Modna dizajnerica Verica Rakočević i u 78. godini nastavlja privlačiti pažnju javnosti stilom koji ne prati očekivanja koja se često vezuju za godine. Njeno posljednje izdanje ponovo je otvorilo raspravu o tome treba li žena nakon određene životne dobi prilagođavati garderobu tuđim pravilima ili, naprotiv, nositi ono u čemu se osjeća dobro.
Verica Rakočević već decenijama pripada prepoznatljivim imenima modne scene, ali pažnju javnosti odavno ne privlači samo kolekcijama i profesionalnim radom. Njene fotografije, javni nastupi i otvoren odnos prema starenju često postanu povod za raspravu o očekivanjima koja društvo postavlja pred žene nakon određenih godina.
Ovoga puta pažnju je izazvala fotografija na kojoj se pojavila u smjelijem izdanju, sa raskopčanim sakoom i minimalistički osmišljenom kombinacijom. Umjesto klasičnog stajlinga kakav bi dio javnosti možda očekivao od žene njenih godina, odlučila se za odjevnu kombinaciju koja naglašava samopouzdanje i slobodu u izražavanju.
Reakcije na takve fotografije gotovo uvijek otvaraju isto pitanje: postoji li uopšte garderoba koja „priliči“ određenoj životnoj dobi? Dok jedni smatraju da bi stil s godinama trebalo da postane odmjereniji, drugi upravo u Veričinom primjeru vide dokaz da moda ne mora imati unaprijed određenu starosnu granicu.
Za nju odjeća nije samo izgled, nego način da pokaže stav
Prema načinu na koji se godinama predstavlja javnosti, jasno je da Verica modu ne doživljava samo kao kombinovanje odjevnih komada. Ona je često koristi kao način izražavanja ličnosti, raspoloženja i odnosa prema sopstvenom tijelu. Zbog toga njeni izbori nerijetko odstupaju od tradicionalnih očekivanja vezanih za žene starije životne dobi.
Uz posljednju fotografiju posebno je naglasila značaj prihvatanja sopstvenih osjećaja i autentičnosti. Poruka koja prati njen javni nastup svodi se na odbijanje ideje da godine automatski određuju kako bi žena trebalo da izgleda, kako da se ponaša ili šta smije obući.
Takav stav dolazi u trenutku kada su društvene norme vezane za izgled i dalje izrazito različite za muškarce i žene. Dok se muškarcima zrelije godine često opisuju kao znak iskustva, sigurnosti i karaktera, žene su mnogo češće izložene komentarima o tome da li izgledaju „primjereno“ svojoj dobi.
POZADINA DOGAĐAJA
Verica Rakočević godinama javno zastupa stav da žene ne bi trebalo da postanu neprimjetne samo zato što stare. Njene modne kombinacije, fotografije i izjave često se tumače kao nastavak tog pristupa – da identitet žene ne prestaje niti se svodi na broj godina.
Posebno mjesto u njenom javnom nastupu ima odnos prema prirodnom izgledu. U izvornom tekstu navodi se da često objavljuje fotografije bez filtera i izraženih digitalnih korekcija. Time pokušava pokazati da bore, promjene na koži i drugi znakovi starenja ne moraju biti nešto što žena mora skrivati.
Takav odnos prema sopstvenom izgledu posebno privlači pažnju u vremenu kada društvene mreže često stvaraju gotovo nedostižne standarde ljepote. Filteri, obrada fotografija i estetski zahvati mogu ostaviti utisak da je prirodno starenje nešto što treba neprestano prikrivati, dok Verica svojim objavama pokušava poslati suprotnu poruku.
Za nju samopouzdanje, prema poruci koju godinama šalje, ne proizlazi iz pokušaja da izgleda kao mnogo mlađa žena, već iz prihvatanja sebe u životnoj fazi u kojoj se nalazi. Upravo zato njena odjeća često postane samo povod za mnogo širu raspravu o tome kako društvo posmatra žene koje odbijaju da se povuku u drugi plan.
Smeta joj kada se žena svede samo na godine i porodičnu ulogu
Verica je ranije govorila i o načinu na koji se starije žene često automatski posmatraju kroz porodične uloge. Prema tekstu, posebno joj smeta kada je neko jednostavno nazove „bakom“, ne zato što odbacuje tu životnu ulogu, nego zato što smatra da takva etiketa može potisnuti sve ostalo što jedna žena jeste.
Žena može istovremeno biti majka, baka, supruga, profesionalka, kreativna osoba i neko ko ima vlastite interese, stil i ambicije. Upravo na toj ideji počiva veliki dio Veričinog javnog stava – godine i porodični status ne bi trebalo da izbrišu individualnost.
Ona ukazuje i na razliku u načinu na koji društvo tretira muškarce i žene iste životne dobi. Muškarac se rijetko suočava s pitanjem „priliči li mu“ određena jakna, frizura ili izlazak, dok se ženama mnogo češće postavljaju takva ograničenja. Zbog toga njeni modni izbori dobijaju značenje koje prevazilazi samu odjeću.
