Dok su se njeni vršnjaci pripremali za matursko veče, Ellen je prolazila kroz sasvim drugačiju životnu borbu i učila kako ponovo biti samostalna u invalidskim kolicima. Kada je odlučila da ipak ode na maturu, činilo se da će joj školski prijatelji pomoći da ponovo osjeti pripadnost generaciji. Međutim, dio roditelja koji je učestvovao u organizaciji smatrao je da bi njeno učešće pokvarilo unaprijed pripremljenu koreografiju. Ono što se zatim dogodilo promijenilo je cijelu večer.
Mjeseci prije mature za Ellen nisu izgledali kao bezbrižno odbrojavanje do jedne od najvažnijih školskih večeri. Dok su druge djevojke razmišljale o haljinama, frizurama i plesnim koracima, ona je učila kako da se prebaci u invalidska kolica bez pomoći i kako da prihvati svakodnevicu koja se nakon nesreće potpuno promijenila. Njena majka u jednom trenutku je čak pomislila da Ellen neće željeti ni da prisustvuje maturi, jer joj je sama pomisao na događaj pun ljudi, muzike i plesa mogla samo dodatno naglasiti ono što više nije mogla raditi kao prije.
Sve se počelo mijenjati kada se pojavio Zach, njen najbolji prijatelj iz djetinjstva. Nije joj pokušavao objašnjavati da će sve biti isto kao nekada niti je umanjivao ono kroz šta prolazi. Jednostavno joj je dao do znanja da ne planira ići na maturu bez nje i da će, ako se odluči pojaviti, ostati uz nju tokom cijele večeri. Prema riječima njene majke, upravo tada je prvi put nakon mnogo mjeseci na Elleninom licu ponovo vidjela pravi osmijeh.
Odluka da ode na maturu bila je za Ellen mnogo više od izbora haljine i izlaska s prijateljima. Za nju je predstavljala pokušaj povratka među vršnjake i prvi ozbiljniji korak prema životu koji je nakon nesreće počela graditi iznova. Međutim, upravo u trenutku kada se ponovo počela radovati nečemu, pojavila se prepreka koju nije očekivala.
Problem nije bio ples, već spremnost odraslih da nešto promijene
Završni ples maturanata bio je već pripremljen i zamišljen tako da u njemu učestvuje cijela generacija. Kako bi Ellen mogla biti uključena, bilo je potrebno samo nekoliko manjih izmjena koreografije. Direktor škole odmah je podržao takvu mogućnost, smatrajući da djevojka treba ravnopravno učestvovati sa svojim školskim prijateljima.
Dio roditelja uključenih u organizaciju, međutim, nije dijelio njegovo mišljenje. Prema priči, smatrali su da bi svaka promjena mogla narušiti uvježbani nastup i izgled događaja. Pojavio se prijedlog da Ellen tokom završnog plesa jednostavno bude u publici i posmatra vršnjake, umjesto da bude dio koreografije.
POZADINA DOGAĐAJA
Ellen se nakon nesreće kretala u invalidskim kolicima i tek je ponovo gradila samostalnost i samopouzdanje. Završni maturski ples bio je pripremljen prije nego što je potvrđeno da će učestvovati, pa je za njeno uključivanje bilo potrebno prilagoditi dio koreografije. Direktor škole takvu ideju je podržao, dok se dio roditelja protivio izmjenama.
Najbolnije je bilo to što Ellen nije znala za raspravu koja se vodila u pozadini. Dok je birala haljinu i razmišljala o večeri koju je počela doživljavati kao priliku da se ponovo osjeti dijelom razreda, odrasli su raspravljali o tome da li bi njena kolica mogla narušiti izgled završnog nastupa.
Njena majka pokušavala je sve držati pod kontrolom kako Ellen ne bi osjetila dodatni pritisak. Na dan mature posmatrala ju je kako se dugo sprema pred ogledalom, pažljivo uređuje kosu i namješta haljinu. Kada ju je kćerka pitala izgleda li lijepo, majka je, prema vlastitom opisu, jedva zadržala suze jer u tom trenutku nije vidjela invalidska kolica, već djevojku koja je nakon veoma teškog perioda ponovo željela uživati u nečemu običnom i važnom.
Dolaskom u salu napetost je postala očiglednija. Nekoliko roditelja stajalo je kod ulaza, razgovaralo tiho i pogledavalo prema Ellen. Njena majka čula je komentar jedne žene koja je rekla da će fotografije izgledati drugačije nego što je bilo planirano. Prije nego što je stigla reagovati, prišao im je direktor škole, srdačno pozdravio Ellen i lično je odveo do ostalih maturanata.
Jedna primjedba pred svima promijenila je atmosferu
Neposredno prije završnog programa jedna od majki koja je učestvovala u organizaciji zatražila je riječ. Predložila je da Ellen ostane sa strane tokom plesa kako se koreografija ne bi remetila. Nekoliko prisutnih roditelja podržalo je taj stav, a rasprava koja se ranije odvijala van Elleninog znanja odjednom je postala javna.
Tada se uključio Zach. Nije vikao niti se svađao s roditeljima. Mirno je objasnio da koreografija ne može biti važnija od osobe i podsjetio da matura nije takmičenje za savršenu fotografiju, nego proslava učenika koji su zajedno završili školovanje.
Presudan trenutak nije došao od organizatora, već od samih maturanata. Nakon Zachovog obraćanja učenici su počeli prilaziti Ellen i poručivati da im nekoliko izmijenjenih plesnih koraka ne predstavlja problem ako će zahvaljujući tome cijela generacija učestvovati zajedno.
