“Ono što sam videla dok sam proučavala mozak umirućih ljudi protivreči svemu u šta smo verovali: Čovečanstvo nije spremno za istinu koja se krije iza smrti”

Iskustva ljudi koji su preživjeli kliničku smrt decenijama izazivaju interesovanje medicine, psihologije i istraživača ljudske svijesti. Među naučnicima čije se ime često povezuje s ovom temom nalazi se i ruska neurohirurškinja i neuronaučnica Natalija Behtereva, kojoj se pripisuju razmišljanja o neobičnim iskustvima pacijenata na granici života i smrti. Ipak, takva svjedočenja ne predstavljaju dokaz postojanja života poslije smrti, već ostaju dio složene rasprave o tome šta mozak i svijest doživljavaju u svojim krajnjim trenucima.

Ljudi koji su se našli u životno ugrožavajućim situacijama ponekad opisuju iskustva koja im je teško uklopiti u svakodnevni jezik. Govore o osjećaju da su napustili vlastito tijelo, neobičnom miru, izuzetnoj jasnoći misli ili prisustvu nečega što nisu mogli prepoznati kao osobu ili poznato biće. Za one koji su takvo iskustvo doživjeli ono nerijetko djeluje stvarnije i intenzivnije od običnog sna ili sjećanja.

Medicina je tokom godina ponudila različite moguće fiziološke interpretacije ovih fenomena. Promjene u dotoku kiseonika, neurohemijski procesi, djelovanje lijekova, stres organizma i neuobičajena aktivnost mozga samo su neki od faktora koji se razmatraju kada se govori o iskustvima bliskim smrti. Ipak, činjenica da pojedini ljudi opisuju slične motive nastavila je privlačiti pažnju istraživača, mada sličnost svjedočenja sama po sebi ne potvrđuje njihovo natprirodno porijeklo.

Iskustva koja su otvorila pitanje granica ljudske svijesti

Natalija Behtereva bila je poznata po proučavanju rada ljudskog mozga, dok se njeno ime u popularnim tekstovima često pojavljuje i uz priče o iskustvima pacijenata koji su preživjeli kliničku smrt. U zapisima i interpretacijama koje joj se pripisuju pojavljuje se ideja da ono što pojedini ljudi doživljavaju u takvim trenucima ne odgovara sasvim jednostavnom shvatanju da se svijest samo trenutno „isključuje“.

Među najčešće spominjanim motivima nalaze se osjećaj odvajanja od fizičkog tijela, naglo odsustvo straha, intenzivan osjećaj mira i utisak da je osoba svjesna okruženja na način koji se razlikuje od uobičajenog budnog stanja. Drugi govore o prostoru koji ne mogu opisati ni kao potpuno svijetao ni kao taman, već kao iskustvo koje se ne uklapa u poznati doživljaj prostora i vremena.

Posebnu pažnju privukle su priče ljudi koji nisu opisivali susret s preminulim članovima porodice, već neodređena „prisustva“. Prema njihovim riječima, ona nisu imala jasno lice ili tijelo, ali su ostavljala utisak svijesti, inteligencije i potpunog razumijevanja. Komunikacija se, prema tim svjedočenjima, nije odvijala riječima, nego nečim što su pojedinci opisivali kao neposredno razumijevanje ili prenos misli.

Važno je, međutim, napraviti jasnu razliku između opisa iskustva i naučnog zaključka o njegovom uzroku. Činjenica da neko iskreno vjeruje da je susreo određeno prisustvo ne znači da je moguće potvrditi šta je to prisustvo bilo niti da li je postojalo izvan njegovog subjektivnog iskustva. Upravo zbog toga područje iskustava bliskih smrti i dalje se nalazi na raskrsnici neurologije, psihologije, filozofije i ličnih vjerovanja.

Umjesto kazne, pojedinci opisuju potpuno suočavanje sa životom

Jedan od upečatljivijih obrazaca u pojedinim svjedočenjima jeste takozvani pregled života. Ljudi govore o izuzetno jasnom prisjećanju vlastitih postupaka, odluka i njihovih posljedica. Ono što je zanimljivo jeste da mnogi ne opisuju osjećaj da ih neko kažnjava ili osuđuje, nego da sami odjednom razumiju svoje ponašanje iz mnogo šire perspektive.

U takvim opisima osoba navodno ne vidi samo ono što je uradila, nego i način na koji su njene riječi i postupci uticali na druge. To je razlog zbog kojeg pojedini ljudi nakon povratka tvrde da su potpuno promijenili prioritete. Materijalna dostignuća prestaju imati raniju važnost, dok odnosi, saosjećanje, vrijeme provedeno s bliskim ljudima i osjećaj svrhe postaju znatno važniji.

Behterevoj se u popularnim interpretacijama pripisuje i naziv „čuvari sećanja“ ili „arhivari sudbine“ za prisustva koja su pojedini ljudi navodno opisivali. Prema tom tumačenju, njihova uloga nije kažnjavanje, već prikazivanje cjeline čovjekovog iskustva. Takvu ideju treba posmatrati kao filozofsku ili duhovnu interpretaciju, a ne kao utvrđenu činjenicu neuronauke.

Još neobičniji dio nekih priča odnosi se na navodne prikaze mogućih budućih događaja. Pojedini ljudi govorili su da nisu vidjeli samo ono što se već dogodilo, već različite pravce kojima bi njihov život mogao krenuti. U tim opisima budućnost nije predstavljena kao unaprijed određena, nego kao niz mogućnosti koje zavise od odluka. Ni za takve tvrdnje ne postoje dokazi koji bi ih pretvorili u naučno prihvaćenu činjenicu.