Njeno posljednje izdanje ponovo je otvorilo staru dilemu: treba li moda pratiti godine ili ličnost osobe koja je nosi? Verica svojim primjerom već dugo bira ovo drugo.
U njenom slučaju taj pristup nije nov. Tokom godina više puta je birala odvažne kombinacije koje su izazivale komentare, ali se nije povlačila zbog reakcija. Umjesto toga, nastavila je njegovati stil koji odgovara njenoj ličnosti i profesionalnom identitetu.
Iskustvo i godine ona pritom ne predstavlja kao nešto što treba sakriti. Naprotiv, smatra ih dijelom lične snage. Sigurnost u vlastite izbore, kako pokazuje kroz svoje javne nastupe, za nju je važnija od pokušaja da se uklopi u očekivanja ljudi koji smatraju da postoji tačan obrazac ponašanja za svaku životnu dob.
Upravo zato rasprava o jednom sakou vrlo brzo postaje rasprava o nečem mnogo većem. Kada neko pita da li određena garderoba „priliči“ ženi od 78 godina, iza tog pitanja često se krije pretpostavka da određene životne faze donose obavezu da se osoba povuče, postane manje primjetna ili promijeni način na koji izražava sebe.
I privatni život godinama je bio meta komentara zbog razlike u godinama
Sličan odnos javnosti prema godinama pratio je i njen privatni život. Verica je u braku sa Veljkom Kuzmančevićem, koji je od nje znatno mlađi, a razlika u njihovim godinama od početka veze privlačila je veliki broj komentara.
Njih dvoje, međutim, nisu dozvolili da reakcije sa strane određuju način na koji žive. U izvornom tekstu njihov odnos se opisuje kao veza zasnovana na međusobnom razumijevanju i podršci, dok su godine ostale prije svega tema za ljude izvan njihovog odnosa.
I u tom dijelu njenog života ponavlja se obrazac koji se vidi i kroz modu. Verica ne pokušava prilagoditi vlastite izbore tome šta bi drugi smatrali očekivanim. Bilo da je riječ o partnerstvu, garderobi ili načinu na koji se fotografiše, njen pristup ostaje vezan za ideju da životne odluke ne bi trebalo donositi zbog tuđih predrasuda.
ŠIRA SLIKA
Rasprave koje prate Vericu Rakočević pokazuju koliko su očekivanja prema ženama i dalje snažno povezana s godinama. Dok je njen stajling konkretan povod za komentare, u pozadini se nalazi mnogo šire pitanje – zašto se od žena često očekuje da s godinama mijenjaju ponašanje, izgled i način života kako bi zadovoljile tuđu predstavu „primjerenosti“.
Verica se kroz profesionalni i privatni život više puta našla upravo na toj granici između vlastitog izbora i društvenog očekivanja. Njena reakcija uglavnom nije bila povlačenje. Nastavila je raditi, pojavljivati se u javnosti i birati odjeću koja joj odgovara, bez pokušaja da svoje godine učini nevidljivim.
Zbog toga dio žena u njenom ponašanju vidi inspiraciju. Ne nužno zato što bi željele nositi iste kombinacije, nego zato što iza svega prepoznaju pravo na izbor. Suština nije u tome da svaka žena mora biti odvažna u odijevanju, već da bi sama trebala odlučivati koliko će biti upadljiva, povučena, klasična ili nekonvencionalna.
Isto važi i za odnos prema starenju. Prihvatanje godina ne mora značiti odricanje od mode, ljubavi, profesionalnog rada ili želje da se osoba osjeća lijepo. Za Vericu, kako proizlazi iz njenog javnog nastupa, zrelost nije povlačenje iz života, nego faza u kojoj čovjek bolje poznaje sebe i lakše odbacuje očekivanja koja mu ne odgovaraju.
Njena poruka kroz godine ostaje slična: žena ne prestaje biti svoja kada dođe do određene životne dobi i ne mora mijenjati identitet samo zato što okolina od nje očekuje drugačije ponašanje.
— osvrt na poruku koju Verica Rakočević godinama prenosi kroz javne nastupe
Zato njena posljednja fotografija nije privukla pažnju samo zbog samog kroja ili načina na koji je sako nosila. Reakcije su pokazale da pitanje starenja, posebno ženskog, i dalje nosi niz nepisanih pravila koja mnogi uzimaju zdravo za gotovo.
Verica Rakočević ta pravila očigledno ne smatra obavezujućim. Umjesto da svoje godine skriva ili prema njima određuje granice vlastitog izražavanja, nastavlja ih nositi zajedno sa iskustvom, stilom i karakterom koji su obilježili njen dugogodišnji rad.
Da li će se nekome njen izbor garderobe dopasti ostaje pitanje ličnog ukusa. Ono što je mnogo teže osporiti jeste činjenica da je ponovo uspjela otvoriti temu koja prevazilazi jednu fotografiju: koliko prava da bude svoja žena zapravo treba izgubiti samo zato što je na njenoj ličnoj karti upisan veći broj godina.
“`