Reakcija učenika bila je brza. Jedan za drugim počeli su prilaziti Ellen i jasno pokazivati da ne žele ples u kojem bi njihova školska prijateljica bila izdvojena. Umjesto da raspravljaju o tome koliko će izmjene biti komplikovane, prihvatili su da je nekoliko prilagođenih pokreta mala cijena za to da niko ne bude izostavljen.
U pomoć su se uključili i nastavnici. Za manje od dvadeset minuta napravljene su manje korekcije tako da Ellen može ravnopravno biti dio završnog nastupa. Promijenjeni su pojedini položaji i kretanja, ali je osnovni izgled koreografije ostao očuvan. Time se pokazalo da prepreka nije bila tehničke prirode koliko pitanje spremnosti da se plan prilagodi stvarnoj situaciji.
Roditelji koji su se prethodno protivili promjenama tada su se našli pred potpuno drugačijom situacijom. Više nisu razgovarali samo sa jednom majkom, djevojkom ili direktorom škole. Nasuprot njihovoj ideji stajala je gotovo cijela generacija učenika koja nije željela prihvatiti da Ellen bude posmatrač na vlastitoj maturi.
Završni ples izgledao je drugačije od prvobitnog plana
Kada je muzika počela, Ellen se nalazila među ostalim maturantima, a Zach je bio uz nju. Učenici su izveli prilagođenu verziju plesa tako prirodno da, prema opisu njene majke, više nije bilo važno ko stoji, a ko sjedi. Svako je imao svoju ulogu u koreografiji i cijeli nastup djelovao je skladno.
Poseban trenutak uslijedio je kada su maturanti formirali krug oko Ellen, a zatim se zajedno okrenuli prema publici. Ono što je dio roditelja ranije predstavljao kao kompromis ili estetski problem na kraju je postalo centralni dio nastupa. Prema priči, upravo taj trenutak ostavio je najjači utisak na publiku.
ŠIRA SLIKA
Ono što je u početku predstavljeno kao problem koreografije riješeno je za manje od dvadeset minuta kada su učenici i nastavnici odlučili da pronađu način da Ellen učestvuje. Čitava situacija pokazala je koliko se prepreke ponekad stvaraju zbog insistiranja na unaprijed zamišljenoj formi, a ne zato što prilagođavanje zaista nije moguće.
Kada je muzika završila, uslijedio je dug aplauz. Publika je ustala, a majka je među prisutnima vidjela ljude koji brišu suze. Među njima su, prema njenim riječima, bili i pojedini roditelji koji su se ranije protivili tome da Ellen učestvuje u završnom plesu.
Za Ellen, međutim, mnogo važnije od reakcije publike bilo je ono što se dogodilo među njenim vršnjacima. Nakon nastupa majci je rekla da se prvi put poslije nesreće osjećala kao da ponovo pripada među njih. Upravo taj osjećaj bio je razlog zbog kojeg joj je matura značila mnogo više od jedne svečane večeri.
Izvinjenje je stiglo tek nakon završetka programa
Poslije završnog plesa direktor škole obratio se učenicima i zahvalio im što su pokazali šta znači zajedništvo. Prema priči, rekao je da će upravo taj nastup ostati mnogo duže u sjećanju od bilo koje savršeno komponovane fotografije. Veče koje je moglo ostati zapamćeno po poniženju jedne učenice pretvorilo se u događaj u kojem su njeni vršnjaci praktično pokazali kakav odnos prema njoj žele imati.
Jedna od majki koja se najglasnije protivila promjeni koreografije kasnije je prišla Elleninoj majci. Izvinila se i priznala da je dozvolila da joj izgled cijelog događaja postane važniji od toga kako će se osjećati jedna učenica. Ellenina majka prihvatila je izvinjenje, ali je naglasila da se nada da će ono što se dogodilo pomoći da druga djeca u sličnim okolnostima ubuduće imaju manje prepreka.
Za Elleninu majku najvažniji dio večeri nije bio aplauz publike, već trenutak u kojem je shvatila da se njena kćerka prvi put nakon nesreće više ne osjeća kao neko ko mora stajati po strani.
— osvrt iz priče
Dok su napuštali salu, atmosfera je bila sasvim drugačija od one s početka večeri. Zach je pomagao Ellen da se kreće prema izlazu i našalio se da joj još uvijek duguje pravi ples. Ona se ponovo nasmijala osmijehom koji njena majka mjesecima nakon nesreće gotovo da nije viđala.
Na putu kući Ellen je držala cvijet koji je dobila na maturi i razgovarala sa prijateljima. Veče nije izgledalo onako kako je prvobitno bilo zamišljeno, ali upravo zbog toga postalo je mnogo važnije za ljude koji su mu prisustvovali. Planirana koreografija morala je biti prilagođena, ali niko od maturanata zbog toga nije izgubio svoje mjesto u programu.
Za njenu majku taj događaj ostao je dokaz da uključivanje ne znači učiniti da svi izgledaju isto niti nekoga skloniti kako bi ostatak grupe mogao nastaviti prema unaprijed napravljenom planu. Ponekad je dovoljno promijeniti nekoliko koraka da bi svi ostali zajedno. Te večeri upravo su učenici pokazali da im je važnije da uspomenu podijele kao generacija nego da njihov završni ples izgleda potpuno onako kako je prvobitno nacrtan na papiru.