Zašto su svjedočenja djece posebno privlačila pažnju

Poseban interes izazivaju iskustva djece koja su se našla u životno ugrožavajućim situacijama. Razlog nije to što se njihove priče mogu automatski smatrati pouzdanijim dokazom, već zato što djeca često koriste jednostavniji jezik i imaju manje razvijene filozofske ili religijske koncepte kojima bi pokušala objasniti ono što su doživjela.

Umjesto složenih tumačenja, djeca ponekad govore o svjetlosti, osjećaju da nisu sama, nepoznatim figurama ili prostoru iz kojeg se nisu željela vratiti. Behtereva je, prema tekstovima koji joj pripisuju ovakva razmišljanja, smatrala da dječja neposrednost može biti zanimljiva upravo zato što njihovi opisi nisu u istoj mjeri oblikovani očekivanjima odraslih.

S druge strane, upravo dječja mašta, razvoj pamćenja, način na koji postavljaju priču i uticaj odraslih također se moraju uzeti u obzir. Zbog toga se ovakvi iskazi ne mogu posmatrati izolovano od medicinskog stanja djeteta, načina na koji je razgovor vođen i vremena koje je prošlo između događaja i kasnijeg prepričavanja.

Slični osjećaji prisustva ili izmijenjenog doživljaja sebe, međutim, nisu ograničeni samo na ljude koji su bili na granici smrti. Pojedinci ih opisuju tokom duboke meditacije, molitve i drugih izmijenjenih stanja svijesti. Nekada se javlja osjećaj gubitka uobičajenog protoka vremena, nestanka granice između sebe i okruženja ili snažne povezanosti s nečim većim od pojedinca.

Najveća promjena često nastupa tek nakon povratka

Mnogi ljudi koji su imali iskustvo blisko smrti tvrde da ih je ono promijenilo dugoročnije od same medicinske krize. Strah od smrti kod nekih se smanjuje, dok istovremeno raste potreba da drugačije rasporede vrijeme i pažnju. Odnosi koje su ranije uzimali zdravo za gotovo dobijaju veću važnost, a sukobi, status ili novac ponekad gube dio nekadašnje težine.

Pojedinci nakon takvih iskustava počinju pridavati veći značaj podudarnostima, neočekivanim susretima ili prilikama koje se pojavljuju u njihovim životima. Takve događaje moguće je objašnjavati na različite načine. Psihologija može govoriti o promijenjenom fokusu pažnje i novom načinu tumačenja događaja, dok ih ljudi s duhovnim uvjerenjima mogu vidjeti kao znak ili usmjeravanje.

Behterevoj se pripisivalo tumačenje prema kojem takve pojave predstavljaju neku vrstu blage „korekcije sudbine“, pri čemu se čovjeku ništa direktno ne nameće, ali se njegov put „neprimetno izravnava“. Ni ovu ideju ne treba predstavljati kao rezultat potvrđenog neuronaučnog eksperimenta, već kao tumačenje koje se pojavljuje u tekstovima o njenom odnosu prema granicama naučnog objašnjenja.

Upravo tu nastaje granica između onoga što nauka trenutno može mjeriti i onoga što ljudi svojim iskustvima pokušavaju objasniti. Može se pratiti električna aktivnost mozga, cirkulacija, nivo kiseonika i druge fiziološke promjene. Mnogo je teže iz takvih podataka odgovoriti na pitanje zbog čega čovjek doživljava određenu sliku, osjećaj ili uvjerenje i zašto mu ono poslije djeluje toliko stvarno.

Zato tvrdnja da svijest može nastaviti postojati nezavisno od mozga nije prihvaćena kao potvrđena naučna činjenica. Istovremeno, činjenica da konačno objašnjenje svih aspekata iskustava bliskih smrti ne postoji ostavlja prostor za daljnje istraživanje, bez potrebe da se nepoznato automatski proglašava dokazom zagrobnog života ili, s druge strane, odbacuje bez proučavanja.

Behterevoj se pripisuje i rečenica: „Ljudi imaju pravo da znaju da smrt možda nije kraj, već prelaz“, nakon čega slijedi misao: „To znanje može osloboditi čoveka od najvećeg straha.“ Formulacija je važna upravo zbog riječi „možda“: ona ne daje konačan odgovor, nego govori o mogućnosti i ljudskoj potrebi da razumije ono što se nalazi izvan granice poznatog.

Bez obzira na to da li neko iskustva bliska smrti tumači kroz neurologiju, psihologiju, religiju ili ličnu filozofiju, njihov dugoročan uticaj na pojedine ljude teško je zanemariti. Za neke je najvažnije pitanje nakon takvog događaja prestalo biti šta ih čeka poslije smrti. Mnogo značajnije postalo je kako će koristiti vrijeme koje još imaju, kakav odnos grade s drugim ljudima i kakav trag njihove odluke ostavljaju na onima oko njih.

U tome se možda nalazi i najpraktičnija vrijednost ove rasprave. Ne mora postojati konačan odgovor o prirodi svijesti nakon smrti da bi čovjek ozbiljnije razmišljao o vlastitom životu. Pitanja koja otvaraju ovakva iskustva ostaju velika i često bez jednostavnog odgovora, ali upravo zbog toga nastavljaju povezivati nauku, filozofiju i jednu od najstarijih ljudskih nedoumica — šta se, ako išta, događa kada poznati oblik života prestane.