnosti prvenstveno imaju ceremonijalni, reprezentativni i simbolički karakter. Upravo iz takvog položaja izvedena su i posebna pravila kada je riječ o njegovom putovanju u inostranstvo.
Isto pravilo odnosi se i na caricu Masako. Kada carski par odlazi u zvaničnu posjetu drugoj zemlji, njihovo putovanje nije organizovano kroz isti sistem kao putovanje običnog državljanina Japana. Nadležne institucije unaprijed razmjenjuju diplomatske informacije sa zemljom domaćinom, pa se identitet i status carskog para potvrđuju kroz službene kanale.
Važno je naglasiti da ovakav status ne znači da čitava japanska carska porodica može putovati bez dokumenata. Izuzetak je vezan za cara i caricu, dok drugi članovi porodice podliježu pravilima koja se na njih odnose u skladu sa njihovim položajem.
Privilegija koja pripada položaju, a ne porodici
Kada se govori o kraljevima, carevima i drugim članovima vladarskih porodica, lako je pretpostaviti da svi uživaju ista pravila prilikom međunarodnih putovanja. U praksi to nije tako. Većina prinčeva, princeza, kraljica supruga i drugih članova monarhija mora imati pasoš, čak i kada putuju u okviru zvaničnih državnih posjeta.
To posebno pokazuje britanski primjer. Činjenica da kralju Charlesu III pasoš nije potreban ne oslobađa iste obaveze princa Williama, iako je on nasljednik prijestola. Sve dok ne postane suveren, na njega se ne primjenjuje isto pravilo. Na taj način privilegija nije porodično pravo, nego posljedica konkretne ustavne funkcije.
Slična logika primjenjuje se i u Japanu. Poseban međunarodni tretman carskog para ne znači da svaka osoba koja pripada carskoj porodici automatski može prelaziti državne granice bez uobičajene dokumentacije.
ŠIRA SLIKA
Ovi izuzeci pokazuju koliko pasoš nije samo administrativni dokument pojedinca nego i instrument države. Kada osoba sama predstavlja ustavni autoritet pod kojim se dokument izdaje ili ima posebno definisan simbolički status, pravni sistem može predvidjeti drugačiji način međunarodne identifikacije.
Za sve ostale putnike pravila su mnogo poznatija. Prije odlaska u drugu državu potrebno je provjeriti da li je pasoš važeći i koliko dugo mora važiti nakon planiranog datuma povratka. Pojedine zemlje traže da dokument važi još tri ili šest mjeseci, dok druge imaju drugačije uslove.
Postoje i regionalni sporazumi zahvaljujući kojima državljani određenih zemalja mogu prelaziti pojedine granice samo uz biometrijsku ličnu kartu. Međutim, takva mogućnost zavisi od državljanstva putnika i zemlje u koju se putuje, a ne predstavlja opšti izuzetak od pasoškog sistema.
Zbog toga je razlika između običnog putnika i pomenuto troje ljudi velika. Dok se većina putnika mora baviti rokovima važenja dokumenata, terminima za izdavanje novih pasoša i pravilima graničnih službi, britanski kralj i japanski carski par oslanjaju se na poseban državni i diplomatski protokol.
Tri izuzetka među milijardama putnika
Prema procjenama Ujedinjenih nacija navedenim u izvornom tekstu, na planeti živi više od 8,3 milijarde ljudi. U tom ogromnom broju samo nekoliko ustavnih funkcija dolazi sa ovako neobičnim pravilima putovanja, što objašnjava zašto priča o osobama bez pasoša privlači toliko pažnje.
Ipak, izraz da te osobe „putuju bez pasoša“ ne treba shvatiti kao mogućnost da se kreću između država bez ikakve kontrole ili najave. Njihova putovanja predstavljaju zvanične državne događaje koji uključuju diplomatske kanale, bezbjednosne protokole i prethodne dogovore sa zemljama domaćinima.
Razlika je samo u tome što im za potvrđivanje statusa nije potreban isti dokument koji koristi gotovo svaki drugi međunarodni putnik. Kod britanskog kralja razlog leži u činjenici da se pasoši izdaju u ime monarha, dok se u Japanu status cara i carice uređuje posebnim institucionalnim pravilima i diplomatskom praksom.
Zato putnici koji ne pripadaju ovom veoma uskom krugu ipak treba da se drže mnogo praktičnijeg pravila: prije puta provjeriti dokumente, uslove ulaska u odredišnu zemlju i datum isteka pasoša. Kralju Charlesu III, caru Naruhitu i carici Masako taj korak nije potreban, ali za gotovo sve ostale on ostaje nezaobilazan dio svakog putovanja preko granice.
